Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/07 (M. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2974/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2974/09, rješavajući apelaciju Mirka Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirka Delića podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-GŽ-07-
000257 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj 089-0-P-06-000 334 od 23. marta 2007. godine, zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirko Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 5. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-GŽ-07-000257 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 089-0-P-06-000 334 od 23. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj 089-0-P-06-000 334 od 23. marta 2007. godine, donesenom u ponovnom postupku, koja je potvrđene presudom Okružnog suda, broj 014-0-GŽ-07-
000257 od 4. septembra 2007. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog JPŠ Šume Republike Srpske AD Sokolac (u daljnjem tekstu: tuženi), o prestanku radnog odnosa apelantu, broj 01-5604/04 od 22. septembra 2004. godine kao i odluka broj 06-6227 od 26. oktobra 2004. godine i da se dosljedno tome apelant vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao do dana prestanka radnog odnosa, ili na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ili radnoj sposobnosti. Apelant je također tražio da isplati naknade plate sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe (14. oktobra godine) pa do konačne isplate.
3. U obrazloženju presude sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da je apelantu radni odnos prestao Odlukom Visokog predstavnika broj 248/04 od 30. juna 2004. godine, koja je objavljena u Službenom Glasniku broj 65/04. Sud je naveo da je odluka donesena na osnovu ovlaštenja iz člana 5. Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, prema kojem je Visoki predstavnik konačni autoritet u zemlji u pogledu tumačenja Dejtonskog sporazuma o implementaciji civilnog dijela te na osnovu ovlaštenja koja proizilaze iz zaključaka konferencije u Bonu od 9. i 10. decembra 1997. godine i Madridu od 16. decembra 1998. godine, kao i rezolucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koja se odnosi na pružanje pomoći međunarodnom sudu. Nadalje je navedeno da u skladu sa ovim ovlaštenjima Visokog predstavnika u smislu člana 9. Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH tuženi kao ni sud nisu mogli raspravljati o valjanosti odluke Visokog predstavnika, već je tuženi Odluku morao primijeniti. Stoga je sud naveo da je odluka tuženog deklaratornog karaktera jer samo konstatira činjenicu prestanka radnog odnosa, budući da tužena kao ni sud nije ovlaštena preispitivati odluku Visokog predstavnika već je bila dužna istu provesti.
4. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz čl. I/2, II/1, II/2, II/3.b) i e) i II/4. Ustava Bosne i čl.1., 3., 6., 7., 9., 10., 13., 14., 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava iz člana 2. st. 1 i 3., člana 4. st. 1., 2. i 3., čl. 14., 15., 17., 18., 19., 25. i 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, prava iz čl. 2., 4., 5.,6. i 9. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima te prava iz čl.1., 5. i 16. Konvencije protiv mučenja i drugih svirepih, nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 10. apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U konkretnom slučaju, apelant osporava presude koje su donesene u vezi prestanka njegovog radnog odnosa po odluci Visokog predstavnika u skladu sa njegovim ovlaštenjima koja proizilaze iz člana 9. Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH.
7. Ustavni sud je, u predmetu AP-680/07 od 13. maja 2009. godine, već odlučivao o gotovo identičnim činjeničnim i pravim pitanjima i donio je odluku u kojoj je apelaciju podnesenu iz istih razloga, kao i u predmetnom slučaju, odbacio kao nedopuštenu ratione personae, pozivajući se pritom na praksu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Dragana Kalinića i Milorada Bilbije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dragan Kalinić i Milorad Bilbija protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 13. maja 2008. godine, aplikacija br. 45541/04 i 16587/07). Evropski sud za ljudska prava je u navedenoj odluci o dopustivosti, podsjetio da se smjene koje je naložio Visoki predstavnik u skladu sa njegovim «bonskim ovlastima» u principu mogu prepisati Ujedinjenim nacijama i da se Bosna i Hercegovina ne može smatrati odgovornom za takva smjenjivanja, shodno čemu je žalbe podnosilaca predstavki u pogledu odluka Visokog predstavnik proglasio ratione personae inkompatibilnim sa Evropskom konvencijom.
8. Ustavni sud je u naprijed navedenoj odluci imajući u vidu svoju nadležnost određenu članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u slučaju spora zbog «presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini», naveo da je nesporno da ima nadležnost da rješava apelaciju s obzirom da su apelacijom osporene odluke sudova u Bosni i Hercegovini kojima je odlučivao o apelantovom radno-pravnom statusu. Međutim, obzirom da su osporene odluke donesene isključivo na temelju odluke Visokog predstavnika, u odnosu na koje je Evropski sud zaključio da Bosna i Hercegovina nema odgovornost, Ustavni sud je zaključio da je apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Budući da ova apelacija pokreće identična pravna pitanja razlozi dati u odluci broj AP-680/07 od 13. maja 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) u cijelosti se odnose i na ovaj predmet.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 10. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović