Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/09 (Đ.S.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Upravni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2588/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2588/09, rješavajući apelaciju Đ.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ.S. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Uvp-06-000164 od 29. maja 2009. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đ.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Už-

446/03 od 25. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-615/02 od 2. oktobra 2003. godine i Rješenja Službe za upravu, prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo broj 07-23-9951/00 od 9. septembra 2002. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ.S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, podnijela je 13. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-06-

000164 od 29. maja 2009. godine, Presude Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-615/02 od 2. oktobra 2003. godine i Rješenja Službe za upravu, prostorno uređenje i komunalne poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) broj 07-23-9951/00 od 9. septembra 2002. godine.

2. Služba je donijela Rješenje broj 07-23-9951/00 od 9. septembra 2002. godine, kojim je u korist Jasmine Čaušević (u daljnjem tekstu: investitor) utvrđeno pravo na izgradnju stana putem nadziđivanja stambene zgrade u Vrazovoj ulici broj 4, u Sarajevu, dok je apelantici kao vlasnici stana u predmetnoj zgradi pripalo pravo na novčanu naknadu u iznosu od 154,00 KM. Takođe, predmetnim rješenjem investitor je obavezana da apelantici isplati eventualne troškove za štetu i kvarove koji nastanu u njenom stanu u postupku građenja, ili da ih otkloni o vlastitom trošku, te da o svom trošku otkloni kvarove i oštećenja na zajedničkim dijelovima zgrade i uređajima zgrade koji služe zgradi kao cjelini, a koji su nastali uslijed izvođenja radova.

3. Apelantica je podnijela tužbu protiv Rješenja Službe broj 07-23-9951/00 od 9. septembra 2002. godine, koja je odbijena Presudom Kantonalnog suda broj U-615/02 od 2. oktobra 2003. godine.

4. Vrhovni sud je Presudom broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine odbio žalbu koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda broj U-615/02 od 2. oktobra 2003. godine.

5. Prema dokumentaciji iz spisa predmeta, apelantica je 31. marta 2006. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Uvp-06-000164 od 29. maja 2009. godine odbacio zahtjev kao nedozvoljen, sa obrazloženjem da se nakon stupanja na snagu novog Zakona o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, broj 9/05) odnosno 23. marta 2003. godine, zahtjev za vanredno preispitivanje može podnijeti samo protiv pravosnažnih odluka kantonalnih sudova donesenih u upravnom sporu, a ne i protiv odluka Vrhovnog suda koje su donesene po žalbama protiv odluka kantonalnih sudova prema ranijem Zakonu o upravnim sporovima.

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na i movinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 4. protekao je rok za podnošenje apelacije; 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; a. Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-000164 od 29. maja 2009. godine

8. U konkretnom slučaju apelantica se žali na Rješenje Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-06-

000164 od 29. maja 2009. godine, kojom je odbačen njen zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je potrebno odgovoriti na pitanje da li se predmetni postupak tiče određivanja apelanticinih građanskih prava i obaveza u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za vanredno preispitivanje pravosnažne presude Evropski sud za ljudska prava je više puta utvrdio da postupci u kojima se traži vanredno preispitivanje pravosnažno okončanih slučajeva, ne predstavljaju efektivne pravne lijekove, pošto u tim slučajevima postoji presuda kojom je pravosnažno okončan predmetni postupak o meritumu zahtjeva apelanta, koja je dobila snagu res iudicata (vidi mutatis mutandis odluku o dopustivosti bivše Evropske komisije za ljudska prava, X protiv Austrije, aplikacija broj 1760/63, Godišnjak IX (1966), str. 166 (174)) aplikacija broj E 10431/83, od 16. decembra 1983. godine, Odluke i izvještaji (DR) 35, str. 243). Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da se predmetni postupak odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Vrhovnog suda kojom je pravosnažno okončan upravni postupak ne tiče odlučivanja o apelanticinim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se tiče isključivo odlučivanja o postojanju zakonskih uslova za vanredno preispitivanje pravosnažne presude. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da se u predmetnom postupku odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje presude nije odlučivalo o apelanticinim pravima iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa proizlazi da je apelacija u ovom dijelu ratione materiaeinkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.b. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine

9. Apelantica je protiv Presude Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, ali je isti osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačen kao nedozvoljen. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda iz prethodnog stava u pogledu ratione materiae kompatibilnosti zahtjeva za vanredno preispitivanje u smislu odredbi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da zahtjev za vanredno preispitivanje nije efektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizilazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju Presuda Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine.

10. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelantici dostavljena Presuda Vrhovnog suda broj Už-446/03 od 25. januara 2006. godine, obzirom da je apelantica protiv predmetne presude 31. marta 2006. godine podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje, pa se samo po sebi podrazumijeva da je apelantica predmetnu Presudu Vrhovnog suda primila prije tog datuma. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 13. avgusta 2009. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila pobijanu presudu Vrhovnog suda.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 4. i 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2588/09 (Đ.S.) | Sudska praksa | Aktio