Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2455/07 (U. i R. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Građanski postupak
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2455/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2455/07, rješavajući apelaciju Uroša i Rade Hrkalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Uroša i Rade Hrkalović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000723 od 26. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2188/04 od 16. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu, broj P-2323/01 od 14. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Uroš i Rada Hrkalović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 30. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070- 0-Rev-06-000723 od 26. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2188/04 od 16. marta 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-2323/01 od 14. juna 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda, broj P-2323/01 od 14. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-2188/04 od 16. marta 2006. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata.
3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su apelanti 16. oktobra 2001. godine, ovom sudu podnijeli tužbu protiv Raseme Nišić (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete u iznosu od 65.693,87 KM, na ime oštećenja stana i otuđenja namještaja i oprema iz stana. U tužbi su naveli da im je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 6. septembra 2000. godine vraćen u posjed stan u Sarajevu u Ulici Marka Marulića broj 13/4, koji je koristila tužena sa porodicom po osnovu privremenog rješenja od 17. juna 1993. godine. Općinski sud je utvrdio da su apelanti napustili predmetni stan 1992. godine, da je stan jedno vrijeme koristio Davor Šakić, a nakon toga da je u stan uselila tužena sa porodicom. Tužena je prilikom uvođenja u posjed stana preuzela od bivšeg korisnika stana i stvari apelanata popisane u zapisniku Gradskog sekretarijata za stambene poslove broj 14-127-1/Sl/93. Zapisnik je sačinjen prilikom primopredaje stana i potpisan od strane bivšeg korisnika Davora Šakića, tužene i ovlaštenog lica. Prvostepeni sud je cijenio navedeni zapisnik i njegov sadržaj i ocijenio da isti predstavlja vjerodostojan dokaz o stvarima apelanata koje su bile u stanu prilikom useljenja tužene, a da takvu snagu nema zapisnik koji je sačinjen od strane ovlaštenog lica 15. septembra 1993. godine, pošto isti nije potpisan od strane tadašnjeg korisnika stana Davora Šakića. Općinski sud je prema stanju spisa utvrdio da je tužena imala pravni osnov za korištenje stana ali ne i pravni osnov za korištenje pokretnih stvari koje je zatekla u stanu nakon što je stan napustio bivši korisnik. Takođe je utvrđeno da tužena prilikom vraćanja u posjed stana upravnom organu nije vratila stvari koje je zatekla u stanu što je konstatovano u zapisniku Uprave za stambena pitanja-Odjeljenje Novo Sarajevo od 2. marta 2001. godine. Postupajući prema odredbama Zakona o napuštenim stanovima ovaj sud je utvrdio da je tužena bila dužna stvari apelanta koje je preuzela od ranijeg korisnika stana smjestiti u jednu prostoriju, i prilikom napuštanja i primopredaje stana iste vratiti apelantima. Kako tužena to nije uradila, a da prema stanju spisa tih stvari više i nema, to je ovaj sud zaključio da se u tom slučaju se ne može zahtjevati povrat stvari, nego samo naknada štete u smislu odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pa je primjenom člana 154. stav 1. ZOO utvrdio da postoji osnov za naknadu štete apelantima od strane tužene nastale otuđenjem stvari. Općinski sud je na okolnost utvrđivanja visine nastale štete na ime otuđenih stvari na prijedlog apelanata odredio izvođenje dokaza vještačenjem stalnog sudskog vještaka građevinske struke Aleksandra Petrovića i vještaka komisione struke Mustafe Velića. Općinski sud je na glavnoj raspravi konstatovao da vještak Mustafa Velić nije iznio niti obrazložio svoj nalaz i mišljenje, jer su apelanti odustali od izvođenja dokaza na temelju nalaza vještaka komisione struke, pa je utvrdio da bez izvođenja ovog dokaza ne može utvrditi visinu štete jer sud nema stručnog znanja za obračun vrijednosti otuđenih stvari. Sud nije prihvatio nalaz vještaka Aleksandra Petrovića na okolnost utvrđivanja naknade štete za otuđene stvari kao relevantan dokaz jer je utvrdio da je nalaz ovog vještaka sačinjen prema spisku stvari koje su sačinili apelanti i prema njihovom kazivanju. Naime sud je utvrdio da se u predmetnom nalazu radi o stvarima apelanata koje su otuđene iz stana prije uvođenja u posjed tužene 2. marta 2001. godine. Takođe je utvrđeno da je nalaz ovog vještaka dat u postupku obezbjeđenja dokaza pred Opštinskim sudom u Bijeljini, a prema stanju spisa za provođenje dokaza pred tim sudom nije postojao zakonski osnov prema članu 169. ZPP. Općinski sud je takođe ukazao da je odredbom člana 7. stav 1. ZPP izričita obaveza stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjevi predlože dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Na osnovu navedenog Općinski sud je zaključio da su apelanti propustili da dokažu visinu pričinjene štete jer su odustali od takvog izvođenja dokaza, pa su stoga propustili da dokažu njenu visinu shodno odredbama ZPP, zbog čega sud nije mogao utvrditi jednu od odlučnih činjenica za naknadu štete a to je njena visina, pa je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanata za naknadu ovog vida materijalne štete. U odnosu na navode apelanata da je tužena prije napuštanja predmetnog stana isti namjerno devastirala pa da je stoga dužna da im naknadi pričinjenu štetu utvrđenu nalazom vještaka građevinske struke Kasima Zuluma angažovanog od strane apelanata, kojim nalazom je precizirano da je tužena dužna da apelantima naknadi štetu u iznosu od 4.022,00 KM. Općinski sud je uvidom u zapisnik upravnog organa od 2. marta 2001. godine, sačinjenog prilikom uvođenja apelanata u posjed stana, utvrdio da je u zapisniku konstatovano da nema nikakve devastacije stana, da su elektro i vodo instalacije u funkciji da je zapisnik potpisala apelantica Rada Hrkalović i ovlašteno lice uz ovjeru pečatom. Na taj zapisnik apelantica nije stavila nikakve primjedbe, odnosno na sadržaj sačinjenog zapisnika niti je ukazala na bilo kakva oštećenja u stanu ili nedostatak opreme i sl.. Prema tome, Općinski sud je zaključio da ovaj zapisnik predstavlja vjerodostojan dokaz o stanju stana u vrijeme primopredaje jer nije doveden u pitanje drugim izvedenim dokazima, pa je i ovaj zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan.
4. Kantonalni sud je na osnovu stanja spisa i dokaza izvedenih na prijedlog apelanata i tužene zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice u ovom predmetu u pogledu osnova i visine štete, i da je prema tome pravilno primjenio materijalno pravo, pa je zaključio da je žalba apelanata izjavljena protiv prvostepene presude neosnovana.
5. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000723 od 26. juna 2007. godine, odbio kao neosnovanu reviziju aplanata izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-2188/04 od 16. marta 2006. godine. Ovaj sud je ocijenio neosnovanim revizione navode apelanata i suprotno njihovim navodima utvrdio da su pravilni zaključci nižestepenih sudova kojim je utvrđena odgovornost tužene u smislu člana 154. ZOO da apelantima naknadi pretrpljenu štetu. Međutim, isto tako ovaj sud je ukazao da je prema članu 7. stav 1. ZPP izričita obaveza stranaka da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj tužbeni zahtjevi predlože dokaze kojima se te činjenice utvrđuju. Po mišljenju ovog suda prvostepeni sud je pravilno postupio kada je prihvatio prijedlog apelanata da se izvedu dokazi uvidom u nalaz vještaka građevinske i komisione struke. Budući da vještak komisione struke svoj nalaz na glavnoj raspravi nije obrazložio jer su apelanti odustali od izvođenja ovog dokaza, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata za naknadu ovog vida štete, jer sud nema stručno znanje za obračun vrijednosti otuđenih stvari bez nalaza vještaka, a što je dalje svojom presudom potvrdio i drugostepeni sud. Isto tako ovaj sud cijeni pravilnim postupanjem prvostepenog suda u dijelu odbijanja nalaza vještaka Petrović Aleksandra jer je sačinje prema spisku stvari koji su sami apelanti sačinili i prema njihovom kazivanju, pa ovaj sud cijeni da to nije relevantan dokaz i iz razoga jer je dat u postupku obezbjeđenja dokaza pred Općinskim sudom u Bijeljini, a što je protivno odredbi člana 169. ZPP. Prema ovakvom stanju spisa Vrhovni sud smatra da nižestepeni sudovi nisu mogli utvrditi visinu štete otuđenih stvari jer su apelanti su odustali od vještačenja po vještaku komisionaru a isto tako nisu shodno odredbama ZPP dokazali visinu štete, pa samim tim nije utvrđena jedna od odlučnih činjenica za naknadu štete a to je njena visina, zbog čega je po ocjeni ovog suda prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan taj dio tužbenog zahtjeva apelanata. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovane revizione navode apelanata da je tužena prije napuštanja stana isti devastirala, jer je uvidom u zapisnik upravnog organa od 2. marta 2001. godine koji je zaključen prilikom uvođenja apelanata u posjed stana utvrđeno, da je istim zapisnikom konstatovano da nema devastacije stana, da su elektro i vodo instalacije u funkciji i da je zapisnik potpisala apelantica Rada Hrkalović i ovlašteno lice uz ovjeru pečatom. Ovaj zapisnik po ocjeni Vrhovnog suda predstavlja vjerodostojan dokaz o stanju stana u vrijeme primopredaje, jer apelantica na isti nije stavila nikakve primjedbe, odnosno na sadržaj sačinjenog zapisnika, niti je ukazala na bilo kakva oštećenja u stanu ili nedostatak opreme i sl.. Vrhovni sud je takođe zaključio da apelanti revizijom ponovljaju žalbene navode bezrazložno tumačeći odredbe ZPP, i ne navodeći nikakve razloge koji bi doveli u sumnju pravilnost nižestepenih odluka.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na prava na pravično suđenje apelanti su istakli da nisu imali fer suđenje, da im nije omogućeno nepristrasno suđenje čime im je nanesena šteta, prvenstveno iz razloga što su sudovi odbili da cijene nalaz vještaka Aleksandra Petrovića i Kasima Zuluma, a kojim nalazima su kako navode dokazali da su im stvari otuđene i da je stan oštećen. Dalje navode da su sudovi tuženoj dozvoljavali da se ne pridržava odluka suda i da krši naloge suda a da je njima od strane sudova bili onemogućeno da se izjasne pred sudom, dalje da su sudovi u zapisniku neistinito navodili riječi svjedoka, da im je od strane suda nanesena šteta a što je vidljivo iz naloga suda da se izvrši uplata na ime vještačenja. Takođe navode da im je povrijeđeno pravo na imovinu jer je tužena prije nego što je napustila stan isti devastirala, a što smatraju da su dokazali nalazom vještaka Aleksandra Petrovića i Kasima Zuluma koje nalaze je sud odbio da cijeni.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na sudsku ocjenu dokaza i pristrasnost suđenja na štetu apelanata. U tom smislu, Ustavni sud naglašava da je u svojoj dosadašnjoj praksi konstatno ponavljao da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjene nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu uz navođenje jasnih i razumljivih razloga na kojima je odluka zasnovana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 49/05 od 27. juna 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je, između ostalog i da stranama u postupku pokaže da im je omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.
10. Ustavni sud zapaža da je u Općinski sud u presudi koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, jasno opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim, jasno naveo razloge zbog kojih nije prihvatio određene dokaze, konkretno nalaz i mišljenje vještaka Aleksandra Petrovića na okolnost utvrđivanja naknade štete za otuđene stvari kao relevantan dokaz, jer je utvrđeno da je vještak nalaz sačinio na osnovu spiska koje su sačinili apelanti, odnosno prema njihovom kazivanju, da nalaz sadrži spisak stvari koje su se nalazile u stanu prije nego što je tužena uvedena u posjed predmetnog stana, i zbog toga što je utvrđeno da je nalaz ovog vještaka dat u postupku obezbjeđenja dokaza pred Općinskim sudom u Bijeljini, pa su sudovi s tim u vezi zaključili da je za provođenje dokaza pred tim sudom nije postojao zakonski osnov prema članu 169. ZPP. Isto tako sudovi su odbili da cijene nalaz vještaka Kasima Zuluma na okolnost oštečenja stana jer su uvidom u zapisnik upravnog organa od 2. marta 2001. godine, koji je sačinjen prilikom uvođenja apelanata u posjed stana utvrdili da je u zapisniku konstatovano da nema nikakve devastacije stana, da su elektro i vodo instalacije u funkciji da je zapisnik potpisala apelantica Rada Hrkalović i ovlašteno lice uz ovjeru pečatom. Na taj zapisnik apelantica nije stavila nikakve primjedbe, odnosno na sadržaj sačinjenog zapisnika niti je ukazala na bilo kakva oštećenja u stanu ili nedostatak opreme i sl.. Na osnovu navedenog sudovi su zaključili da ovaj zapisnik predstavlja vjerodostojan dokaz o stanju stana u vrijeme primopredaje, jer isti nije doveden u pitanje drugim izvedenim dokazima. Prema tome Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da je dokazni postupak zloupotrebljen na štetu apelanata, niti je mogao utvrditi da ima elemenata koji ukazuju na bilo kakvu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
11. Isto tako u pogledu ostalih navoda apelanata da je su sudovi tuženoj dozvoljavali da se ne pridržava odluka suda i da krši naloge suda, da je njima od strane sudova bili onemogućeno da se izjasne pred sudom, da su sudovi neistinito navodili riječi svjedoka čime im je nanesena šteta a što je vidljivo i iz naloga suda da izvrše uplatu na ime vještačenja, Ustavni sud ukazuje na stav da je obaveza apelanata je da ukoliko tvrde da je odluku donio nepristrasan sud, apelacija mora da sadrži konkretne elemente koji ukazuju na pristrasnost suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). S obzirom da apelanti nisu naveli u čemu se ogleda nepristrasnost suda, nego su samo paušalno ukazali na kršenje ovog principa, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Takođe apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njihovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje su istakli pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović