Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-584/07 (Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i “Hrvatske pošte” d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-584/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-584/07, rješavajući apelaciju „Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i “Hrvatske pošte” d.o.o. Mostar podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-783/05 od 9. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-12/05 od 1. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-24/02 od 1. decembra 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hrvatske telekomunikacije“ d.o.o. Mostar i “Hrvatske pošte” d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Davor Martinović, advokat iz Mostara i Zdenko Milas, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 14. februara i 19. februara 2007. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-783/05 od 9. novembra 2006. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-12/05 od 1. aprila 2005. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-24/02 od 1. decembra 2004. godine.
2. S obzirom na to da apelacije ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ apelantima koji su ujedno učestvovali kao tuženi u postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku broj AP 584/07.
3. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj Ps-24/02 od 1. decembra 2004. godine obavezani su apelanti da „Hercegovina osiguranju“ do.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplate iznos od 1,287.470,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2002. godine, kao i troškove parničnog postupka. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud izveo dokaze uvidom u niz materijalnih dokaza (listu pokrića, police osiguranja imovine, dopis o otkazu osiguranja imovine i lica, u ponude za osiguranje imovine i osoba, zapisnike), te je ocjenom provedenih dokaza, utvrdio da među strankama nije sporno da su tužitelj kao osiguratelj i apelanti bili u poslovnom odnosu te da su zaključili veći broj ugovora o osiguranju iz člana 920. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za 1999.,2000. i 2001. godinu, te da je dospjelost premije za sve zaključene polise ugovorena na dan 1. januar tekuće godine za ugovorenu godinu osiguranja. Takođe, sud je kao nesporno utvrdio da su apelanti 6. decembra 2001. godine jednostrano raskinuli ugovor o osiguranju. Općinski sud je utvrdio da je sporno među parničnim strankama kakva je priroda zaključenih ugovora o osiguranju (da li su trajni ili zaključeni za period od jedne godine), pravni slijed između polica od 1999. godine do 2001. godine, kao i karakter ugovora o osiguranju i pravni osnov tužbenog zahtjeva tužitelja. U vezi s tim, Općinski sud je uvidom u listu pokrića i police osiguranja utvrdio da je zaključen ugovor o osiguranju imovine na neodređeno vrijeme, obrazlažući ovo utvrđenje činjenicom da su u policama osiguranja sadržani svi bitni elementi ugovora, te imajući u vidi slijed polica iz 1999., 2000. i 2001. godine (iako se na prvi pogled čine kao potpuno nove police), ustvari dolazi se do zaključka da se samo radi o modificiranoj osnovnoj polici. Zaključak za ovo Općinski sud je našao u činjenici da nove police u odnosu na osnovne imaju isti oblik i sadržaj (osim u dijelu broja osiguranika i opsega imovine, visine premije i proširenja rizika), a konstanti dijelovi su dugoročno osiguranje („do otkaza“), dospjelost premije (1. januar) i pravo na plaćanje premije u obrocima. S obzirom da u policama nije ugovoren rok trajanja osiguranja imovine, sud je pozivajući se na odredbu člana 922. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o dugoročnom osiguranju i da se može raskinuti pismenim obavještenjem druge strane najkasnije tri mjeseca prije dospjelosti premije. Općinski sud nije prihvatio navode apelanta da premija dospijeva onog dana i mjeseca kada su zaključene police osiguranja u 2001. godini (2. mart 2001. godine), pa čak ni tada apelanti ne bi mogli reći da su ispoštovali rok od tri mjeseca. Nadalje, Općinski sud je naveo da apelanti ne primjećuju da ugovori o osiguranju iz naznačenih polica nije nije zaključen u martu 2001. godine, već u februaru i martu 1999. godine, te da su police u 2001. godini zaključene iz praktičnih razloga. S tim u vezi sud je naveo da ne može da prihvati prigovor apelanta ni u odnosu na potpuno nove police iz 2001. godine (novi Ugovor iz 2001. godine), pozivajući se na član 898. stav 3. ZOO i „putativni rizik“, kao i da je u ovom slučaju riječ o trajnom ugovoru o osiguranju. Zbog svega navedenog, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu blagovremeno raskinuli ugovor o osiguranju imovine zaključenog na neodređeno vrijeme (dopis od 6. decembra 2001. godine), te da su, shodno odredbama člana 124. ZOO, a u vezi sa članom 912. ZOO, apelanti solidarno ostali u obavezi platiti tužitelju premiju osiguranja za 2002. godinu. Zbog navedenog sud je uvažio preinačeni tužbeni zahtjev u cjelosti i apelante obavezao i na plaćanje zateznih zakonski kamata, shodno odrebama člana
277. ZOO.
4. Rješenjem Općinskog suda broj Ps: 24/02-I od 21. decembra 2004. godine ispravljena je presuda ovog suda od 1. decembra 2004. godine u dijelu dispozitiva presude u pogledu isplate zakonske zatezne kamate na način da umjesto navoda „zakonsku zateznu kamatu od 1. januara 2000. godine“ treba da stoji „zakonsku zateznu kamatu od 1. januara 2002. godine“.
5. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž 12/05 od 1. aprila 2005. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 1. decembra 2004. godine. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, te je prihvatio sve razloge koje je naveo prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da prednik apelanata nije blagovremeno jednostrano raskinuo ugovor o osiguranju imovine, kada je 6. decembra 2001. godine, pismenim putem obavijestio tužitelja o raskidu ugovora. Obavještenje je, dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda učinjeno 25 dana prije dospjelosti premije, s obzirom da je dospijeće premije za 2002. godinu bilo na dan 1. januara 2002. godine. Kantonalni sud je naveo da smatra da prednik apelanta nije ispoštovao zakonski uslov od tri mjeseca za jednostrani raskid ugovora, kako je propisano članom 922. stav 2. ZOO, što je imalo za posljedicu da je predmetni ugovor ostao na snazi i za 2002. godinu. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da su tuženi solidarno ostali u obavezi platiti premiju osiguranja za 2002. godinu.
6. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-783/05 od 9. novembra 2006. godine odbijene su kao neosnovane revizije apelanata izjavljene protiv presude Kantonalnog suda broj Pž 12/05 od 1. aprila 2005. godine. Vrhovni sud je na osnovu utvrđenja nižestepenih sudova konstatovao da su stranke u poslovnom odnosu od 1. decembra 1998. godine, kada su prednik apelanata i tužitelj zaključili ugovor o osiguranju-listu pokrića u kojoj je navedeno da ista traje do izdavanja police, a najduže do 1. januara 2000. godine, da su 12. februara 1999. godine potpisali police osiguranja imovine na neodređeno vrijeme da su svake godine potpisivali nove police o osiguranju (zbog povećanja vrijednosti imovine i rizika) kojim su regulisali dospjelost početka osiguranja, premije osiguranja, način plaćanja i trajanje ugovora. U policama o osiguranju koje su zaključene među parničnim strankama za 2001. godinu navedeno je da je početak osiguranja 1. januara 2001. godine da traju do otkaza a premija dospijeva 1. januara te da će se plaćanje premije izvršiti za razdoblje od 1. januara 2001. do 1. januara 2002. godine u šest jednakih rata, sa dospijećem prve rate od 15. marta 2001. godine (izuzev za police osiguranja od nesreće). Takođe, nižestepeni sudovi su utvrdili da su apelanti 6. decembra 2001. godine pismeno obavijestili tužitelja da raskidaju dugoročni ugovor o osiguranju sa danom 31. decembra 2001. godine, da su pozvali tužitelja 4. decembra 2001. godine da učestvuje na tenderu za izbor najpovoljnije ponude za osiguranje imovine, te se tužitelj javio ali nije odabran. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da je sporno da li je ugovor o osiguranju na neodređeno vrijeme, kada dospijeva premija osiguranja za 2002. godinu i da li su apelanti blagovremeno raskinuli ugovor o osiguranju. Vrhovni sud se pozvao na član 901. ZOO, kojim je regulisano da je ugovor o osiguranju zaključen kada ugovarači potpišu policu osiguranja ili listu pokrića, kao i na član 902. ZOO kojim je regulisano da polica osiguranja može biti privremeno zamjenjena listom pokrića u koju se unose sastojci ugovora. Nadalje, imajući u vidu ove odredbe, kao i listu pokrića koja je zaključena između strana prema stavu Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno zaključili da se radio ugovoru na neodređeno vrijeme. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da premija osiguranja za 2002. godinu dospijeva 1. januara 2002. godine s obzirom da stranke za 2002. godinu nisu zaključile novi ugovor o osiguranju. S tim u vezi Vrhovni sud se pozvao na član 912. ZOO kojim je utvrđeno da se premija osiguranja plaća u ugovorenim rokovima, a ako treba da se isplati odjednom plaća se prilikom zaključenja ugovora (a sve police zaključene za 2001. godinu potpisane su 6. marta 2001. godine). Zbog navedenog Vrhovni sud nije prihvatio revizijski prigovor da je rok dospjelosti premije za 2002. godinu 15. mart 2002. godine, jer premija dospijeva početkom svake godine kod ugovora sa neodređenim rokom trajanja, kakav je prema ocjeni suda ovaj, kod kojeg se osiguranje produžava iz godine u godinu, a raskid ugovora nastupa tek kad jedna strana obavijesti drugu da ne želi produžiti ugovor o osiguranju za sljedeću godinu, ali najkasnije 3 mjeseca prije isteka tekuće godine osiguranja. Prema stavu Vrhovnog suda nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su apelanti mogli blagovremeno raskinuti ugovor do 31. septembra 2001. godine. Obzirom da su to apelanti uradili 6. decembra 2001. godine isti nisu ispoštovali zakonski rok iz člana 922. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da činjenica da se tužitelj javio na tender koji su raspisali apelanti nije relevantna i ne može se smatrati kao prihvat raskida ugovora. Nadalje, Vrhovni sud nije prihvatio ni revizijski prigovor apelanta da su police (sa datumom i brojevima preciziranim u presudi) police o osiguranju života, pa tužitelj ne može sudskim putem tražiti njihovu naplatu po članu 945. ZOO, jer prema stavu Vrhovnog suda, ove police ne sadrže sastojke koje predviđa odredba 943. ZOO, nego se radi o ugovoru o osiguranju za slučaj nezgode, a stranke su ugovorile samo kolektivno osiguranje od nezgode, kakvo ime i nose navedene police. Imajući u vidu sve navedeno Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo-odredbu člana 124. ZOO-a kada su obavezali apelante da u cijelosti ispune svoju obavezu plaćanja premije osiguranja za 2002. godinu, konstatujući pritom da su parnične stranke u ovoj pravnoj stvari zaključile ugovor o osiguranju na neodređeno vrijeme, da premija osiguranja dospijeva 1. januara svake godine i da apelanti nisu u zakonskom roku, u skladu sa članom 922. stav 2. ZOO-a, zatražili raskid ugovora o osiguranju koji je zaključen 2001. godine na neodređeno vrijeme. Vrhovni sud je naglasio da je ovakav pravni stav potvrđen 22. novembra 2006. godine na sjednici Građanskog odjeljenja ovog suda i istim se mijenja ranije izraženi pravni stav za ovu vrstu sporova.
7. Apelanti se žale da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska kovnecija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti ističu da je do povrede prava na pravično suđenje došlo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredbi Zakona o parničnom postupku. Apelanti ističu da su sudovi „selektivno“ ispitali činjenice. Suština navoda apelanta se ogleda u navodima da je Vrhovni sud nakon što je postavio sporna pitanja pogrešno utvrdio da se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme. Nadalje, apelanti ističu da je nesporno da su stranke dogovorile da plaćanje premije počinje od 15. marta 2001. godine, što Vrhovni sud takođe nije pravilno cijenio, nego je donio pogrešan zaključak da je početak 1. januar, a što je izravno uticalo na ishod postupka. Apelanti navode da je nelogično da premija dospijeva na naplatu tri mjeseca prije nego je ugovor uopšte zaključen. Nadalje, apelanti navode da je Vrhovni sud pogrešno utvrdio da su apelanti neblagovremeno raskinuli ugovor, kao i da nije relevantno učešće tužitelja na tenderu za najbolju ponudu. Nadalje, apelanti ističu da je Vrhovni sud zanemario odredbe člana 912. stav 2. ZOO odnosno mogućnost sporazuma strana o uslovima ugovora. Osim toga, apelanti ističu da je sud pogrešno odredio visinu tužbenog zahtjeva , jer čak i ako je neblagovremeno dat raskid ugovora tužitelju, u tom slučaju mu pripada samo pravo na naknadu štete. Takođe, apelanti navode da je stav, Vrhovnog suda u presudi Rev-5090/04 od 15. novembra 2005. godine, kada je revizija tužitelja u identičnom predmetu odbijena bio potpuno drugačiji čime Vrhovni sud unosi pravnu nesigurnost.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud primjećuje da apelanti ističu povredu prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
11. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05.
12. Razmatrajući navode apelanata Ustavni sud je utvrdio da je Općinski sud proveo dokazni postupak te je zaključio da su apelanti dužni tužitelju isplati utvrđeni iznos zbog neblagovremenog raskida trajnog ugovora, a odluku prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud. Apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud odbio, nalazeći na osnovu činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova da su revizioni prigovori neosnovani kao i da su nižestepene odluke zakonite i pravilne. Presude redovnih sudova u obrazloženjima sadrže jasne i precizne razloge na osnovu kojih su primijenjeni zakonski propisi na kojima se zasnivaju. Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta odnosno da utvrđeno činjenično stanje i primjena materijalnog prava ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da apelanti navode da se Vrhovni sud promijenio svoj stav, što izaziva pravnu nestabilnost i nesigurnost. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud naveo da je razmatrajući predmete koji se odnose na ovu problematiku zauzeo stav kao u osporenoj odluci, a novi stav zauzet je na sjednici Građanskog vijeća Vrhovnog suda i istim se mijenja ranije izraženi stav za ovu vrstu sporova.
13. Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ustavni sud već istakao za svoje odlučenje Vrhovni sud je dao jasne i konkretne razloge, koji ni u jednom momentu ne izgledaju proizvoljno. Prema tome, promjena sudske praske uz obrazloženje koje je jasno, detaljno i koje se poziva na relevantne propise materijalnog prava i koje ni u jednom segmentu ne djeluje proizvoljno ne pokreće pitanje kršenja prava na pravično suđenje u vezi sa zahtjevom da odluka bude obrazložena. Zbog toga Ustavni sud smatra da je obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda, iako je promijenjen raniji pravni stav, ne krši principe zagarantovane članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. Ustavni sud, nadalje, ističe da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelanti ne navode bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, op. cit, Odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, apelanti u apelaciji samo ponavljaju navode koje su isticali tokom sudskog postupka, a te navode su razmotrili redovni sudovi odlučujući u prvostepenom postupku, po žalbi i reviziji apelanata. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelanti povredu prava na imovinu vide također u činjenici da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. U pogledu ovog navoda apelanata Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u vezi sa pravom na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović