Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3243/09 (M.L.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3243/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3243/09, rješavajući apelaciju M.L, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.L. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-09-000 019 od 30. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-08-000 471 od 16. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 073-0-P-06-000 111 od 18. juna 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. M.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banja Luke, podnio je 15. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 019 od 30. septembra 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 471 od 16. oktobra 2008. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 073-0-P-06-000 111 od 18. juna 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000 111 od 18. juna 2008. godine utvrđeno je da je nezakonito rješenje načelnika Opštine Kneževo broj 01-022-1/05 od 28. februara 2005. godine, kojim je apelant razriješen funkcije vršioca dužnosti direktora JP «Radio Kneževo» (u daljnjem tekstu: tuženi), te je tuženom naloženo da apelanta vrati na posao, na isto radno mjesto ili mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Stavom 2 iste presude sud je odbacio apelantovu tužbu u dijelu u kom je tražio da mu tuženi isplati tačno precizirane iznose na ime plata i toplog obroka, te da mu uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje za period od 1. oktobra 2004. godine do 1. aprila 2005. godine. Stavom 3 je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan u dijelu kojim je tražio da mu tuženi isplati iznos od 492,00 KM za svaki mjesec počevši od 1. novembra 2005. godine po do povratka na posao u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja i u dijelu u kom je tražio isplatu tačno preciziranih iznosa na ime plata i toplog obroka za period od 1. aprila 2005. godine do 1. novembra 2005. godine uz zakonsku zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe pa do isplate u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom 4 tuženi je obavezan da za apelanta uplati doprinose za penziono i invalidsko osiguranje za period od 1. aprila 2005. godine do 1. novembra 2005. godine u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom tuženi je obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 800,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv presude Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000 111 od 18. juna 2008. godine, Okružni sud je donio presudu broj 011-0-Ž-08-000 471 od 16. oktobra 2008. godine, kojom je, u dosuđujućem i odbijajućem dijelu (st. 1, 3, 4 i 5 izreke) ukinuo prvostepenu presudu i odbacio tužbu, te je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbacujućem dijelu potvrdio (stav 2 izreke). Takođe je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 1.120,00 KM. U preostalom dijelu zahtjev tuženog za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa sud je odbio kao neosnovan. U obrazloženju svoje odluke, Okružni sud je naveo da je tužba neblagovremena, jer je podnesena po proteku roka iz člana 105. stav 2. Zakona o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 39/03 i 66/03) i da su zbog neblagovremenosti glavnog tužbenog zahtjeva, koji se odnosi na utvrđivanje nezakonitosti rješenja načelnika Opštine Kneževo broj 01-022-1/05 od 28. februara 2005. godine, neblagovremeni i ostali, akcesorni zahtjevi.
4. U međuvremenu je Ustavni sud Odlukom broj AP 3701/08 od 13. maja 2009. godine, između ostalog, odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 471 od 16. oktobra 2008. godine, zato što je preuranjena, a imajući u vidu da, u vrijeme donošenja Odluke Ustavnog suda, postupak po apelantovoj reviziji izjavljenoj Vrhovnom sudu, nije bio okončan.
5. Protiv presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 471 od 16. oktobra 2008. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 118-0-Rev-09-000 019 od 30. septembra 2009. godine odbio reviziju apelanta. U obrazloženju svog rješenja Vrhovni sud je naveo da je revizija apelanta neosnovana, te da je odluka drugostepenog suda pravilna.
6. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. U konkretnom slučaju, odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava, a pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu. Odredbom stava 2. istog člana predviđeno je da radnik može podnijeti tužbu za zaštitu svog prava nadležnom sudu, u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene povrede. S obzirom da apelant nije postupio prema navedenim odredbama, jer je tužbu sudu podnio 19. aprila 2006. godine, a rješenje o razrješenju je doneseno 28. ferbuara 2005. godine, a iz podnesaka odnosno prigovora apelanta koja je ulagao na doneseno rješenje proizilazi da je o povredi svojih prava imao saznanje istog dana kada je predmetno rješenje doneseno, iz čega proizilazi da je tužba podnesena nakon isteka roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava.
10. Dakle, u konkretnom slučaju Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je njegova tužba odbačena iz formalnih razloga, obzirom da nije u zakonom propisanom roku podnio tužbu nadležnom sudu, čime je izgubio pravo na traženje sudske zaštite. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, te nadležni sudovi, u postupku koji je okončan osporenim odlukama, nisu mogali meritorno odlučivati o njegovoj tužbi, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović