Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2495/07 (A. R.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2495/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2495/07, rješavajući apelaciju Asima Radeljaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Asima Radeljaša podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-
2771/04 od 6. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-1026/03 od 20. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Asim Radeljaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 6. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-2771/04 od 6. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1026/03 od 20. oktobra 2004. godine.
2. Općinski sud je postupajući po tužbi Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, donio presudu broj P-1026/03 od 20. oktobra 2004. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati dug u iznosu od 1.410,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose, kako je pobliže navedeno u izreci presude. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je rješenjem o izvršenju istog suda broj I-2961/01 od 19. februara 2002. godine, apelant obavezan da tužitelju na ime neisplaćene stanarine isplati iznos od 1.626,40 KM, protiv kojeg je apelant izjavio prigovor. Rješenje o izvršenju je zatim stavljeno van snage, ukinute sve provedene izvršne radnje a prijedlog tužitelja se smatra tužbom. Među parničnim strankama nije sporno, kako je dalje naveo Općinski sud, da je 9. marta 1997. godine između tužitelja i apelanta kao nosioca stanarskog prava zaključen Ugovor o korišćenju stana koji mu je predat na korištenje i koji je sa članovim svoje porodice koristio do 5. februara 2001. godine. Odredbama člana 4. navedenog Ugovora, apelant se obavezao da plaća mjesečni iznos stanarine u visini čiji je iznos utvrđen odlukom Vlade Kantona Sarajevo. Apelant je, kako je dalje navedeno, istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor zastare potraživanja. Tužitelj je djelomično prihvatio prigovor zastare potraživanja i konačno opredijelio tužbeni zahtjev snižavajući ga za dio računa koji su bili obuhvaćeni zastarom. Općinski sud je odbijajući prigovor nedostatka aktivne legitimacije istakao da je apelant dobio na korišćenje stan po osnovu ugovora kojeg je zaključio sa tužiteljem, iz kojeg proizilaze određena prava i obaveze, među kojima je obaveza plaćanja stanarine. S obzirom na nespornu činjenicu prema kojoj apelant svoju obavezu plaćanja stanarine nije ispunio, Općinski sud ga je primjenom odredbi iz čl. 148. stav 1. i 295. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; «Službene novine FBiH» br. 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) obavezao da tužitelju isplati dug, uz kamate prema odredbi iz člana 277. ZOO.
3. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio presudu broj Gž-2771/04 od 6. jula 2007. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepena presuda donesena na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, budući da je ugovorom kojeg su zaključili tužitelj i apelant ugovoreno da će apelant plaćati stanarinu mjesečno unaprijed do petog u mjesecu. S obzirom da među strankama nije bilo sporno da je apelant stan koristio za stanovanje i da nije platio stanarinu u ukupnom iznosu od 1.410,80 KM prvostepeni sud ga je pravilnom primjenom materijalnog prava obavezao na ispunjenje obaveze. U pogledu prigovora nedostatka aktivne legitimacije, Kantonalni sud je potvrđujući pravilnost prvostepene presude istakao da nije od uticaja činjenica što je stan vlasništvo M.L. i da je s tim u vezi tužitelj navodno bespravno raspolagao tuđom imovinom, jer bi pod uslovom da su ove činjenice tačne to bio razlog za poništenje ugovora. Iz materijalnih dokaza, kako je dalje naveo Kantonalni sud, proizilazi da je predmetnim stanom kojeg je apelant dobio na korištenje u vrijeme zaključenja ugovora raspolagao tužitelj, budući da je tek u upravnom postupku povrata stana taj stan vraćen u posjed ranijem nosiocu stanarskog prava M.L.
4. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta redovni sudovi su neosnovano pružili pravnu zaštitu tužitelju iako je u vrijeme dok je on koristio stan vlasnik stana bila M.L. koja je u upravnom postupku ostvarila povrat predmetnog stana. Radi te činjenice, smatra da tužitelj nije imao pravo da od njega kao korisnika stana zahtijeva plaćanje stanarine te da stoga tužitelj nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se tiču korištenja predmetnog stana od strane apelanta, obaveze plaćanja stanarine na osnovu ugovora o korišćenju stana i neispunjenja te obaveze u utuženom periodu, nakon čega je donio presudu kojom je apelanta obavezao na ispunjenje ugovorom preuzete obaveze. Kantonalni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi potvrdio pravilnost i zakonitost odlučenja prvostepenog suda proisteklog iz potpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke te da su jasno naveli razloge neosnovanosti prigovora nedostatka aktivne legitimacije. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
9. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se međutim paušalno pozvao na kršenje ovog prava jer nije obrazložio u čemu se sastoji povreda prava na imovinu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović