Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2620/07 (B. R., D. J., A. V., D. C.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2620/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2620/07, rješavajući apelaciju Belkise Rizikalo i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Belkise Rizikalo, Diane Jones, Anette Venter, Dubravke Cope, Malke Bošnjić, Zlate Dervišević, Erne Čerkić i Zlatka Bošnjića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-000 506 od 13. juna 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj I-339/05 od 22. marta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Belkisa Rizikalo, Diana Jones, Anette Venter, Dubravka Cope, Malka Bošnjić, Zlata Dervišević, Erna Čerkić i Zlatko Bošnjić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Dušanka Šoljić Ćorić, advokat iz Mostara, podnijeli su 17. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 506 od 13. juna 2007. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I.339/05 od 22. marta 2007. godine.
2. Općinski sud donio je rješenje broj I-339/05 od 22. marta 2007. godine kojim je odbio kao neosnovan prijedlog apelanata za izvršenje. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli prijedlog za izvršenje pravosnažne presude Općinskog suda P.1534/97, od 16. septembra 2002. godine i presude Kantonalnog suda GŽ-740/03 od 9. septembra 2004. godine, protiv izvršenika „Svibanj“ d.o.o. Mostar, „DMIZ“ d.o.o. Mostar, Drgana Brkića i Drgana Ćesića, a radi naplate novčanog potraživanja-troškova parničnog postupka dosuđenih pravosnažnom presudom. Apelanti su predložili da sud dozvoli izvršenje za obaveze izvršenika „Svibanj“ d.o.o. Mostar i „DMIZ“ d.o.o. Mostar, a na imovini Dragana Brkića i Dragana Ćesića popisom, procjenom i prodajom njihovih pokretnih stvari. Općinski sud je naveo da je odlučujući o dozvoli izvršenja izvršio uvid u presude te je utvrdio da su u parničnom postupku u kojem su donijete pravomoćne presude, na osnovu kojih se zahtjeva izvršenje pasivno legitimisani bili „Svibanj“ d.o.o. Mostar i „DMIZ“ d.o.o. Mostar. Nadalje, Općinski sud je naveo da ova lica mogu biti izvršenici u izvršnom postupku, a da to nikako ne mogu biti Dragan Brkić i Dragan Ćesić koje su apelanti označili kao trećeizvršenika i četvrtoizvršenika. Općinski sud je u rješenju naveo da je o istom upozorio advokata apelanata, ali su apelanti ostali kod svog zahtjeva. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da bi se izvršenje provelo prema trećeizvršeniku i četvrtoizvršeniku na temelju odredbe člana 6. stav 2. točka 3. Zakona o privrednim društvima, pravosnažna presuda na osnovu koje se traži izvršenje treba da sadrži pravomoćno utvrđenu obavezu i za ove izvršenike. Općinski sud je naveo da je prijedlog za izvršenje neosnovan u odnosu na ova lica, obzirom da pravosnažna presuda ne sadrži takvu dispoziciju. Općinski sud se pozvao i na princip formalnog legaliteta u izvršnom postupku a to je da se izvršenje provodi samo protiv lica koje je označeno u izvršnoj ispravi na osnovu kojeg se provodi izvršenje kao tuženi. Takođe, Općinski sud je naveo da se izvršenje može izuzetno provesti i protiv trećih lica ali samo ako tražilac izvršenja javnom ispravom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug ili je po zakonu dužan taj dug izmiriti. Kako u konkretnom slučaju apelanti nisu dokazali da je potraživanje prešlo na trećeizvršenika i četvrtoizvršenika, te kako ne postoji njihova zakonska obaveza da dug izmire, Općinski sud je na osnovu člana 30. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu:ZIP) riješio tako što je odbio prijedlog za izvršenje.
3. Protiv rješenja prvostepenog suda apelanti su izjavili žalbu. Kantonalni sud je donio rješenje broj 007-0-Gž-07-000 506 od 13. juna 2007. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje u cijelosti potvrdio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da žalba nije osnovana i da su neosnovani navodi apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo (apelanti su naveli da je sud trebao primijeniti odredbe člana 6. stav 3. u vezi sa članom 30. stav 2. ZIP i član 6. stav 2. tačka 3. Zakona o privrednim društvima). Kantonalni sud se pozvao na član 30. stav 2. ZIP kojim je regulisano da se izvršenje određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili zakonom ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug ili je po zakonu dužno taj dug da izmiri. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu u izvršnom postupku dokazali ni javnom ni privatnom ispravom, a ni bilo kojim drugim dokazom, da su trećeizvršenik i četvrtoizvršenik preuzeli dug iz izvršne isprave koja glasi na „Svibanj“ d.o.o. Mostar i „DMIZ“ d.o.o. Mostar ili da su taj dug po zakonu dužni da izmire. Takođe, Kantonalni sud je u vezi sa odredbom člana 6. stav 2. točka 3. Zakona o privrednim društvima, na koju se pozivaju apelanti, naveo da je istom regulisano da vlasnik udijela u društvu sa ograničenom odgovornošću i komanditor u komanditnom društvu ne odgovaraju za obaveze tih društava, osim kada koriste društvo za prevaru ili oštećenje svojih vjerovnika. Kako apelanti nisu pružili niti jedan dokaz u vezi s ovim, odnosno nisu dokazali da su Dragan Brkić i Dragan Ćesić osnovali društva radi prevare ili oštećenja vjerovnika, a što bi se jedino moglo biti dokazano u krivičnom postupku osuđujućom krivičnom presudom, Kantonalni sud je potvrdio prvostepeno rješenje.
4. Apelanti se žale da su osporenim rješenjima povrijeđena njihova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne I Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti se žale da su prijedlog za izvršenje podnijeli protiv pravnih osoba, a tek u slučaju nemogućnosti ovog izvršenja protiv fizičkih lica, u skladu sa članom 6. stav 3. u vezi sa članom 30. ZIP i članom 16. stav 2. točka 2. i 3. Zakona o privrednim društvima. Nadalje, apelanti su naveli da su priloženi dokazi da su ispunjeni uslovi za izvršenje prema fizičkim osobama, vlasnicima pravnih lica. Apelanti navode da se pruženi dokazi o konfuziji imovine pravnih i fIzičkih lica i da su fizička lica koristila imovinu pravnih lica kao svoju. S tim u vezi apelanti ističu da pravna lica nisu dovršile registraciju, nisu imali svoje račune i drugo. Osim toga, apelanti navode da je prvostepena presuda nelogična i nezakonita i zbog toga što je prvostepeni sud odlučio (a Kantonalni potvrdio) o zahtjevu protiv trećeizvršenika i četvrtoizvršenika. Apelanti ističu da se u odnosu na pravna lica, na koja glasi pravomoćna presuda, zahtjev za izvršenje uopšte nije razmatrao, odnosno o ovom zahtjevu sud nije odlučio. Takođe, apelanti navode da je u žalbi naveo tu činjenicu, ali Kantonalni sud nije dao odgovor na ovaj žalbeni navod apelanta. Apelanti ističi da su osporene odluke suprotne zakonskim odredbama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. Ustavni sud primjećuje da je u parničnom postupku, koji je predhodio izvršnom postupku u kojem su donijete osporene presude, apelantima dosuđen iznos na ime troškova postupka te su „Svibanj“ d.o.o. i „DMIZ“ d.o.o. obavezani da plate ove troškove. U apelaciji apelanti navode da su sudovi donoseći osporena rješenja pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da nije odlučio u cijelosti o njihovom zahtjevu, zbog čega je došlo do povrede njihovih prava.
8. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnogprava osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud prije svega primjećuje da su apelanti kao izvršenike u prijedlogu za izvršenje odredili „Svibanj“ d.d. Mostar, „DMIZ“ d.o.o. Mostar, Dragana Brkića i Dragana Ćesića, ali su tražili da sud odredi izvršenje „za obaveze izvršenika pod 1. i 2. [pravnih lica] na imovini izvršenika pod 3. i 4. [fizičkih lica]“. Sudovi su odbili ovako postavljen prijedlog apelanta kao neosnovan, što znači da su, suprotno navodima iz apelacije, odlučili o prijedlogu u cijelosti. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je prijedlog za izvršenja apelanata neosnovan, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud primjećuje da su sudovi utvrdili da su apelanti označili kao trećeizvršenika i četvrtoizvršenika fizička lica i tražili da se izvršenje provede na njihovoj imovini. Sudovi su naveli da pravosnažnom presudom, koja je osnov za pokretanje izvršnog postupka, nisu uopšte bila obuhvaćena ova fizička lica, a apelanti nisu dokazali da je obaveza izvršenja prešla na ova lica zakonom ili preuzimanjem duga. Takođe, Kantonalni sud je odlučujući po žalbi apelanta (u kojoj su se žalili da pravna lica ne postoje u pravnom prometu i da su samo poslužila za prevarne radnje fizičkih lica zbog čega bi sud trebao primijeniti odredbe člana 6. stav 3. u vezi sa članom 30. ZIP i član 6. stav 3. točka 2. Zakona o privrednim društvima) pojasnio da apelanti nisu uspjeli dokazati da je pravomoćnom presudom utvrđena krivica ovih lica, a što bi bio osnov za izvršenje na imovini fizičkih lica, niti da su ova lica preuzela dug. Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što su nezadovoljni ishodom njihovog prijedloga za izvršenje, a kojim su sami disponirali. Ustavni sud, nadalje, ističe da nezadovoljstvo apelanata osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje, a apelanti ne navode bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, op. cit, Odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Naime, apelanti u apelaciji samo ponavljaju navode koje su isticali tokom sudskog postupka, a te navode su razmotrili redovni sudovi odlučujući po prijedlogu za izvršenje apelanta i po žalbi. Dakle, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Apelanti se žale da osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu. Apelanti nisu precizirali u čemu se sastoji povreda ovog prava, ali iz sadržaja apelacije proizlazi da se apelanti povredu prava na imovinu vide u činjenici da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega apelanti ne mogu da ostvare pravo na imovinu koje mu pripada. U pogledu ovog navoda apelanta Ustavni sud je u ovoj odluci već dao svoje mišljenje u okviru analize prava na pravično suđenje, pa slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Mada nisu eksplicitno naveli u odnosu na koje pravo iz Evropske konvencije smatraju da je prekršeno pravo iz navedenog člana, iz apelacije proizlazi da apelanti smatraju da im je ovaj član prekršen u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti imali na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje su koristili. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi apelanti bili zadovoljni, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz člana 13. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović