Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2625/07 (V. J.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Raskid ugovora
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2625/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2625/07, rješavajući apelaciju Vitomira Jefića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vitomira Jefića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001223 od 29. maja 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vitomir Jefić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 25. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001223 od 29. maja 2007. godine.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj P-1517/01 od 26. septembra 2002. godine kojom je GP “Bosna“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezana da apelantu isplati iznos od 0,03262 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. januara 1991. godine do 30. januara 1996. godine. U preostalom dijelu apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u ponovnom postupku, u kojem je donio presudu, proveo dokazni postupak u kojem je saslušao svjedoke, apelanta kao parničnu stranku, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke, kao i izvršio uvid u materijalne dokaze. Općinski sud je utvrdio da su apelant i tuženi zaključili ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, za koji je apelant u potpunosti platio kupoprodajnu cijenu, a objekat mu je trebao (orijentaciono) biti predat u posjed u desetom mjesecu 1991. godine. Općinski sud je nadalje utvrdio da je tužni u oktobru mjesecu 1996. godine u javnim novinama pozvao kupce da se u roku od 10 dana odazovu pozivu radi regulisanja obaveza iz kupoprodajnih ugovora, ili će se u slučaju neodazivanja ugovori staviti van snage. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tuženi prodao objekt trećem licu 10. januara 1997. godine, koji je uveden u posjed poslovnog prostora. Općinski sud je naveo da je nesporno tuženi raskinuo ugovor, ali iz utvrđenih činjenica sud je ocijenio da je raskid bio u skladu sa uslovima ugovora. Zbog navedenog Općinski sud je zaključio da apelantu pripada pravo na povrat uplaćenih sredstava, u iznosu koji je utvrdio vještak, kao i pravo na zakonske kamate, kako je sud utvrdio.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu, koju je Kantonalni sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) odbio presudom broj Gž-219/03 od 28. jula 2004. godine i potvrdio prvostepenu presudu. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovi sud uvažio presudom Rev-22/05, od 4. aprila 2006. godine, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

4. Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-Gž-06-001443 od 5. juna 2006. godine kojom je uvažio žalbu i prvostepenu presudu preinačio na način da je obavezao tuženog da apelantu na ime pretrpljene štete zbog raskida ugovora isplati iznos od 34.950,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom od 30. januara 1996. godine do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.041,00 KM. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odluku donio razmatrajući žalbu apelanta kao i upute Vrhovnog suda, u skladu sa članom 221. ZPP: Kantonalni sud je utvrdio da je apelant precizirao svoj tuženi zahtjev na iznos od 34.950,00 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovor te je apelant u cijelosti isplatio cijenu, ali mu nije predat u posjed poslovni prostor zbog rata, kao i da je apelant nastavio da živi nakon rata na teritoriji Republike Srpske. Tuženi je nakon rata prodao poslovni prostor trećem licu. Obzirom da je apelant u cijelosti izvršio svoju obavezu Kantonalni sud se pozvao na član 124. ZOO i 262. st. 2. i 4. (pravo apelanta da zahtjeva ispunjenje obaveze ili naknadu štete), te je zaključio da apelantu treba naknaditi štetu. Kantonalni sud je dosudio apelantu naknadu štete u visini tržišne vrijednosti poslovnog prostora. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu od trenutka kada je tuženi raskinuo ugovor odnosno od 30. januara 1996. godine.

5. Tuženi je izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-

0-Rev-06-001223 od 29. maja 2007. godine kojom je djelomično uvažio reviziju pa je drugostepenu presudu u odluci o kamatama preinačio na način da je obavezan tuženi da apelantu na ime glavnog duga isplati kamatu od 26. avgusta 1997. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana, izuzev u dijelu koji se tiče početka toka zatezne kamate. Naime, Vrhovni sud je naveo da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je apelantu dosudio naknadu štete na osnovu svih utvrđenih okolnosti, odnosno činjenice da je apelant ispunio svoju obavezu a tuženi je prodao poslovni prostor trećem licu 10. januara 1997. godine. Vrhovni sud je odbio kao neosnovan revizioni prigovor tuženog da se ne radi o nakadi štete. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je tužitelj ispunio obavezu, a tuženi nije ispunio ugovorenu obavezu da u roku preda u posjed poslovni prostor, pa je u takvoj situaciji apelant mogao tražiti ispunjenje obaveze. Međutim, kao je apelant saznao da je poslovni prostor u međuvremenu prodat, pismenim zahtjevom od 26. avgusta 1997. godine zatražio je od tuženog da mu vrati uplaćena sredstva. Vrhovni sud je naveo da kako tuženi nije reagovao na ovaj zahtjev koji je predstavljao zahtjev za raskid ugovora iz člana 133. stav 1. ZOO apelantu je pripalo pravo na naknadu štete iz člana 124. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je apelant jedini mogao da raskine ugovor (to je i učinio 1997. godine) u skladu sa članom 133. stav 1. ZOO, a ne tuženi, jer je propisana zakonska zabrana strani (u konkretnom slučaju tužni) koja zahtjeva raskid ugovora da se poziva na promijenjene okolnosti do kojih je došlo po isteku roka predviđenog za ispunjenje ugovora (član 133. stav 3 ZOO). Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno dosudio naknadu štete apelantu u visini tržišne vrijednosti poslovnog prostora. Međutim, Vrhovni sud je naveo da apelant ima pravo na zakonsku zateznu kamatu od 28. avgusta 1997. godine, jer je za obim i visinu štete saznao 26. avgusta 1997. godine pa je od tog datuma tuženi pao u docnju zbog čega je sud dosudio kamate po članu 277. stav 1. ZOO od tog datuma.

6. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da je pravilno drugostepeni sud dosudio kamatu na glavni dug od 30. januara 1996. godine, kada je tuženi raskinuo ugovor sa apelantom, a da je Vrhovni sud suprotno odredbama čl. 185. stav 3., 186. i

195. ZOO dosudio apelantu kamatu od 26. avgusta 1997. godine. Apelant ističe da je u podnesku od 26. avgusta 1997. godine već imao saznanje da je tuženi raskinuo ugovor, pa je navedeno samo predočio tuženom radi razrješenja spora, a šteta je već nastala za apelanta. Apelant navodi da pravo na pravično suđenje u sebi sadrži i pravo na pravilnu primjenu materijalnog prava. U tom smislu apelant ističe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava došlo do povrede prava na pravičan postupak, kao i da je zbog toga onemogućen da ostvari pravo na imovinu koje mu pripada.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno odluke Vrhovnog suda da kamate na dosuđeni iznos teku od 28. avgusta 1997. godine. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud je utvrdio da je, u predmetnom postupku, Kantonalni sud izmijenio prvostepenu presudu, na način da je dosudio naknadu štete apelantu u visini tržišne vrijednosti poslovnog prostora, jer je raskinut ugovor između njega i tuženog. Kantonalni sud je na dosuđeni iznos obavezao tuženog da plati apelantu kamatu od 31. januara 1996. godine, kao dana kada je tuženi donio zaključak o raskidu ugovora. Vrhovni sud je izmijenio drugostepenu presudu u odluci o početku toka zakonske zatezne kamate, navodeći da je apelant dopisom od 26. avgusta 1997. godine pozvao tuženog da mu isplati štetu, odnosno vrati uplaćena sredstva. Vrhovni sud je naveo da ovaj zahtjev apelanta (koji jedini i može tražiti raskid ugovora jer je ispunio svoju obavezu) predstavlja zahtjev za raskid ugovora i od tog dana tuženi pada u docnju zbog čega su od toga dana dosuđene kamate apelantu u skladu sa članom 277. stav 1. ZOO. Vrhovni sud su za svoju odluku dao jasne razloge, pozivajući se na odredbe materijalnog prava, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan odlukom o početku toka zatezne kamate. Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant povredu prava na imovinu vidi u činjenici da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog čega apelant ne može da ostvari pravo na imovinu koje mu pripada. Budući da su ovi navodi u suštini isti kao i navodi koji se tiču prava na pravično suđenje, o kojima je U Ustavni sud već dao svoje mišljenje, slijedi da su i navodi iz apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2625/07 (V. J.) | Sudska praksa | Aktio