Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/07 (Đ. S.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2089/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2089/07, rješavajući apelaciju Đorđa Slavnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Slavnića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-

1337/04 od 9. februara 2005. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-817/05 od 5. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Slavnić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, kojeg zastupa Senka Nožica advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1337/04 od 9. februara 2005. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj Rev-817/05 od 5. septembra 2006. godine .

2. Apelant je 4. februara 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu I Sarajevo (u daljnjem tekstu. Općinski sud) protiv Filozofskog fakulteta Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da se utvrdi da je odluka tuženog, broj 02-01/2775 od 13. juna 2000. godine nezakonita, da se tuženi obaveže da mu isplati zaostale plate i naknade, kao i da ispuni ostale obaveze u pogledu prava apelanta po osnovu radnog odnosa, počev od 18. novembra 2002. godine pa do isplate.

3. Općinski sud je presudom broj PR-1559/03 od 23. februara 2004. godine obavezao tuženog da apelanta vrati na radno mjesto i da mu se isplati naknadu plate u ukupnom iznosu od 42.821,49 KM za period od 1. juna 2000 godine do 31. decembra 2003. godine, i to za 2000 godinu iznos od 1.921,81 KM uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata počev od 1. januara 2001. godine pa do isplate, za 2001. godinu iznos od 13.554,40 KM uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata počev od 1. januara 2002. godine pa do islate, za 2002. godine iznos 13.857,55 KM uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata počev od 1. januara 2003. godine pa do islate i za 2003. godine iznos od 13.487,73 KM uvećan za iznos zakonskih zateznih kamata počev od 1. januara 2004. godine pa sve do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.961,30 KM.

4. Općinski sud je postupajući u ponovnom postupku po uputama iz presude Kantonalnog suda, broj GŽ-564/03 od 7. maja 2003. godine sud, pri tome cijeneći da je pravomoćnom odlukom prvostepenog suda, broj PR-33/00 od 8. novembra 2002. godine utvrđeno da je odluka tuženog broj 02-01/2775 od 13. juna 2000 godine ništava, što znači da je bez pravnog dejstva, zaključio da je osnovan zahtjev apelanta kojim traži povrat na rad kao i pravo na isplatu plate koju bi primao da tuženi nije donio navedenu odluku. Sud je odbio apelanta sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade na ime regresa i toplog obroka, s obzirom da su navedena prava u vezi sa obavljanjem samog rada, a da su ta prava nespojiva sa radnim statusom apelanta u spornom periodu. Takođe odbijen je zahtjev apelanta iz osnova naknade plate za period od 1. januara 2004. godine do presuđenja, jer apelant tužbeni zahtjev za navedeni period nije novčano izrazio. Odluku o kamatama sud je donio na temelju člana 186. i 277. ZOO.

5. Kantonalni sud je presudom, broj Gž-1337/04 od 9. februara 2005. godine, uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kom je naloženo tuženom da apelanta vrati na posao i da mu isplati platu za 2001. godinu u iznosu od 13.554,40 KM, za 2002. godinu u iznosu od 13.857,55 KM, te za 2003. godinu u iznosu od 13.487,73 KM i u tom dijelu apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom, dok je u odnosu na isplatu naknade plate apelanta za 2000 godinu u iznosu od 1.921,81 KM sa kamatama od 1. jnauara 2001. godine pa do isplate, žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda je u tom dijelu potvrđena, dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmjenjena.

6. Kantonalni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da tuženi pravilno žalbom ukazuje da je prvostepena presuda donesena na temelju pogrešne primjene materijalnog prava, pa je rješavajući po njegovoj žalbi podnesenoj protiv presude Općinskog suda broj PR-1559/03 u dijelu kojom je prvostepeni sud obavezao tuženog da apelanta vrati na radno mjesto i da mu isplati plate pobliže naznačene kao u izreci ove presude, žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu je u tom dijelu preinačio. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 71. stav 4. Zakona o univerzitetu („Službene novine SR BiH“, broj 39/90 i „Službeni list R BiH“, broj 6/92, 3/93, 24/93 i 13/94, u daljnjem tekstu: Zakon o univerzitetu) kojom je propisano da se docenti biraju na pet godina, znači na određeno vrijeme, te da mogu u isto zvanje biti ponovo izabrani, a da je članom 72. stav 2. istog zakona propisano da se izbor vrši na osnovu konkursa. U konkretnom slučaju riječ je o propisu koji je važio u vrijeme kada je apelant odlukom tuženog broj 02-01-255 od 27. maja 1994. godine izabran u zvanje docenta, asistenta. U vezi sa navedenim sud je takođe ukazao da je članom 77. stav 5. i člana 79. stav 2. Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo („Službene novine Kantona“ broj 17/99, u daljnjem tekstu: Zakon o visokom obrazovanju) propisano da se u nastavničko zvanje docenta, lice bira na pet godina i da u isto zvanje može biti ponovo izabrano, da se izbor vrši na osnovu konkursa prema članu 173. i 176. Pravila tuženog iz maja 1994. godine, kojim su ova pitanja rješena na identičan način kao u navedenim odredbama zakona. Dakle, nesporno je utvrđeno da je apelant izabran u zvanje docenta, asistenta u školskoj 94/95 godini na period od pet godina, koji period je istekao 1999/2000 godine, tačnije 30. augusta 2000. godine kada se završava jedna i počinje druga školska godina, pa s obzirom da je pravomoćnom odlukom suda poništena odluka kojom je utvrđeno da apelantu prestaje radni odnos prije isteka roka na koji je izabran, i da nije ponovo reizabran, zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, a ne na osnovu odluke tuženog o prestanku radnog odnosa koja je poništena. Dalje, Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanta na isplatu plata i drugih primanja iz osnova rada za 2001, 2002 i 2003 godinu i za ubuduće, dok mu je dosudio naknadu plate za 2000 godinu kao i naknadu toplog obroka shodno odredbi člana 96. stav 2. tačka 1. i tačka 2. alineja 4. Zakona o radu, jer je utvrdio da je apelant u tom periodu bio u radnom odnosu.

7. Vrhovni sud je presudom, broj Rev-817/05 od 5. septembra 2006. godine, odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda broj Gž-1337/04 od 9. februara 2005. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim prigovor revidenta da u uslovima kada mu je odlukom tuženog nezakonito prestao radni odnos zbog čega je vodio radni spor i kada mu je bilo onemogućeno da obavlja funciju na koju je izabran, da se ne može smatrati da mu je radni odnos prestao po sili zakona nakon proteka roka od pet godina. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je na činjenično stanje utvrđeno u prvostepenom postupku primjenom odredbi člana 71. stav 4. i član 72. stav 1. Zakona o univerzitetu i člana 77. stav 5. Zakona o visokom obrazovanju, zaključio da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona po isteku roka od pet godina od dana izbora budući da nije ponovo izabran, a ne na osnovu odluke tuženog o prestanku radnog odnosa. Takođe Vrhovni sud je odbio kao neosnovan prigovor revidenta o pogrešnoj primjeni člana 84. Zakona o visokom obrazovanju od strane drugostepenog suda, jer je po ocjeni Vrhovnog suda suprotno tvrdnji apelanta, njegov tužbeni zahtjev nije postavljen zbog pogrešne primjene navedenog člana.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji apelant opisuje tok postupaka pred nadležnim sudovima, navodeći da po njegovoj ocjeni sudovi svoje presude temelje na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi Zakona o univerzitetu i Zakona o visokom obrazovanju Kantona Sarajevo. Smatra da je presudom Kantonalnog suda pogrešno utvrđeno da mu je radni odnos prestao istekom pet godina od dana prijema, tj. 30. augusta 2000. godine, jer su kako navodi sudovi zanemarili činjenicu da mu je bilo onemogućeno da obavlja zvanje na koje je izabran u periodu od punih pet godina, budući da mu je odlukom tuženog od 13. juna 2000. godine prestao radni odnos, te da su takođe zanemarili činjenicu da nije mogao ponovo konkuristati na pomenuto radno mjesto cijelo vrijeme dok je vodio radni spor. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na fer postupak zbog proizvoljne primjene materijalnog prava na njegovu štetu, jer je zbog neosnovane optužbe da je počinio povredu radne dužnosti udaljen sa posla, te da do okončanja radnog spora koji je pokrenuo tužbom 4. februara 2000 godine nije bio u mogućnosti da u skladu sa odredbom člana 77. stav 5. i člana 79. stav 2. Zakona o univerzitetu ponovo konkuriše u isto zvanje

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na fer postupak zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi navoda apelanta Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka na ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih su sudovi primjenom odredbi Zakona o univerzitetu i Zakona o visokom obrazovanju usvojili žalbu tuženog i preinačili prvostepenu presudu u dijelu u kom je tuženom naloženo da apelanta vrati na posao i da mu isplati platu za 2001. 2002. i 2003. godine. Primjenom navedenih odredbi zakona sudovi su utvrdili da je apelantu radni odnos prestao po sili zakona, odnosno po isteku roka od pet godina od dana izbora u zvanje docenta i s obzirom na činjenicu da nije ponovo izabran, a ne na osnovu odluke tuženog o prestanku radnog odnosa apelanta, koja je poništena. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi utvrdili činjenice i primjenili materijalno pravo, te smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2089/07 (Đ. S.) | Sudska praksa | Aktio