Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/07 (M. Đ., M. B. i Z. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2567/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2567/07, rješavajući apelaciju Mirsada Đerzića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirsada Đerzića, Muje Beširovića i Zijada Prnjavorca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici, broj Gž-

1599/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima, broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsad Đerzić, Mujo Beširović i Zijad Prnjavorac (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zavidovića, koje zastupa Mirad Suljić, advokat iz Zavidovića, podnijeli su 14. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-

Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1599/05 od 13. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zavidovićima, broj P.419/04 od 8. septembra 2005. godine, obavezani su Srednja stručna škola iz Zavidovića (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Zeničko-Dobojski Kanton Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da apelantima solidarno isplate i to, apelantu Mirsadu Đerziću iznos od 1.004,78 KM, apelantu Muji Beširoviću iznos od 1.024,10 KM i apelantu Zijadu Prnjavorcu iznos od 1.185,82 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počev od 24. septembra 2004. godine do isplate. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelanti su odbijeni.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da su apelanti podnijeli tužbu ovom sudu 24. septembra 2004. godine protiv prvotužene i drugotuženog radi isplate razlike plaće, toplog obroka i regresa. U tužbu su naveli da svi zaposleni kao profesori kod prvotužene na osnovu ugovora o radu, i to apelant Mirsad Đerzić na osnovu ugovora o radu broj 01-72 od 22. septembra 2003. godine na radnom mjestu profesora historije jugoslovenske književnosti, apelant Mujo Beširović na osnovu ugovora o radu broj 01-65 od 22. septembra 2003. godine, na radnom mjestu profesora biologije i apelant Zijad Prnjavorac na osnovu ugovora o radu broj 01-97 od 22. septembra 2003. godine, na radnom mjestu profesora stručnih predmeta elektrostruke. Apelanti navode da tuženi od zaključenja ugovora o radu do podnošenja tužbe ovom sudu ne izvršavaju u cijelosti svoje obaveze u skladu sa navedenim ugovorima u pogledu obračuna i isplate plaća, regresa i naknade za topli obrok. Općinski sud je utvrdio da su apelanti kao profesori drugotužene primali naknadu za ishranu (u daljnjem tekstu: topli obrok) i naknadu plaće za korištenje godišnjeg odmora (u daljnjem tekstu: regres) u iznosima koji su bili manji od iznosa utvrđenih članom 40. i 43. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji BiH („Službene novine F BiH“, broj 51/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor) i da su primali plaću u iznosima koji nisu dostizali iznose najniže plaće. Općinski sud je na osnovu provedenog vještačenja vještaka finansijske struke, na okolnost postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata utvrdio da apelantima pripada razlika između isplaćenih plaća i najniže plaće za utuženi period, razlika između isplaćene naknade za topli obrok i regres u odnosu na iznose propisana Kolektivnim ugovorom. Općinski sud je ukazao da se odredbom člana 68. i 69. Zakona o radu („Službene novine F BiH“, broj 43/99, 32/00 i 29/03) i članom 40. i 43. Kolektivnog ugovora zaposlenicima garantuje isplata najniže plaće, naknada za regres na ime korištenja godišnjeg odmora u visini najmanje od 70% prosječne plate ostvarene u F BiH i naknada za topli obrok koji ne može biti manji od 25% prosječne plate u F BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Općinski sud je na kraju zaključio da se odredbama Kolektivnog ugovora apelantima garantuje samo isplata najniže plaće a ne i plaće koja se izračunava po osnovici za obračun plaće prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora kako su to apelanti tražili u svom tužbenom zahtjevu, pa je zbog toga apelante odbio sa viškom tužbenog zahtjeva.

4. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1599/05 od 13. aprila 2006. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanata i prvotužene, dok je uvažio žalbu drugotužene i prvostepenu presudu je preinačio tako da je tužbeni zahtjev apelanata u odnosu na drugotuženu odbijen kao neosnovan.

5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je ovaj sud ocijenio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da apelanti imaju pravni osnov da zahtjevaju ispatu razlike između već primljene plaće i iznosa najniže plaće, isplatu razlike već primljenih naknada za topli obrok i regres u odnosu na iznose utvrđene članom 40. i 43. Kolektivnog ugovora, pa je stoga odbio kao neosnovane žalbe apelanata izjavljen protiv prvostepene presude kojim su apelanti osporavali prvostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ističući da ovaj sud nije brižljivo cijenio nalaz vještaka finansijske struke u dijelu kojim je vještak precizirao da drugotuženi nije utvrđivao tromjesečnu visinu osnovice za obračun plaće a što je bio u obavezi prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da se Kolektivnim ugovorom zaposlenicima garantuje samo isplata najniže plaće, a ne i plaće koja se izračunava po osnovici za obračun plaće prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora, tj. da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je apelante odbio sa viškom tužbenog zahtjeva. Međutim, isto tako ovaj sud je zaključio da je Općinski sud pogrešno primjenio materijalno pravo kada je obavezao drugotuženog da solidarno sa prvotuženom izmiri utvrđene obaveze prema apelantima, jer po ocjeni ovog suda drugotuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu budući da apelanati nisu bili zaposlenici drugotuženog, odnosno da drugotuženi nije poslodavac apelanata jer sa njim nisu imali zaključene ugovore o radu. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je članom 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi („Službene novine ZE-DO kantona“, broj 5/97) propisano da srednja škola ima svojstvo pravne osobe i da je članom 39. Zakona o ustanovama (“Službeni list RBiH“, broj 6/92, 8/93 i 13/94) propisano da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnovanju ustanove. Takođe prema odredbi člana 41. navedenog zakona ustanova je odgovorna za svoje obaveze sredstvima kojima raspolaže. Prema tome Kantonalni sud je zaključio da s obzirom da drugotuženi nije poslodavac apelanata sa kojim su imali zaključen ugovor o radu tj. da nisu bili u radnom odnosu sa drugotuženim, to je po ocjeni ovog suda pogrešan zaključak prvostepenog suda kojim je utvrđena solidarna obaveza drugotuženog i prvotužene u pogledu izmirivanja utvrđene obaveze prema apelantima, zbog čega je Kantonalni sud primjenom člana 229. tačka 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio žalbu drugotuženog i tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženog, je odbijen kao neosnovan.

6. Protiv drugostepene presude apelanti su izjavili reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-06-000853 od 19. jula 2007. godine djelimično uvažio i drugostepenu presudu je preinačio u dosuđujućem dijelu, tako što je prvotužena dužna apelantu Mirsadu Đerziću isplatiti iznos od 23.215,58 KM, apelantu Muji Bećiroviću iznos od 22.667,79 KM i apelantu Zijadu Prnjavorcu iznos od 22.210,55 KM sa zakonskom kamatom počev od 24. septembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate.

7. U obrazloženju revizijske presude je navedeno da je Vrhovni sud odbio kao neosnovane revizijske navode apelanta da su i drugotuženi i prvotužena pasivno legitimisani u ovom sporu. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav drugostepenog suda da drugotuženom u ovom sporu nedostaje pasivna legitimacija jer nije poslodavac apelantima niti su apelanti bili u radnom odnosu sa njim. Prvotužena je po ocjeni ovog suda prema članu 1. stav 2. Zakona o srednjoj školi ima svojstvo pravnog lica, pa stoga samostalno odgovara za svoje obaveze. Vrhovni sud je takođe ukazao da je članom 39. Zakona o ustanovama propisano da ustanova stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnovanju ustanove, pa je u skladu sa članom 41. navedenog zakona ustanova odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Stoga u pogledu ostvarivanja prava apelanata u odnosu na drugotuženog Vrhovni sud je zaključio, da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotuženog. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim žalbene navode apelanta u pogledu dosuđene visine traženih naknada. Ovo iz razloga što je cijenio da je isplata visine plaće i naknada plaće regulisana Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. Vrhovni sud je ukazao da je prema članu 98. navedenog ugovora obaveza srednje škole da usklade svoje pravilnike o radu i druga opća akta sa Zakonom o radu i ovim ugovorom u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu Kolektivnog ugovora. Članom 2. je dalje propisano da se Pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava zaposlenih od prava koja su utvrđena ovim ugovorom. Član 27. takođe predviđa šta čini osnovnu plaću, a to je najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada, a čine je vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda na koje je postavljen zaposlenik, pomnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Istovremeno član 28. stav 1. Kolektivnog ugovora predviđa da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% od prosječne plaće u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, dok je stavom 2. propisano da se osnovica za obračun plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje svaka tri mjeseca od strane Vlada nadležnog kantona, na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije, ministarstva obrazovanja i sindikata. Prema tome u skladu sa stavom 3. člana 28. plaće zaposlenih u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana, ne mogu biti manje od plaća službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Što se tiče samih apelanata a u skladu sa navedenim odredbama Kolektivnog ugovora, Vrhovni sud je utvrdio da su apelanati kao profesori u srednjoj školi su svrstani u platni razred IV/10, pa stoga imaju pravo u skladu sa platnim razredom na platu regulisanu članom 28. Kolektivnog ugovora. Istovremeno imaju pravo na minuli rad za svaku godinu penzijskog staža u iznosu od 0,60% izrađenih sati (član 29.), pravo na topli obrok u iznosu od 25% prosječne plate u F BiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku, i pravo na regres u iznosu od 70% prosječne plate u F BiH takođe prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku. Dalje Vrhovni sud je takođe podsjetio da apelanti kao profesori prema članu 157. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u F BiH („Službene novine F BiH“, broj 13/98) imaju tačno određen koeficijent za obračun plate-šest, kao i stručni saradnik federalnih organa uprave. Vrhovni sud s tim u vezi smatra da svaki uposlenik stupanjem na posao pristupa i kolektivnom ugovoru iz kojeg crpi sva prava koja su mu po osnovu rada i u vezi sa radom istim kao minimum osigurana, što znači da mu poslodavac ta prava ne može da umanji niti uskrati. Dakle po ocjeni Vrhovnog suda prvotužena nije mogla bez obzira u kakvoj se finansijskoj situaciji nalazi ići ispod minimuma prava apelanata kao zaposlenika.

8. Apelanti se žale da im je osporenim presudama sudova povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti navode da Vrhovni sud svojom presudom nije uopšte obrazložio zbog čega je odbio njihov zahtjev za reviziju drugostepene presude u odnosu na drugotuženog kao osnovača škole u pogledu njegove obaveze da solidarno sa prvotuženom ima obavezu da im nadoknadi razliku plaće, toplog obroka i regresa, kako je to utvrđeno prvostepenom presudom. Takođe ističu da je Kantonalni sud svojom presudom kojom je odbio njihov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog pogrešno primjenio odredbe Zakona o ustanovama, smatrajući je drugotuženi kao osnovač škole i odgovoran za obaveze prvotužene. Dalje navode da je Vrhovni sud njihovu reviziju trebao uvažiti i obavezati drugotuženog kao osnivača da im solidarno sa prvotuženom isplati razliku plate, regresa i toplog obroka. Navode da ne mogu naplatiti svoja potraživanja s obzirom da na trezorski način poslovanja, jer prvotužena nema svoj poseban transakcijski račun nego posluje preko računa drugotuženog tako da je po njihovom mišljenju presuda Vrhovnog suda mrtvo slovo na papiru.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Iako se apelanti žale da im je u predmetnim postupcima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud nalazi da se apelanti u suštini žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, konkretno odredbi Zakona o ustanovama. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud sud nalazi da se apelanti u suštini žale na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, konkretno odredbi Zakona o ustanovama iako se u navodima iz apelacije pozivaju na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome u odnosu na navode apelanta da presudom Vrhovnog suda nije obrazloženo zbog čega je odbijen njihov zahtjev za reviziju drugostepene presude u odnosu na drugotuženog kao osnovača škole, u pogledu njegove obaveze da solidarno sa prvotuženom ima obavezu da im nadoknadi razliku plaće, toplog obroka i regresa, Ustavni sud nalazi da su ovi navode apelanata neosnovani, jer je Vrhovni sud jasno i precizno obrazložio da je po njegovoj ocjeni presuda Kantonalnog suda pravilna i na zakonu zasnovana pa je stoga njihov zahtjev odbijen kao neosnovan. S tim u vezi kao i u odnosu na navode apelanata da su sudovi pogrešeno primjenili odredbe Zakona o ustanovama kada su utvrdili da drugotuženi kao osnivač škole nije odgovoran za obaveze prvotužene, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno istakao je da je Općinski sud pogrešno primjenio materijalno pravo konkretno odredbe Zakona o ustanovama kada je utvrdio da su prvotužena i drugotuženi dužni solidarno isplatiti apelantima iznose utvrđene ovom presudom, zbog čega Ustavni sud smatra da su i Kantonalni i Vrhovni sud za svoje odluke dali jasna i detaljna obrazloženja prvenstveno utemeljena na relevantnim odredbama Zakona o srednjoj školi, shodno kojima je jasno propisano da srednja škola ima svojstvo pravnog lica i kao takva samostalno odgovara za svoje obaveze, pa je stoga bez uticaja na odluke sudova okolnost da je kanton finansira. Dalje, Kantonalni kao i Vrhovni sud su obrazložili da prema članu 39. Zakona o ustanovama prvotužena stiče sredstva za rad iz sredstava osnivača-budžeta pod uslovima određenim zakonom ili aktom o osnovanju ustanove, pa je prema članu 41. navedenog zakona i odgovorna za svoje obaveze sredstvima sa kojima raspolaže. Presudom Kantonalnog i Vrhovnog suda je takođe obrazloženo da drugotuženi nije poslodavac sa kojim su apelanti imali zaključene ugovore o radu tj. da nisu bili u radnom odnosu sa njim, pa prema tome i ne postoji njegova obaveza prema apelantima na isplatu utvrđenih obaveza. Prema tome Ustavni sud takvo obrazloženje Kantonalnog i Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim. U vezi sa navedenim stavom Ustavni sud se poziva na svoju dosadašnju praksu (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP 752/04 od 18. januara 2005. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 44/05, tačka 32. i 33.,odluku Ustavnog suda , broj AP 437/07 od 13. maja 2009. godine, i odluku Ustavnog suda, broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine, odluka dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je u predmetnim odlukama odlučivao o istom činjeničnom i pravnom pitanju, da je navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava analizirao u vezi sa povredom prava na pravično suđenje i da nije utvrdio povredu ovog prava. Iako se u konkretnom slučaju apelantovi navodi odnose na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je povredu ovog prava u konkretnom slučaju analizirao u kontekstu povrede prava na pravično suđenje, imajući u vidu da se suština navoda apelanata odnosi na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, pa se s tim u vezi Ustavni sud prilikom odlučivanja u predmetnom slučaju pozvao na praksu iz naprijed navedenih odluka. Zbog toga Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava apelanata na imovinu, niti da ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo na povredu ovog prava.

13. Imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud takođe zapaža da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja njihovih prava na imovinu, niti da ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2567/07 (M. Đ., M. B. i Z. P.) | Sudska praksa | Aktio