Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1433/07 (I. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Državni službenik
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1433/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1433/07, rješavajući apelaciju Ive Milas, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ive Milas podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000515 od 6. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj Gž-446/05 od 21. decembra 2005. godine, Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P-298/04 od 29. augusta 2005. godine, te postupka Općinskog načelnika Općine Posušjezbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Iva Milas (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Posušja, koju zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnijela je 16. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000515 od 6. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-446/05 od 21. decembra 2005. godine, Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-298/04 od 29. augusta 2005. godine, te postupka Općinskog načelnika Općine Posušje (u daljnjem tekstu: Općinski načelnik).
2. Rješenjem Općinskog načelnika, broj 01-46/04 od 16. februara 2004. godine, apelantica je razriješena dužnosti pomoćnika načelnika za gospodarstvo, obnovu i razvitak Općine Posušje (u daljnjem tekstu: tužena), a zatim Rješenjem o stavljanju na raspolaganje Općinskog načelnika, broj 01-46/04 od 17. maja 2004. godine, apelantica je stavljena na raspolaganje sa 17. majom 2004. godine na vrijeme od tri mjeseca.
3. Općinski načelnik je donio Rješenje o otkaznom roku, broj 01-182/04 od 18. augusta 2004. godine, kojim je određeno da apelantica, kao službenica na raspolaganju, ima pravo na otkazni rok u trajanju od 30 dana, da joj otkazni rok počinje teći od 18. augusta 2004. godine i traje do 16. septembra 2004. godine, te ukoliko se apelantica za vrijeme otkaznog roka ne rasporedi, prestat će joj radni odnos kod tužene zaključno sa 16. septembrom 2004. godine.
4. Rješenjem Općinskog načelnika, broj 01-182/04 od 2. septembra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin prigovor protiv Rješenja Općinskog načelnika, broj 01-182/04 od 18. augusta 2004. godine.
5. Rješenjem Općinskog načelnika, broj 01-216/04 od 1. oktobra 2004. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin prigovor podnesen protiv Rješenja Općinskog načelnika, broj 01-216/04 od 22. septembra 2004. godine, kojim je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa kod tužene, 16. septembra 2004. godine.
6. Apelantica je 29. oktobra 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv Rješenja Općinskog načelnika, tužene broj 01-216/04 od 22. septembra 2004. godine. Općinski sud je nakon podnošenja tužbe do donošenja presude zakazao dva ročišta. Na pripremno ročište održano 1. marta 2005. godine, kojem su prisustvovali apelanticin punomoćnik i predstavnik Općinskog javnog pravobranilaštva Široki Brijeg, zakonski zastupnik tužene, primljen je na znanje i odobren precizirani apelanticin tužbeni zahtjev, i određeno koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi i glavna rasprava zakazana za 14. april 2005. godine. Na glavnoj raspravi održanoj 14. aprila 2005. godine, kojoj su prisustvovali apelantica i njen punomoćnik, predstavnik Općinskog javnog pravobranilaštva Široki Brijeg i Općinski načelnik, izvedeni su dokazi uvidom i čitanjem dokumentacije i saslušanjem parničnih stranaka, a nakon završnog izlaganja stranaka, glavna rasprava je zaključena i stranke obaviještene da će se presuda donijeti 17. maja 2005. godine. Općinski sud je zatim obavijestio stranke da je došlo do odgode datuma donošenja presude u ovom predmetu, te da će im presuda biti dostavljena u skladu sa odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP; «Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06).
7. Presudom Općinskog suda, broj P-298/04 od 29. augusta 2005. godine, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je Rješenje Općinskog načelnika broj 01-216/04 od 22. septembra 2004. godine nezakonito, da apelantica ima radno - pravni status djelatnika koji je zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, te da se naloži tuženoj da rasporedi apelanticu na odgovarajuće poslove, te da joj uspostavi sva prava iz radno-pravnog statusa i isplati neisplaćene osobne dohotke počev od 16. septembra 2004. godine, pa ubuduće, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom, te obavezana apelantica da tuženoj na ime troškova parničnog postupak isplati iznos od 700,00 KM.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je, na osnovu utvrđenog, ocijenio da Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-216/04 od 22. septembra 2004. godine, kojim je prestao radni odnos apelantici kod tužene 16. septembra 2004. godine, nije nezakonito, jer tužena nije postupila protivno odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon; «Službene novine FBiH» broj 13/98), odnosno odredbi člana 121. stav 4., koja regulira da službeniku prestaje radni odnos u organu uprave odnosno službi za upravu istekom posljednjeg dana otkaznog roka ako službenik na raspolaganju ne bude postavljen na drugo radno mjesto odnosno položaj, niti odredbi člana 125., koja regulira da se o prestanku radnog odnosa mora donijeti rješenje u roku od 7 dana od nastupa okolnosti koje su razlog za prestanak radnog odnosa, te da rješenje donosi rukovoditelj organa uprave-u konkretnom slučaju Općinski načelnik. Općinski sud je dalje naveo da tužena nije postupila protivno niti odredbi člana 135. stav 1., Zakona koja regulira da o pravima i dužnostima službenika organa uprave i službi za upravu iz radnog odnosa odlučuje rukovoditelj organa o čemu donosi rješenje, odredbi člana 136. Zakona koja regulira da službenik ima pravo podnijeti prigovor na rješenje ako smatra da je rješenjem povrijeđeno njegovo pravo, da se prigovor podnosi u roku od 8 dana od dana prijema, i da je rješenje rukovoditelja po prigovoru konačno, kao i odredbi člana 137., Zakona koja regulira da protiv rješenja rukovoditelja, donesenog po prigovoru, službenik ima pravo zaštite svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru, koji rok je prekluzivne prirode i po njegovu isteku predviđeni postupci se ne mogu pokretati. Općinski sud je istakao da apelantica nije podnosila prigovor protiv rješenja tužene o stavljanju na raspolaganje, što je i sama istakla, te je, time, propustila rok od 30 dana za zaštitu svog prava kod nadležnog suda odnosno kod drugih zakonom određenih organa, pa je rješenje tužene o stavljanju na raspolaganje postalo pravomoćno i konačno.
9. Apelantica je 19. septembra 2005. godine podnijela žalbu protiv presude Općinskog suda, koja je nakon dostavljanja zakonskom zastupniku tužene na odgovor i prijema njegovog odgovora na žalbu, proslijeđena sa spisom predmeta Kantonalnom sudu 23. novembra 2005. godine.
10. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž-446/05 od 21. decembra 2005. godine, odbijena je apelanticina žalba i presuda Općinskog suda potvrđena u cijelosti. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te o tome u svemu dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da, kako bi apelantica s uspjehom štitila svoja prava iz radnog odnosa, morala se pridržavati rokova iz odredbi člana 137. Zakona, koja propisuje da službenik ima pravo na zaštitu svojih prava kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema rješenja donesenog po prigovoru. Kantonalni sud je dalje naveo da, imajući u vidu prednju odredbu, a i činjenicu da je Rješenjem o otkaznom roku, Općinskog načelnika broj 01-172/04 od 18. augusta 2004. godine, odlučeno da apelantica ima pravo na otkazni rok od 30 dana koji joj počinje teći od 18. augusta 2004. godine i traje do 16. septembra 2004 godine, pa ukoliko se ne rasporedi, da će joj prestati radni odnos s danom 16. septembra 2004 godine, te da je protiv tog rješenja apelantica izjavila prigovor koji je Rješenjem broj 01-172/04 od 2. septembra 2004 godine odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je istakao da apelantica ne zahtijeva zaštitu svojih prava, u roku od 30 dana (član 137. Zakona), a odredbom člana 121. stav 1 tačka 4. Zakona je propisano da radni odnos prestaje posljednjeg dana otkaznog roka, dakle, apelantici je prestao radni odnos 16. septembra 2004. godine, kako je to i odlučeno Rješenjem o otkaznom roku broj 01-172/04 od 18. augusta 2004. godine. Kantonalni sud je naveo da apelantica svojom tužbom nije zahtijevala pobijanje rješenja o otkaznom roku od 18. augusta 2004. godine, već zahtijeva pobijanje poništenje – rješenja od 22. septembra 2004. godine, kojim joj je odbijen prigovor na Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 01-216/04 od 22. septembra 2004 godine. Kantonalni sud je naveo da takvo rješenje o prestanku radnog odnosa od 22. septembra 2004 godine nema konstitutivan učinak, već predstavlja samo konstataciju činjenice koja je nastupila ranije, tj. da joj radni odnos prestaje 16. septembra 2004. godine, te da pobijanjem tog rješenja apelantica ne može s uspjehom štititi svoja prava.
11. Apelantica je 30. januara 2006. godine izjavila reviziju protiv presude Kantonalnog suda, te nakon dostavljanja revizije zakonskom zastupniku tužene na odgovor, Općinski sud je 24. aprila 2006. godine proslijedio predmetni spis Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji.
12. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000515 od 6. marta 2007. godine, odbijena je apelanticina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilno primjenjeno materijalno pravo u nižestepenim odlukama i odbijen apelanticin tužbeni zahtjev da se poništi rješenje o prestanku radnog odnosa, a samim tim je neosnovan i zahtjev za utvrđenja kakav je postavljen u tužbi. Vrhovni sud je dalje naveo da je rješenje od 17. maja 2004. godine, kojim je tužena stavila apelanticu na raspolaganje, rješenje koje je rukovodilac Općine Posušje u smislu člana 135. Zakona odlučio o pravima i dužnostima apelantice kao službenika organa uprave koja proizilaze iz njenog radnog odnosa. Vrhovni sud je istakao da je po članu 136. istog zakona apelantica mogla kao službenik da podnese prigovor na ovo rješenje, ukoliko je smatrala da je rješenjem o stavljanju na raspolaganje povrijeđeno njeno pravo, pa nakon odlučivanja o prigovoru na ovo rješenje apelantica je mogla da zaštitu svojih prava traži kod nadležnog suda u smislu člana 137. Zakona. Vrhovni sud je naveo da apelantica to nije uradila već je prigovor izjavila tek na posebno rješenje kojim joj je utvrđen otkazni rok, kao i na rješenje o prestanku radnog odnosa. Vrhovni sud je dalje naveo da su pravilno nižestepeni sudovi tumačili zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa istekom otkaznog roka kada službenik nije raspoređen na novo radno mjesto u određenom roku, tumačenjem da je sporno rješenje deklaratornog karaktera, jer se njime samo utvrđuje da apelantici kao službeniku koji nije bio raspoređen u roku od tri mjeseca na druge poslove u tijelu uprave po zakonu prestaje radni odnos. Vrhovni sud je istakao da u tom smislu, dakle, nisu osnovani prigovori revizije da rješenje o prestanku radnog odnosa nije deklaratorne naravi, kao ni prigovori kojim se pobijaju nižestepene presude jer sudovi nisu ušli u meritum spora. Vrhovni sud je naveo da sudovi raspravljaju u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva (član 2. stav 1. ZPP), a apelantica je tražila da se poništi samo rješenje o prestanku radnog odnosa, o čemu su sudovi meritorno raspravljali.
13. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičano suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su redovni sudovi u cijelosti propustili da utvrde da li je Općinski načelnik imao ovlaštenje da sam procjenjuje i ocjenjuje i odlučuje, da li će ili neće zaposlenika stavljenog na raspolaganje, rasporediti na drugo radno mjesto, u smislu člana 117. Zakona imajući pri tome na umu da Općinski načelnik nikada nije ni osporio činjenicu da tužena ima tri upražnjena radna mjesta, na koja može biti raspoređena apelantica. Apelantica ističe da je ovo pitanje isticala cijelo vrijeme i u svakoj pravnoj radnji koju je poduzimala, od momenta stavljanja na raspolaganje, pa do izjavljivanja revizije, te zbog toga apelantica smatra da je i u proceduri zaštite prava iz radnog odnosa, kod poslodavca, propisanoj Zakonom, a potom i u sudskom postupku povrijeđeno njeno pravo na fer i pravičan postupak. Apelantica također, smatra i da je postupak pred redovnim sudovima, trajao nerazumno dugo. Apelantica smatra da, slijedom člana 9. stav 2. Zakona, rukovodilac organa uprave nema diskreciono ovlašćenje, pri primjeni člana 117. zakona. Apelantica navodi da je u prilici da dokaže da je Općinski načelnik zloupotrijebio ovlaštenja koja ima, ili smatra da ih ima, da bi diskriminirao apelanticu. Naime, apelantica navodi da je još u toku trajanja sudskog postupka Općinski načelnik postavio Mariju Jurišić na upražnjeno radno mjesto poljoprivrednog inspektora u Službi za gospodarstvo, obnovu, razvitak i civilnu zaštitu tužene, koje radno mjesto je postojalo i bilo upražnjeno i u vrijeme kada je apelantica stavljena na raspolaganje, kada joj je utvrđen otkazni rok i dat otkaz, kao i kad je podnijela tužbu Općinskom sudu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u prvom redu ističe da se u konkretnom slučaju radi o žalbi na navodne povrede prava na pravično suđenje koje su učinjene u postupku odlučivanja o zahtjevu za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). U konkretnom slučaju, sudska zaštita je izričito predviđena članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Iz navedenog, imajući u vidu navode iz apelacije, proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na navodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog pravo od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
18. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je apelanticin tužbeni zahtjev radi poništenja Rješenja tužene o prestanku radnog odnosa, odbijen. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi cijenili činjenice i dokaze na način koji bi ukazivao na povredu prava na pravično suđenje. Apelantica je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovala svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika oragana uprave, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
19. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje u ovom djelu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U odnosu na apelanticine navode o nerazumno dugom trajanju postupka Ustavni sud ukazuje da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
21. Apelantica se žali zbog nerazumne dužine trajanja postupka pred redovnim sudovima, koji je pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, apelantica je tužbom pokrenula postupak pred Općinskim sudom 29. oktobra 2004. godine, dakle postupak povodom njene tužbe trajao je dvije godine, dva mjeseca i šest dana. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, postupajući po tužbi apelantice nakon održana dva ročišta zaključio glavnu raspravu u roku od pet mjeseci, i obavijestio stranke da će odluku donijeti 17. maja 2005. godine. Nadalje, prvostepeni sud je postupajući u skladu sa članom 188. ZPP obavijestio apelanticu da je došlo do odgode donošenja presude, te da će istu dostaviti apelantici i tuženoj u skladu sa odredbama ZPP. Ustavni sud smatra da je Općinski sud pri određivanju rokova i ročišta shodno odredbama člana 420. ZPP obratio pažnju na potrebu hitnog rješavanja ovog spora. Nadalje, Kantonalni sud je postupajući po žalbi apelantice donio odluku u roku od tri mjeseca, a Vrhovni sud odluku o reviziji apelantice donio u roku od nešto više od jedne godine, kojom je predmetni postupak okončan. Imajući u vidu vrstu i prirodu spora, kao i činjenicu da je konkretna pravna stvar na sve tri sudske instance okončana u roku dvije godine, dva mjeseca i šest dana, Ustavni sud smatra da dužina postupka koja je bila predmet ovog razmatranja nije prešla granice razumnog roka.
22. Stoga, Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju neosnovani navodi apelantice o kršenju prava člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku
23. Iz navoda apelacije proizilazi a se apelantica žali na povredu prava nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelantica je istakla da je Općinskin načelnik zloupotrijebio svoja ovlaštenja koja je imao da bi je diskriminirao, te da nije imao volje da postojeće i upražnjeno radno mjesto poljoprivrednog inspektora popuni u smislu člana 117 Zakona, tako da je rasporedi na to radno mjesto. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije ima akcesoran karakter i da osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Apelantica ne navodi eksplicitno u vezi sa kojim pravom iz Evropske konvencije je diskriminirana, a osim paušalnog navoda da je diskriminirana zbog toga što je Općinski načelnik nije imao volje da je rasporedi na postojeće i upražnjeno radno mjesto poljoprivrednog inspektora, nije dostavila bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz Evropske konvencijeili nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra dasu navodi apelantice o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjenazakona nije očigledna. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njeni navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana
II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi ona bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očito (prima facie) neutemeljni.
25. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović