Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1789/07 (M. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
- Šta se ne smatra imovinom
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Legitimno očekivanje
- Šta se ne smatra domom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1789/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1789/07, rješavajući apelaciju Munire Mance, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Munire Mance podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
18/05 od 13. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2138/03 od 23. avgusta 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Munira Mance (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Opatije, Republika Hrvatska, koju zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banja Luke, podnijela je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-18/05 od 13. aprila 2007. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2138/03 od 23. avgusta 2004. godine. Apelantkinja je dopunila apelaciju 19. jula 2007. godine. Apelantkinja je podnosila urgencije Ustavnom sudu za što hitnije donošenje odluke u njenom predmetu dana 18. marta, 23. jula i 16. novembra 2009. godine.
2. Apelantkinja i Đulaga Topčija (koga je u postupku zastupao staratelj za poseban slučaj, Munevera Kulenović, sestra apelantkinje), u svojstvu tužitelja, pokrenuli su postupak tužbom pred Osnovnim sudom radi utvrđenja ništavosti ugovora i predaje u posjed nekretnina u Banja Luci. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio je presudu broj P-1895/00 od 3. juna 2003. godine kojom je utvrđeno da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen između apelantkinje i Savana Šinika (koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio nosilac stanarskog prava na stanu u Rijeci i otpočeo otkup), a koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Banja Luci, pod brojem I-
Ov-4579/93 od 5. novembra 1993. godine, kojim je apelantkinja dala svoje nekretnine u Banja Luci za stan u Rijeci (tada na imenu Savana Šinika), Republika Hrvatska, a što je Branka Maloča (u daljnjem tekstu tužena, kći Savana Šinika) dužna priznati i trpjeti da se na osnovu presude izvrši brisanje upisa tužene kao vlasnika nekretnina u odgovarajućim evidencijama. Tačkom 2. presude obavezana je tužena da apelantkinji i Đulagi Topčiji preda u posjed i nesmetano korištenje nekretnine u Banja Luci navedene u dispozitivu predue, a tužitelji su dužni da tuženoj predaju u posjed stan u Rijeci. Tačkom 3. dispozitiva presude tužena je obavezana da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je izvršio uvid u ugovor o zamjeni nekretnina, uvid u knjige položenih ugovora i saslušao svjedoke Miro Škiljo i Milana Maloča, kao i izvršio uvid u ostalu dokumentaciju u spisu. Osnovni sud je naveo da je među strankama sporno da li su ugovor zaključili na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 552. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojim je regulisano pitanje ugovora o razmjeni. Nadalje, sud je utvrdio da je ništavost ugovora regulisana odredbom člana 103. ZOO prema kojoj je ništav ugovor koji je suprotan prinudim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, kao i onaj ugovor kome nedostaju elementi da bi postao punovažan. Nadalje, Osnovni sud je naveo da na ništavost ugovora pazi sud po službenoj dužnosti. Nadalje, Osnovni sud se pozvao na član 26. ZOO u vezi sa voljom ugovarača, koja je bitna za zaključenje ugovora. Uzevši u obzir volju ugovornih strana, vrijeme i način zaključenja ugovora Osnovni sud je zaključio da je ugovor zaključen u ratnim uslovima, te da pod normalnim uslovima ne bi došlo do zaključenja ugovora. Osnovni sud je naveo da su obje ugovorne strane bile pripadnici etničkih manjina u vrijeme vođenja politike etničkog čišćenja. Osnovni sud je zbog toga zaključio da nije bilo stvarne volje za zaključenje ugovora i ugovor u skladu sa članom 52. ZOO nije ni mogao nastati, te je tužbeni zahtjev usvojio i utvrdio da je ugovor ništav. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 104. ZOO u vezi sa restitucijom, odnosno vraćanjem onoga što je dato na osnovu ugovora koji je ništav. Takođe, Osnovni sud je naveo da je bez važnosti činjenica da u predmetnoj parnici nije traženo utvrđenje ništavosti ugovora o zamjeni sačinjenog i ovjerenog kod javnog bilježnika u Rijeci, pod bojem ovjere OV-6902/2002 od 26. novembra 2002. godine. Osnovni sud je naveo da je prednik tužene ušao u posjed nekretnina u Banja Luci na osnovu ugovora zaključenog i ovjerenog pred Osnovnim sudom, i uknjižio se kao i tužena na nekretninama u Banja Luci.
3. Protiv prvostepene presude tužena je izjavila žalbu. Okružni sud je donio presudu Gž-2138/03 od 23. avgusta 2004. godine kojom je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je odbijen tužbeni zahtjev u cjelini. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da ne može prihvatiti stav prvostepenog suda da ugovor nije pravno valjan imajući u vidu ratne okolnosti. Naime, prema stavu Okružnog suda iako je ugovor zaključen u vrijeme ratnih dešavanja prvostepeni sud nije cijenio izjavu apelantkinje iz koje se vidi da od strane pretka tužene na nju nije vršen pritisak da zamjeni nekretninu. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje u vezi sa okolnostima zaključenja ugovora, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je naveo da je članom 2. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01 i 64/02), a koji je važio u vrijeme donošenja prvostepene odluke regulisano da ako se jedan od zamijenjenih stanova odnosno nekretnina nalaze na teritoriji neke od bivših republika teret dokazivanja je na strani koja tvrdi da zamjena nije izvršena na dobrovoljan i zakonit način. S tim u vezi Okružni sud je naveo da tužitelji nisu dokazali da ugovor nisu zaključili na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, te je zahtjev apelantkinje neosnovan i kao takav je trebao biti odbijen. Okružni sud je naveo da je ugovor koji su strane zaključile u Banja Luci 4. novembra 1993. godine zaključen nakon njihovog dogovora i nakon što su zaključile ugovor u Rijeci (25. oktobra 1993. godine), a koji je procijenjen od nadležnog orana u Rijeci. Nadalje, sud je istakao da je ugovor ovjeren kod notara devet godina kasnije (26. oktobra 2002. godine), kada je apelantkinja već pokrenula sudski postupak čime je i osnažila pobijani ugovor. Okružni sud je naveo da je na osnovu ugovora o zamjeni (iz 1993. godine), a što je vidljivo iz vlastovnice, izvršena uknjižba stana na Muneveru Kulenović (sestra apelantkinje), koji je ona darovala svojoj kćerki Karmen, sa čim je bila saglasna i apelantkinja. Prema stavu Okružnog suda tim raspolaganjem su tužitelji ostvarili pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog navedenog (prenosa prava vlasništva na stanu) Okružni sud je utvrdio da nije moguće izvršiti restituciju, u skladu sa članom 104. ZOO, u prilog čemu je naveo ponašanje Munevere Kulenović koja je na ročištu od 8. maja 2003. godine izjavila da ne pristaje da stupi u parnicu ni kao umješač na strani tužioca, pa se izjave apelantkinje i Munevere Kulenović da će predati u posjed tuženoj stan koji se nalazi u Rijeci i dati potrebne isprave kako bi se ista uknjižila ne mogu prihvatiti.
4. Protiv drugostepene presude apelantkinja je izjavila reviziju. Vrhovni sud je donio presudu Rev-18/05 od 13. aprila 2007. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna. Vrhovni sud je naveo da je apelantkinja saslušana kao stranka i izjasnila se u vezi okolnosti napuštanja Banja Luke i zaključenja ugovora sa prednikom tužene. Munevera Kulenović, koja je staralac Đulage Topčija je zaključila ugovor sa prednikom tužene o razmjeni nekretnina, koji je ovjeren kod notara u Rijeci 2002. godine, dakle, devet godina nakon zaključenja spornog ugovora čije se poništenje traži tužbom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se na spornom stanu u Rijeci, koji je dobijen zamjenom, kao vlasnik upisala Munevera Kulenović (staratelj Đulage Topčija, sestra apelantice). Nadalje, Munevera Kulenović je darovnim ugovorom prenijela u vlasništvo stan u Rijeci svojoj kćerki, koja se upisala kao vlasnik, a sa ovim prenosom vlasništva se saglasila apelantkinja. Vrhovni sud je naveo da se u ovoj parnici traži utvrđenje ništavosti naprijed navedenih ugovora, ali time što se Munevera Kulenović upisala kao vlasnik i što je kasnije prenijela to pravo na kćerku, kako je pravilno zaključio drugostepeni sud, tužitelji su se saglasili da je sporni ugovor zaključen slobodnom voljom i da nema nedostataka koji bi ga činili ništavim. Vrhovni sud je naveo da tužitelji nisu u skladu sa članom 2a Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine dokazali da ugovor nije zaključen saglasnim izjavama volja ugovarača o bitnim sastojcima ugovora i da takva izjava nije data slobodno i ozbiljno, zbog čega je drugostepeni sud pravilno zaključio da je zahtjev tužilaca neosnovan i pravilno postupio kada ga je u cijelosti odbio, pri čemu je dao razloge koje je u potpunosti prihvatio i Vrhovni sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da tvrdnje apelantkinje i Đulage Topčije da je ugovor ništav, što bi se moglo utvrditi pravilnom promjenom odredbi ZOO i članom 8. Evropske konvencije, kao i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i u vezi sa članom II/2. Ustava Bosne i Hercegovine nisu argumentovani. Vrhovni sud je naveo da su prednik tužene, a i tužena ulaskom u posjed nekretnina u Banja Luci ostvarile pravo na dom, što se ne može reći za tužioce, koji su stan u Rijeci otuđili.
5. Apelantkinja se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava apelantkinja vidi u činjenici da su sudovi naveli da apelantkinja nije dokazala da ugovor nije zaključen na dobrovoljan način. Apelantkinja pri tome navodi da sudovi nisu saslušali Muneveru Kulenović koja je bila prisutna na raspravi 8. maja 2003. godine. Pored toga, apelantkinja ističe da drugostepeni sud kada je već ukinuo prvostepenu presudu morao je predmet vratiti na ponovno odlučivanje, prema važećim odredbama ZPP, ili otvoriti raspravu, a što je u skladu sa načelom materijalne istine. Takođe, apelantkinja se žali da sud nije saslušao ni majku apelantkinje na okolnosti napuštanja i zamjene nekretnine. Apelantkinja se žali da su sudovi povrijedili i odredbe parničnog postupka i jednakosti stranaka jer se svakoj strani treba dati mogućnost da prezentuje svoj slučaj. Apelantkinja se poziva na okolnosti koje su vladale u Banja Luci u vrijeme zaključenja ugovora, te upućuje na praksu redovnih sudova, koji su u ranijim odlukama zaključivali da je rat razlog razmjene, kao i na utvrđenje Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj SFRJ u vezi sa prilikama u Banja Luci. Apelantkinja ističe da pod normalnim okolnostima nikada ne bi zamijenila kuću u centru Banja Luke sa placem od 400 m² za stan u Rijeci, na 11 spratu od 57 m², koji je u vrijeme zamjene bio još neotkupljen, za koji je dobila još 2.840 DEM. Apelantkinja je u dopuni apelacije navela da njena sestra nije bila svjesna posljedica ne pristajanja da stupi u parnicu, a da pri tom sud nije cijenio njenu ranije datu izjavu pred notarom u Rijeci. Takođe, apelantkinja navodi da je sud pogrešno cijenio da je ona bila saglasna sa prenosom vlasništva na stanu u Rijeci sa njene sestre na njenu kćer. Osim toga, apelantkinja navodi da u vrijeme zaključenja njena sestra nije znala da to može biti smetnja u postupku, pa je naknadno poništila ugovor, a kako bi se mogla izvršiti restitucija. Apelantkinja navodi da je gruba neistina koju navode sudovi u osporenim presudama da je ugovor o zamjeni ovjeren kod notara 2002. godine, devet godina nakon što je zaključen, jer se radi o ovjeri isprave.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije dužan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
9. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud kao sud prve instance, odlučio da udovolji zahtjevu apelantkinje, koja je tražila poništenje ugovora o zamjeni nekretnina. Okružni sud je odlučujući po žalbi prvostepenu presudu ukinuo i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti. Okružni sud je naveo da prihvata činjenice koje je pravilno utvrdio prvostepeni sud, ali je naveo da je na utvrđene činjenice prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Okružni sud je istakao da tužitelji nisu dokazali da ugovor nije zaključen dobrovoljno, a kako je na njima teret dokazivanja, to je tužbu trebalo odbiti. Osim toga, Okružni sud je utvrdio da je na stanu u Rijeci nakon ugovora o zamjeni nekoliko puta došlo do prenosa vlasništava, kao i da sestra apelantkinje nije pristala da se kao umješač na strani tužitelju uključi u parnici, što, po stavu Vrhovnog suda, dovodi u pitanje spremnost da se izvrši restitucija. Vrhovni sud je prihvatio stav drugostepenog suda, dajući u osporenoj presudi odgovore na revizijske navode apelantkinje, ističući naročito da se Munevera Kulenović (sestra apelantkinje) upisala kao vlasnik stana u Rijeci, a kasnije je stan darovala svojoj kćerki Karmen. Vrhovni sud je potvrdio stav drugostepenog suda da je stvorena takva pravna situaciju prema kojoj se ne bi mogao vratiti stan u Rijeci tuženoj u posjed kako je propisano u članu 104. ZOO. Osim toga, Okružni i Vrhovni sud su naveli da su daljnja raspolaganja stanom u Rijeci, odnosno prenosi prava vlasništva, čak i ako je bilo manjkavosti prvobitno zaključenog ugovora, ovim daljnjim postupcima osnažili osporeni ugovor.
10. U vezi s navedenim, Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo apelantkinje osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, niti da postoje proceduralne greške na koje se poziva. Ustavni sud u osporenim odlukama nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu ustavnih prava apelantkinje, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su navodi apelantkinje da prvostepeni sud nije htio da sasluša njenu majku i sestru na okolnosti napuštanja Banja Luke i zaključenja ugovora neosnovani, jer sama apelantkinja ne navodi, a ne poizilazi ni iz prvostepene presude, da su iste predložene kao svjedoci, a što je svakako apelantkinja, kao tužiteljica trebala da učini. Osim toga, Ustavni sud primjećuje (iz drugostepene presude i presude Vrhovnog suda, a sama apelantkinja ne negira) da je Munevera Kulenović pristupila raspravi 8. maja 2003. godine, na koju nije bila pozvana u svojstvu svjedoka, već se trebala izjasniti da li pristaje da stupi u parnicu u svojstvu umješača na strani tužitelja. Ustavni sud zapaža da je Munevera Kulenović odbila da stupi u parnicu u svojstvu umješača, a apelantkinja to pravda činjenicom da njena sestra nije bila svjesna posljedica takvog postupanja.
11. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja navodi da je prekršen princip jednakosti strana u postupanju, zasnivajući ovakav navod na tvrdnji da sud nije saslušao kao svjedoke njenu majku i sestru, kao i da nije uzeo u obzir izjavu njene sestre ovjerenu kod notara, te nije (u skladu sa zakonskim ovlaštenjima) izveo druge dokaze od značaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Međutim, kao što je već u predhodnoj tački navedeno apelantkinja nije dokazala da je zatražila izvođenje ovih dokaza. Takođe, apelantkinja ne navodi ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku pred redovnim sudovima onemogućena da ravnopravno učestvuje u postupku. Naime, u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je apelantkinja na bilo koji način bila onemogućena da izvodi dokaze ili da ispituje dokaze suprotne strane, što su zahtjevi principa jednakosti strana. Dakle, Ustavni sud smatra da je u procesnom smislu apelantkinja imala mogućnost da ravnopravno raspravlja u konkretnoj pravnoj stvari.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
U vezi sa pravom na imovinu
13. U vezi sa povredom prava na imovinu apelantkinja ističe da joj je povrijeđeno pravo na imovinu zbog odluke sudova kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina, te da joj se vrati imovina u Banja Luci, koju je imala prije zaključenja ugovora o zamjeni.
14. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud je utvrdio da je apelantkinja zajedno sa Đulagom Topčijom (kome je staralac za poseban slučaj Munevera Kulenović) pokrenula parnični postupak protiv tužene, sa zahtjevom da se utvrdi ništavost spornog ugovora. S obzirom da je apelantkinja ugovorna strana u dvostranom pravnom poslu, imala je ostvariv zahtjev shodno odredbama ZOO, a u postupku kojeg je tužbom pokrenula trebalo je da svoj zahtjev dokaže. U konkretnom slučaju apelantkinja u postupku nije dokazala da ugovoru nedostaje element dobrovoljnosti. Takođe, apelantkinja nije dokazala da se u slučaju poništenja ugovora može izvršiti restitucija odnosno vraćanje ranijeg faktičkog i pravnog stanja, jer apelantkinja nije vlasnik stana u Rijeci. Iz navedenog slijedi da imovina koju bi apelantkinja stekla po utvrđenju ništavosti ugovora o zamjeni nekretnina nije postojeća imovina apelantkinje, već se apelantkinja samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP- 2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelantkinja imala bar «legitimno očekivanje» da će njen ostvariv zahtjev usmjeren na poništenje ugovora o zamjeni nekretnina i predaju u posjed istih, biti riješen u njenu korist.
U vezi s tim, Ustavni sud je već obrazložio da su Okružni sud i Vrhovni sud naveli jasne i detaljne razloge zbog kojih su zahtjev apelantkinje odbili kao neosnovan, ističući pri tome da je apelantkinja svoj zahtjev utemeljila na činjenici da je ugovor zaključen u ratnim okolnostima, zbog čega je ništav. S obzirom da su sudovi na osnovu provedenih dokaza utvrdili da se na stanu u Rijeci kao vlasnik upisala Munevera Kulenović, koja nije pristupila parnici, a koja je kasnije pravo vlasništva prenijela na svoju kćer, sa čime se saglasila apelantkinja, to je zahtjev apelantkinje za utvrđenjem ništavosti ugovora o zamjeni odbijen kao neosnovan. Ovo dalje znači da apelantkinja nije mogla imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo da joj se vrati u posjed nekretnina u Banja Luci, nakon što je zamijenjena sa stanom na koji se apelantkinja čak nije ni uknjižila kao vlasnik (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-3183/06 od 18. decembra 2008. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba).
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da se u konretnom slučaju ne radi o «imovini» zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantkinja nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će biti poništen sporni ugovor, odnosno da će joj nekretnine u Banja Luci biti vraćene u posjed, obzirom da nije dokazala da su ispunjeni zakonski uslovi za ništavost ovog pravnog posla. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani. U vezi sa pravom na dom
17. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini navodi apelantice u odnosu na povredu prava na dom odnose se na njenu tvrdnju da joj nije omogućeno da se vrati u prijeratni dom u Banja Luci, jer su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili pravo, te nisu ispitali sve relevantne okolnosti vezane za slučaj. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi u postupku koji su proveli utvrdili da apelantkinja nije uspjela dokazati nedostatak volje da zamjeni nekretnine, kao i da je ugovor o zamjeni konvalidivan daljnjim raspolaganjem pravom vlasništva na stanu u Rijeci koji je dobijen u zamjenu, a sa čim se apelantkinja složila. Dakle, apelantkinja je prema utvrđenju redovnih sudova nekretninu u Banja Luci dobrovoljno i na zakonom propisan način zamjenila za stan u Rijeci, čime je i izgubila vezu sa prijeratnim domom. Stoga, Ustavni sud smatra da se, u konkretnom slučaju prijeratni stan apelantkinje ne može smatrati njenim domom u smislu značenja člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje o kršenju prava na dom očigledno (prima facie) neosnovani.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović