Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/07 (N. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2131/07, rješavajući apelaciju Nenada Lučića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Lučića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj Rev: 490/05 od 24. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj Gž:527/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu broj, P:207/03 od 16. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nenad Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnio je 19. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev 490/05 od 24. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž:527/04 od 3. marta 2005. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P:207/03 od 16. juna 2004. godine.

2. Apelant je pokrenuo postupak pred Osnovnim sudom tužbom protiv Grada Srpsko Sarajevo (sada Istočno Sarajevo, u daljnjem tekstu: tuženi), radi ispunjenja ugovora. Apelant je tražio da mu tuženi po osnovu zaključene dopune sporazuma o naknadi za preuzete nekretnine na lokalitetu Podkoran, broj 01-1991 od 11. septembra 1997. godine isporuči građevinski materijal, ili da mu isplati 17.305,00 KM sa zakonskom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate.

3. Osnovni sud je presudom, broj P:207/03 od 16. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž:527/04 od 3. marta 2005. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta. Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tuženi 10. septembra 1997. godine pred nadležnim organom uprave, Sekretarijatom za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Opština Pale zaključili sporazum, broj 05-475/179, kojim se tuženi obavezao da apelantu za preuzeto gradsko građevinsko zemljište, dio parcele označene kao k.č. broj 1468/1 površine od 2000 m², upisane u p.l. broj 1002 k.o. Pale Grad po katastarskom stanju, koje odgovara dijelu parcele označena kao k.č. broj 608/6 k.o. Pale po zemljišnoknjižnom stanju, isplati iznos od 19.800 tadašnjih dinara ili 6000 DM, koji iznos je tuženi u cijelosti isplatio apelantu. Predmetni sporazum su potpisali, apelant, u ime tuženog Jovo Božić i u ime organa uprave, voditelj postupka. Apelant i Jovo Božić u ime tuženog su 11. septembra 1997. godine potpisali dopunu sporazuma, broj 05-475/179 kojim se tuženi dodatno obavezao da apelantu za preuzeto gradsko građevinsko zemljište isporuči i paket građevinskog materijala, koju obavezu tuženi nije ispunio. Opštinski sekretarijat za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Opština Pale je 9. oktobra 1997. godine donio rješenje, broj 05-475/124, o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta, čiji je korisnik do tada bio apelant. U vezi sa navedenim Osnovni sud je podsjetio da je odredbom člana 56. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 8/96, 9/96 i 25/96, u daljnjem tekstu: ZE) propisano da sporazumom o naknadi za eksproprisanu nepokretnost moraju biti određeni naročito oblik i visina naknade i rok u kome je korisnik eksproprijacije dužan da ispuni svoje obaveze, kao i obaveze ranijeg vlasnika ukoliko su sporazumom ugovorene. Dalje, da se sporazum o naknadi unosi u zapisnik koji mora da sadrži sve podatke neophodne za ispunjenje obaveze stranaka, te da sporazum o naknadi ima snagu izvršne isprave. Po donošenju prvostepenog rješenja o eksproprijaciji stranke se ne mogu sporazumijevati o oblicima i visini naknade van postupka propisanog ovim zakonom. Isto tako odredbom člana 25. Zakona o građevinskom zemjištu (“Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 34/86, 1/90 i 29/90, u daljnjem tekstu: ZGZ) je propisano da Skupština opštine donosi rješenje o preuzimanju gradskog građevinskog zemljišta, radi privođenja trajnoj namjeni, odnosno radi uređenja za građenje. Odredbom člana 44. istog zakona je određeno da raniji vlasnik neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta koje je preuzeto iz njegovog posjeda ima pravo na naknadu po pravosnažnosti rješenja o preuzimanju, odnosno nakon davanja izjave o predaji zemljišta opštini. Naknadu za preuzeto zemljište plaća opština na čijem se području nalazi zemljište, koja se određuje i isplaćuje po odredbama ZE.

4. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantnih propisa Osnovni sud je utvrdio da je dopuna sporazuma zaključena između apelanta, predstavnika tuženog, a ne i opštine u čiju se korist zemljište preuzima, koja je na osnovu člana 44. ZGZ, za isto dužna isplatiti naknadu i da nije zaključena pred nadležnim organom uprave. Stoga, je zaključio da je takav sporazum ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo...Okružni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi apelanta zaključio da je prvostepni sud pravilno primjenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan, o čemu je po ocjeni tog suda prvostepeni sud dao jasne i ubjedljive razloge, koje kao takve u cjelini prihvata i ovaj sud.

5. Vrhovni sud je presudom, broj Rev: 490/05 od 24. aprila 2007. godine odbio kao neosnovanu reviziju aplanta izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj Gž-527/04 od 3. marta 2005. godine. O obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je apelant izjavio reviziju protiv drugostepene presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Vrhovni sud smatra da su pravna stanovišta nižestepenih sudova pravilna, pa je stoga zaključio da su revizioni navodi apelanta neosnovani.. Kako po ocjeni ovog suda dopuna sporazuma o naknadi, broj 01-1997 od 11. septembra 1997. godine nije zaključen pred nadležnim organom uprave, i da ga nije potpisalo lice ovlašteno od strane opštine na čijem se području nalazi preuzeto zemljište, njegovim zaključenjem je počinjena povreda odredbi člana 55. i 56. ZE u vezi sa članom 44. stav 4. ZGZ, pa je iz tih razloga Vrhovni sud zaključio da je ovaj sporazum ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Takođe Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim pozivanje revidenta na odredbu člana 104. ZOO kojom je propisana obostrana restitucija u slučaju ništavosti ugovora. Prema tome, ovaj sud je odbio kao neosnovane navode revidenta, jer je utvrdio da je apelantu isplaćena naknada od strane tuženog po osnovnom sporazumu zaključenim pred Sekretarijatom za urbanizam, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Opštine Pale. Osim toga ovaj sud smatra da ukoliko apelant nije bio zadovoljan ponuđenim iznosom novca, mogao je da odbije zaključivanje osnovog sporazuma o naknadi. Takođe Vrhovni sud je zaključio da ostali revizioni navodi apelanta nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

6. U apelaciji apelant opisuje tok postupaka pred nadležnim sudovima, navodeći da po njegovoj ocjeni sudovi svoje presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZGZ i ZE. Po mišljenju apelanta direktno sporazumijevanje ranijeg vlasnika nepokretnosti i krajnjeg korisnika o vrsti i visini naknade prije donošenja rješenja o preuzimanju nekretnine, nije protivno nikakvim propisima, jer takvo sporazumijevanje nije zabranjeno a ni ograničeno niti odredbama ZE niti odredbama ZGZ. Prema tome apelant smatra da je zaključak sudova o ništavosti dopunskog sporazuma pogrešna. Takođe navodi da je Vrhovni sud imao mogućnost da primjeni pravilo konverzije iz člana 106. ZOO i da obavezu tuženog iz predmetnog sporazuma tretira kao ugovornu obavezu prema apelantu, što bi po njegovom mišljenju bilo u saglasnosti sa ciljem takvog ugovora. Pored toga navodi da je Vrhovni sud bio dužan da istovremeno sa ispitivanjem eventualne ništavosti dodatnog sporazuma da ispita i savjesnost i odgovornost strana koje su se sporazumijevale. Prema toma apelant se žali da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer su utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant se u suštini žali da su osporene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZGZ i ZE. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U odnosu na navode apelanta kojim osporava način na koji su sudovi primjenili materijalni zakon, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je prvobitno prvostepeni sud primjenom relevantnih odredbi ZGZ i ZE utvrdio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan, a koju presudu je potvrdio i drugostepeni i Vrhovni sud, i u tom smislu su odbijeni žalbeni odnosno revizioni navodi apelanta. Stoga imajući u vidu stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi primjenili materijalno pravo, te smatra da su apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Dalje, apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant međutim ne obrazlaže kršenje ovog prava, jer svoje navode zasniva na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je međutim razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav

1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2131/07 (N. L.) | Sudska praksa | Aktio