Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2773/09 (S. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2773/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2773/09, rješavajući apelaciju Saliha Čavčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saliha Čavčića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 14 0 U 000160 08 U od 9. jula 2009. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka, broj 21.03/951-

73/08 od 7. augusta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Salih Čavčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Žepe, podnio je 2. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 14 0 U 000160 08 U od 9. jula 2009. godine i rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banja Luka (u daljnjem tekstu: Republička uprava), broj 21.03/951-73/08 od 7. augusta 2008. godine.

2. Zemljišnoknjižna kancelarija Osnovnog suda u Višegradu je dopisom, broj 091-0-DN-08-000 435 od 3. juna 2008. godine, obavijestila apelanta, povodom njegove žalbe protiv rješenja, broj 04/006-951-46/89 od 13. marta 1992. godine, da je žalbu uputio nenadležnom organu. U dopisu je dalje navedeno da u pouci o pravnom lijeku predmetnog rješenja je navedeno da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba Republičkoj upravi za geodetske poslove i katastar nekretnina u Sarajevu, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja, i da se žalbom može pobijati rješenje samo u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta. Dalje je navedeno da u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može se u roku od 30 dana po prijemu rješenja pokrenuti spor kod nadležnog suda.

3. Rješenjem Republičke uprave, broj 21.03/951-73/08 od 7. augusta 2008. godine, odbačena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama za k.o. Čavčići, broj 04/006-951-46/89 od 13. marta 1992. godine, zbog nenadležnosti Republičke uprave da radi po ovom podnesku. U obrazloženju rješenja Republička uprava je navela da kako je Zakon o premjeru i katastru nekretnina («Službeni glasnik RS» broj 19/96), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja pobijanog rješenja, prestao da važi, a članom

84. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske («Službeni glansik RS» br. 74/02, 67/03 i 46/04) je određen rok predaje katastra nekretnina nadležnom sudu «u roku od dvije godine od stupanju na snagu ovog zakona», a taj rok je istekao 23. augusta 2005. godine, iz navedenog proizilazi da je nadležnost za utvrđivanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava i obligacionih prava prešla u nadležnost sudova. Republička uprava je dalje navela da je njena nadležnost propisana odredbama čl. 1. i 8. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti («Službeni glasnik RS» broj 34/06), a odnosi se između ostalog i na premjer koji obuhvata opisne podatke o nepokretnostima.

4. Presudom Okružnog suda, broj 14 0 U 000160 08 U od 9. jula 2009. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Republičke uprave.

5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelant je podnio Republičkoj upravi žalbu protiv rješenja Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama za k.o. Čavčići, broj 04/006-

951-46/89 od 13. marta 1992. godine. Republička uprava je odbacila tu žalbu zbog nenadležnosti, nakon što je utvrdila da predmet ovog spora ne spada u nadležnost Republičke uprave, što je potvrđeno i u upravnom sporu pred Okružnim sudom. Republička uprava je, pozvajući se na član 84. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske i čl. 1. i 8. Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti, utvrdila da predmet ovog spora spada u sudsku nadležnost, iz kojih razloga je odbačena apelantova žalba, a što se u okolnostima ovog slučaja ne može smatrati proizvoljnom primjenom materijalnog prava.

9. Prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, «na svakoj državi potpisnici sporazuma je da uspostavi odgovarajuće sudove i tribunale, da utvrdi granice svoje nadležnosti i predvidi uvjete za pokretanje postupaka (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Guzzardy protiv Italije , presuda od 6. novembra 1980. godine, serija A, broj 39, stav 72). Međutim, taj sud ističe da su mehanizmi zaštite koje je uspostavila Evropska konvencija sekundarni u odnosu na pravne sisteme država koji se tiču zaštite ljudskih prava. Evropska konvencija prepušta zadatak osiguravanja prava i sloboda koji su u okrilju Evropske konvencije nadležnim organima svake države potpisnice. «Institucije uspostavljene Konvencijom daju svoj doprinos ovom zadatku, ali će one biti uključene u postupak tek kada se iscrpe svi pravni lijekovi u domaćem pravnom sistemu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Handyside protiv Velike Britanije, serija A broj 24, stav 48). Prema tome, zaštita apelantovih ustavnih prava je, prije svega, zadatak upravnih organa i redovnih sudova, a tek onda Ustavnog suda.

10. Na osnovu navedenog, proizlazi da je u konkretnom slučaju Republička uprava i Okružni sud, koji su odlučivali u postupku po apelantovoj žalbi, pravilno postupili i primijenili relevantne odredbe Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske i Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti, jer je očigledno da se u okolnostima ovog slučaja apelantov zahtjev odnosio na pravna i procesna pitanja koja nisu mogla biti raspravljena u upravnom postupku. U takvoj situaciji, apelant se morao obratiti nadležnom sudu ili opravdati nemogućnost obraćanja stvarno nadležnom organu, tj. iscrpljivanje pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2773/09 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio