Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2238/07 (M. Č.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2238/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2238/07, rješavajući apelaciju Miroslava Čađe, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Čađe podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci br. 011-0-07-
Kv-000 054 od 29. maja 2007. godine i K-5/03 od 5. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Čađo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Milorad Đukić i Vid Dujaković advokati iz Banja Luke, podnio je 31. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) br. 011-0-07-Kv-000 054 od 29. maja 2007. godine i K-5/03 od 5. oktobra 2006. godine.
2. Okružni sud je odlučujući o zahtjevima advokata Milorada Đukića i Vida Dujakovića (u daljnjem tekstu: branioci apelanta) za naknadu troškova apelantove odbrane, donio rješenje broj K-
5/03 od 5. oktobra 2006. godine. Navedenim rješenjem je određeno da nužni izdaci i nagrade braniocima apelanta za njegovu odbranu u krivičnom predmetu koji se vodio i koji je pravosnažno okončan, padaju na teret budžetskih sredstava Republike Srpske. Pravosnažnom presudom je apelant oslobođen od optužbe da je učinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. U stavu 2. izreke rješenja određeno je da ukupni nužni izdaci i nagrade braniocima apelanta iznose 24.708,00 KM, od čega braniocu Miloradu Đukiću iznos od 8.145,50 KM a braniocu Vidu Dujakoviću iznos od 8.895,50 KM.
3. U obrazloženju rješenja, Okružni sud je naveo da je optužnicom od 29. januara 2003. godine apelantu bilo stavljeno na teret da je učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva a presudom broj K-5/03 od 11. februara 2005. godine koja je postala pravosnažna 17. novembra 2005. godine, apelant je oslobođen od optužbe da je učinio to krivično djelo, pri čemu je odlučeno da troškovi padaju na teret budžetskih sredstava. Po okončanju postupka, kako je dalje navedeno, branioci apelanta dostavili su sudu zahtjeve za naknadu troškova njegove odbrane. Imajući u vidu specifikaciju zatraženih troškova za radnje preduzete u predmetnom krivičnom postupku, Okružni sud je utvrdio da su branioci apelanta izvršili sve radnje u predmetnom zahtjevu, osim pristupanja na istražna ročišta (sedam ročišta) i glavni pretres od 8. septembra 2004. godine koji nije održan. Za ta ročišta, kako je dalje naveo sud, nagrada nije odobrena. U obrazloženju rješenja je kao bitno istaknuto da su braniocima apelanta priznati nužni izdaci i nagrade prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata objavljenoj u «Službenom glasniku RS» broj 45 od 30. decembra 2000. godine, koja je važila u vrijeme pružanja pravne pomoći. Odredbom iz člana 48. stav 4. Zakona o advokaturi, kako je dalje navedeno, propisano da će sudovi nagradu za pruženu pravnu pomoć određivati prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Radi navedenog sud nije prihvatio prijedlog branilaca apelanta da im se naknade troškovi prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata objavljenoj u «Službenom glasniku RS» broj 68/05 od 22. jula 2005. godine, jer bi udovoljenje takvom zahtjevu bilo suprotno Zakonu o advokaturi. U vrijeme donošenja meritorne odluke kojom je apelant oslobođen optužbe, kako je dalje obrazloženo, važila je Tarifa o nagradama i naknadi troškova postupka od 30. decembra 2000. godine. Budući da je u odredbi člana 68. Zakona o krivičnom postupku propisano da jedan okrivljeni može imati više branilaca a smatra se da je odbrana obezbijeđena i kada u postupku učestvuje jedan od branilaca, nužni izdaci i nagrada za odbranu apelanta su odobreni prema radnjama preduzetim po jednom braniocu u ukupnom iznosu, od čega svakom od njih pripada po 50%, kako su zatražili u zajedničkom zahtjevu. Sveukupni iznos je potrebno isplatiti iz Budžeta Republike Srpske na žiro račun branilaca apelanta.
4. Odlučujući o žalbama branilaca apelanta, Okružni sud je u sjednici vijeća donio rješenje broj 011-0-07-Kv-000 054 od 29. maja 2007. godine, kojim je žalbe kao neosnovane odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da pobijanim rješenjem nisu učinjene povrede odredaba krivičnog postupka i da je pravilno odlučeno o visini troškova odbrane apelanta po osnovu nagrada i nužnih izdataka, o čemu su, kako je zaključeno, data iscrpna obrazloženja. Naime, pobijanim rješenjem je po mišljenju žalbenog vijeća, pravilno primijenjena Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata od 30. decembra 2000. godine koja je bila na sazi u vrijeme kad su branioci apelanta pružali pravnu pomoć, što je u skladu sa odredbom člana 48. stav 4. Zakona o advokaturi («Službeni glasnik RS» broj 37/02 od 25. juna 2002. godine), kojom je izričito propisano da sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određuju naknadu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata, prema tarifi koja je važila u vrijeme pružanja pravne pomoći. Primjena neke druge tarife, kako je istakao Okružni sud, ne bi bila u skladu sa navedenim zakonom, zbog čega u konkretnom slučaju nije mogla biti primijenjena tarifa koja je važila u vrijeme donošenaja odluke o troškovima postupka, kako se u žalbi neosnovano tvrdi. U konkretnom slučaju, branioci apelanta do kraja glavnog pretresa nisu postavili opredijeljene zahtjeve za naknadu troškova niti su dostavljeni dokazi o tome da li je i kada apelant platio izabrane branioce, zbog čega nije bilo obaveze suda da po službenoj dužnosti presudom odluči o troškovima postupka. Ta obaveza postoji samo u pogledu troškva koji su unaprijed plaćeni i u pogledu paušala, dok se povodom ostalih troškova odlučuje podnošenjem zahtjeva zainteresirane strane.
5. Apelant smatra da je rješenjima Okružnog suda kojima je odlučeno o troškovima krivičnog postupka povrijeđena odredba iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine kojom je propisano da država funkcionira u skladu sa zakonom, odredba iz člana II/1. i odredba iz člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine u kojoj su propisani međunarodni standardi za osiguranje ljudskih prava i obaveza direktne primjene Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima. Apelant je nadalje istakao da mu je rješenjima Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u vezi sa članom 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, advokatsoj tarifi koja je važila u vrijeme donošenja prvostepene krivične presude umjesto advokatskoj tarifi koja je bila na snazi u vrijeme odlučivanja o troškovima postupka. Zbog toga su, kako tvrdi, povrijeđene odredbe Zakona o krivičnom postupku. Naveo je da se troškovi za rad branilaca, dakle novčana obaveza, utvrđuje u vrijeme donošenja rješenja o troškovima postupka a ne u vrijeme donošenja prvostepene presude, pa je stav Okružnog suda iznesen u pobijanim rješenjima nezakonit i nepravilan. Povredu prava na imovinu apelant takođe zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava a prava na nediskriminaciju zasniva na postupanju Okružnog suda koji je ostalim braniocima isplatio troškove odbrane ne postavljajući bilo kakve uslove za isplatu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. Prema stavu Ustavnog suda, odlukom javnih vlasti o advokatovom pravu da primi nagradu i naknadu troškova za rad iz sredstava budžeta odlučuje se o građanskom pravu u smislu član 6. stav 1. (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud odluka o dopustivosti, broj AP-1918/06 od 25. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Slijedeći ovu praksu član 6. stav 1. Evropske konvencije je primjenjiv na konkretan slučaj.
9. Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije koja se tiče prava na pravično suđenje, sporno pitanje da li je Okružni sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka koji čine nužne izdatke i nagradu braniocima apelanta, pravilno primijenio advokatsku tarifu. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U vezi s tim navodima, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o zahtjevu branilaca apelanta za naknadu troškova odbrane apelanta, donio rješenje u kojem je jasno utvrdio šta obuhvata nužne izdatke i nagradu za odbranu apelanta, kolika je visina naknade za svaku poduzetu radnju i koji su razlozi zbog kojih nisu odobreni svi zatraženi iznosi. Pored navedenog, Okružni sud je jasno naveo odredbe Zakona o advokaturi koje u pogledu visine troškova za naknade i nagrade branilaca, propisuju primjenu advokatske tarife u vrijeme presuđenja a ne u vrijeme odlučivanja o troškovima postupka Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci o troškovima postupka nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa, te da je Okružni sud ispunio svoj zadatak u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije i dao jasne razloge na kojima je svoju odluku zasnovao.
11. Ustavni sud ukazuje da nezadovoljstvo apelanta odlukom o troškovima postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud nije pronašao bilo šta što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se također žali da mu je pobijanim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i svoje navode u vezi sa kršenjem ovog prava zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. S obzirom da je Ustavni sud zaključak u vezi sa ovim navodima apelacije iznio u predhodim stavovima odluke u vezi sa članom II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U pogledu apelantovih navoda da je diskriminisan u vezi sa pravom na imovinu, Ustavni sud zapaža apelant neprecizno navodi da je diskriminisan ističući da je sud «isplatio svim advokatima troškove odbrane», a uz apelaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju ovog prava. Na osnovu toga Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani, jer predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava.
15. U vezi s ostalim navodima, tj. o navodima o kršenju prava iz čl. I/2., II/1. i II/2., Ustava Bosne i Hercegovine kojima je zagarantirano osiguranje najviših međunarodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda kroz direktnu primjenu Evropske konvencije i njenih protokola u Bosni i Hercegovini i kroz prioritet nad svim ostalim zakonima, Ustavni sud zapaža da se osporenim rješenjima kojima je odlučeno o nužnim izdacima i naknadi troškova braniocima apelanta ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant, u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Ustavni sud smatra da su ovi navodi apelanta paušalni. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na apelantov zahtjev za isplatu troškova sastava apelacije prema advokatskoj tarifi, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost isplate ovakve vrste troškova.
17. Na osnovu izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović