Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2485/07 (D. Ć.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2485/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2485/07, rješavajući apelaciju Dušice Ćelić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušice Ćelić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-06-

000 980 od 20. jula 2007. godine, presude Okružnog suda u Doboju, broj Gž-103/05 od 7. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju, broj P.139/01 od 17. decembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušica Ćelić (u daljnjem tekstu: apelantica) sa privremenim boravkom u Austriji, podnijela je 5. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud). Apelantica je podnijela apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 980 od 20. jula 2007. godine, presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-103/05 od 7. augusta 2006. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.139/01 od 17. decembra 2004. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P.139/01 od 17. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj Gž-103/05 od 7. augusta 2006. godine, u pravnoj stvari tužitelja Čede Zorana (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice radi utvrđivanja udjela u sticanju zajedničke imovine, utvrđeno je da vanbračnu i bračnu tekovinu tužitelja i apelantice čini imovina i to kuća i parcela na kojoj je izgrađena kuća, pobliže označena kao u izreci presude, te da tužitelju i apelantici pripada suvlasnički dio na navedenim nekretninama u dijel ½, što je apelantica dužna priznati i trpiti, da se u posebnom postupku suvlasnički dio tužitelja izdvoji. Stavom dva presude je utvrđeno da se tužitelj odbija sa viškom tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da njegov suvlasnički dio u parceli iznosi 2/3. Stavom tri presude odbačen je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je suvlasnik kuće u dijelu preko jedne polovine. Stavom četiri presude odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da joj pripada ½ pokretnih stvari pobliže označenih izrekom presude, te da se tužitelj obaveže da joj po tom osnovu isplati ½ vrijednosti navedenih stvari. Stavom 5. presude takođe je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelantice u dijelu koji je tražila da se tužitelj obaveže da joj na ime odvezenih i prisvojenih pokretnih stvari pobliže označenih dispozitivom presude isplati iznos od 1.100,00 KM. Stavom šest presude odbačen je protivtužbeni zahtjev apelantice u dijelu koji je tražila da se utvrdi da joj po osnovu bračne tekovine pripada ½ dijela pokretnih stvari (šest vrata) za kuću u vrijednosti od 900,00 KM, te da joj tužitelj isplati 1/2 vrijednosti tih stvari.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon brojnih izvedenih dokaza iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka građevinske, geodetske i finansijske struke, uvidom u brojne račune, ugovore o kreditima, posjedovne listove i druge dokaze, utvrdio da su između parničnih stranaka nesporne činjenice da su tužitelj i apelantica bili u braku od 16. septembra 1987. godine, koji brak je razveden presudom Osnovnog suda 20. decembra 1989. godine i da imaju zajedničkog sina Mladen Zorana rođenog 17. oktobra 1986. godine, prije zaključenja braka. Dalje, da su prije zaključenja braka živjeli u vanbračnoj zajednici od jula 1985. godine pa sve do septembra 1987. godine kada su zaključili brak. Sud je na okolnost utvrđivanja načina i visine primanja koji su apelantica i tužitelj ostvarivali tokom trajanja vanbračne i bračne zajednice utvrdio da je tužitelj bio zaposlen u rudniku lignita „Stanari“gdje je ostvarivao prosječnu platu u iznosu od 477,87 KM u toku 1985. godine, 341,11 KM u toku 1986. godine i 221,80 KM u toku 1987. godine, da je imao prihod od izdavanja svog objekta za prenoćište, izdavanja poslovnog prostora, da je ostvarivao prihod od poljoprivrede i radeći kao zidar kod O. B., a da je apelantica bila na radu u Austriji gdje je ostvarivala stalni mjesečni prihod od 11.000 Asch. Prema tome, Osnovni sud je utvrdio da je među parničnim strankama sporan doprinos apelantice i tužitelja u sticanju bračne i vanbračne tekovine, kuće i parcele na kojoj se ista nalazi. Sud je utvrdio da je apelantica parcelu na kojoj je izgrađena kuća kupila svojim sredstvima i da je za istu platila 500,00 KM, a da je tužitelj u uređenje parcele uložio iznos od 558.03 KM, što apelantica u toku postupka nije ni osporavala, jer je potvrdila da je tužitelj uređivao predmetnu parcelu budući da ista nije bila podobna za gradnju bez posebnog uređivanja, pa je sud ocijenio da su izjave stranaka u ovom dijelu identične, a što je potvrđeno i nalazom vještaka građevinske struke. Sud je takođe utvrdio da je ukupna vrijednost građevinskih radova na kući iznosila 25.984,25. KM, da je apelantica za kupovinu građevinskog materijala uložila iznos od 13.500,00 KM a da je tužitelj uložio ostatak sredstava za građevinski materijal, da je vrijednost samih građevinskih radova iznosila 11.030,34 KM koje je izveo tužitelj uz pomoć svoga brata, da je prilikom izvođenja radova obezbjeđivao hranu radnicima, a da je apelantica za to vrijeme boravila u Austriji ali isto tako da se sama starala o djetetu parničnih stranaka. Stoga ovaj sud je zaključio da su tuženi i apelantica zajedničkim sredstvima i radom tokom trajanja bračne i vanbračne zajednice izgradili kuću veličine 8x10 sa prizemljem, spratom i potkrovljemi, i da im po tom osnovu pripada suvlasnički dio na kući i na parceli u dijelu 1/2. Prema tome ovaj sud je odlučio kao u izreci presude.

4. Okružni sud je u cijelosti odbio kao neosnovane žalbene navode apelantice da je prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza proveo na njenu štetu, jer je utvrdio da takva njena tvrdnja nije ničim potkrijepljena budući da iz sadržaja spisa predmeta proizilazi da je prvostepeni sud proveo kompletan dokazni postupak, da je sve izvedene dokaze korektno i pravilno cijenio o čemu je u obrazloženju presude dao potpunu i prihvatljivu ocjenu dokaza. Okružni sud je na kraju zaključio da je po ocjeni ovog suda prvostepena presuda u cijelosti pravilna i zasnovana na zakonu.

5. Vrhovni sud je presudom broj, 118-0-Rev-06-000 980 od 20. jula 2007. godine u cijelosti odbio kao neosnovanu reviziju apelantice izjavljenu protiv presude Okružnog suda, broj Gž-103/05 od 7. augusta 2006. godine. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode apelantice da nije živjela sa tužiteljem u vanbračnoj zajednici u periodu od 1985. godine do zaključenja braka, jer je utvrdio da iz spisa predmeta proizilazi da između parničnih stranaka nije bila sporna činjenica dužine trajanja vanbračne zajednice. Takođe, činjenično utvrđenje je da je vanbračna zajednica apelanta i tužitelja trajala od ljeta 1985. godine do osnivanja bračne zajednice 16. septembra 1987. godine ne može biti predmet pobijanja u revizionom postupku prema odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je takođe ukazao da je odredbom člana 12. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu.PZ) propisano da je zajednica života žene i muškarca koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom. Osim toga taj sud je ukazao na odredbu člana 284. istog zakona kojim je propisano da imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vrijeme smatra se njihovom zajedničkom imovinom, i da se kod diobe imovine shodno primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika. Stoga Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi kod odmjeravanja udjela tužitelja i apelantice u sticanju bračne i vanbračne tekovine kao zajedničke imovine postupali pravilno u skladu sa članom 272. stav

1. PZ a u vezi sa članom 284. istog zakona, pri tome cijeneći koju su imovinu apelantica i tužitelj stekli tokom trajanja vanbračne a koju tokom trajanja bračne zajednice prema članu 270. stav 5 PZ, kao i njihov doprinos u sticanju te imovine.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Smatra da je sud punu vjeru poklonio tvrdnjama i izjavama tužitelja a da je njene predočene dokaze zanemario. Apelantica se dalje žali da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje jer tvrdi da je spornu parcelu na kojoj je sagrađena kuća kupila isključivo vlastitim sredstvima i to prije upoznavanja tužitelja i da ista predstavlja njenu posebnu imovinu. Što se tiče kuće apelantica tvrdi da je izgrađena isključivo njenim sredstvima a da je tužiteljev doprinos bio isključivo u izvođenju radova, te da joj sud takođe nije priznao pravo ni na pokretnu imovinu za koju je kako navodi dala veći dio novca.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelantica smatra da su sudovi punu vjeru poklonio tvrdnjama i izjavama tužitelja a da su njeni predočeni dokazi zanemareni. Po njenom mišljenu sudovi su pogrešno utvrdili činjenično stanje jer tvrdi da je spornu parcelu na kojoj je sagrađen kuća kupila isključivo vlastitim sredstvima i da ista predstavlja njenu posebnu imovinu. Što se tiče kuće apelantica tvrdi da je izgrađena isključivo njenim sredstvima, a da je tužiteljev doprinos bio isključivo u izvođenju radova i da joj sud takođe nije priznao pravo ni na pokretnu imovinu za koju je kako navodi dala veći dio novca.. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje odnose na tvrdnju da je sud poklonio vjeru tvrdnjama i izjavama tužitelja a da je njene dokaze zanemario, i da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje jer sporna parcela predstavlja njenu posebnu imovinu. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelantice neosnovani jer uvidom u osporene presude Ustavni sud zapaža da su sudovi proveli dokaze koje je predlagala apelantica i tužitelj, saslušanjem svjedoka, nalaze i mišljenja vještaka, koji su izvedeni u prisutnosti apelantice i njenog branitelja, te da je apelantica imala priliku izjasniti se na sve dokaze koje je predlagao tužitelj i osporiti ih lično i putem branitelja. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi dužni savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na temelju takve, brižljive ocjene dokaza, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Osim toga sudovi su jasno i nedvosmisleno obrazložili da apelantica nije dokazala da sporna parcela predstavlja njenu posebnu imovinu, niti je dakazala da tužiteljev doprinos tokom trajanja vanbračne i bračne zajednice nije istovjetan njenom doprinosu u sticanja zajedničke imovine. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije izostala analiza svih izvedenih dokaza pred Osnovnim, Okružnim i Vrhovnim sudom, koji su nakon analize cijenili sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, i na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja primjenili relevantne zakonske propise, te nesporno utvrdili da vanbračnu i bračnu tekovinu apelantice i tužitelja čini kuća i parcela na kojoj je sagrađena kuća, i da im po tom osnovu pripada suvlasnički dio na navedenoj imovini u dijelu 1/2.

11. Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Dalje, apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se njeni navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakla pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2485/07 (D. Ć.) | Sudska praksa | Aktio