Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2520/09 (T. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2520/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2520/09, rješavajući apelaciju Tome Skele, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Skele podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Uvp-06-000439 od 27. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-06-000 223 od 10. avgusta 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline broj 12-23-403/05 od 28. marta 2006. godine i zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove broj 03-23-12-3667/02 od 19. septembra 2005. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomo Skelo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 6. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-000439 od 27. maja 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-06-000 223 od 10. avgusta 2006. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-403/05 od 28. marta 2006. godine i zaključka Službe za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-3667/02 od 19. septembra 2005. godine.
2. Služba je 19. septembra 2005. godine donijela zaključak broj 03-23-12-3667/02 kojim je odbačen kao neblagovremen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed stana u Zenici, ulica Mejdandžik T-8.
3. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je apelant 17. juna 2002. godine i 17. decembra 2003. godine podnio zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Nadalje, Služba je navela da su zaključkom broj 03-23-12-3667/02 od 15. septembra 2005. godine navedeni zahtjevi spojeni u jedan postupak. U obrazloženju zaključka Služba je navela da je odredbom člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01 i 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon) utvrđeno da nosilac stanarskog prava zahtjev za vraćanje u posjed stana može podnijeti do 4. jula 1999. godine ukoliko je stan proglašen napuštenim, odnosno 4. oktobra 1999. godine ukoliko stan nije proglašen napuštenim. Obzirom na navedeno, Služba je zaključila da je apelantov zahtjev za vraćanje stana u posjed neblagovremen.
4. Ministarstvo je 28. marta 2006. godine donijelo rješenje broj 12-23-403/05 kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Službe broj 03-23-12-3667/02 od 19. septembra 2005. godine.
5. Kantonalni sud je 10. avgusta 2006. godine donio presudu broj 004-0-U-06-000 223 kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba izjavljena protiv rješenja Ministarstva broj 12-23-403/05 od 28. marta 2006. godine.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zaključak Ministarstva pravilan i zasnovan na zakonu. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da su odredbama člana 5. Zakona predviđeni prekluzivni rokovi koji se ne mogu mijenjati u korist podnosioca zahtjeva, bez obzira na činjenicu zbog kojih razloga je podnosilac zahtjeva eventualno objektivno bio spriječen da podnese zahtjev za povrat stana.
7. Vrhovni sud je 27. maja 2009. godine donio presudu broj 070-0-Uvp-06-000439 kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-06-000 223 od 10. avgusta 2006. godine.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, te je iz tog razloga po ocjeni ovoga suda zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. U konkretnom slučaju apelant je Službi podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, koja je zaključkom od 19. septembra 2005. godine, odbacila apelantov zahtjev kao neblagovremen. Ovakav zaključak potvrdilo je i Ministarstvo, odbijajući apelantovu žalbu. Apelant je pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 28. marta 2006. godine. Kantonalni sud je, odlučujući o tužbi, donio presudu broj 004-0-U-06-000 223 od 10. avgusta 2006. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu, ističući između ostalog u obrazloženju presude da je zahtjev za vraćanje stana podnesen po proteku prekluzivnog roka pa je stav upravnih organa koji su odlučivali o zahtjevu za vraćanje zakonit i pravilan. Ovu presudu je potvrdio i Vrhovni sud, odbijajući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.
13. Dakle, nadležni organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu nisu raspravljali o osnovanosti apelantovog zahtjeva za vraćanje stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se meritorno raspravljalo pitanje prava apelanta na vraćanje u posjed predmetnog stana, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za vraćanje stana u posjed, tj. iscrpiti pravne lijekove (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpio pravne lijekove (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-
1310/06 od 15. februara 2007. godine).
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović