Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2590/07 (S. Š. i D. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2590/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2590/07, rješavajući apelaciju Suada Šarića i Diademe Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Šarića i Diademe Šarić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedearcije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001046 od 19. juna 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-24/02 od 8. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suad Šarić i Diadema Šarić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Damir Sadović advokat iz Mostara, podnijeli su 17. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001046 od 19. juna 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-24/02 od 8. juna 2005. godine.
2. Općinski sud je postupajući u pravnoj stvari Džanija Pece (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanata, radi isplate, donio presudu broj P-24/02 od 8. juna 2005. godine kojom je obavezao apelante da tužitelju na ime naknade za uložena sredstva u sanaciju njihovog stana solidarno isplate iznos od 8.770,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja do konačne isplate, uz troškove postupka u iznosu od 2.834,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana presuđenja. Tužitelj je u tužbi istakao da je za sanaciju stana apelanata uložio iznos od 19.141,98 KM što je utvrđeno u postupku obezbjeđenja dokaza koji se vodio pred Općinskim sudom II Mostar pod brojem R-106/00. Apelanti su osporili osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističući da je tužitelj imao rješenje za korištenje njihovog stana samo godinu dana i da je nakon toga bio neovlašteni korisnik.
3. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka, cijeneći dokaze pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima usvojio zahtjev tužitelja u iznosu od 8.770,00 KM i taj iznos se, kako je navedeno u obrazloženju presude, odnosi na ukupnu cijenu radne snage. Osnov za udovoljenje zahtjeva tužitelja je odredba člana 18. a) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog Zakona (bivši privremeni korisnik) a koja je uložila svoja lična sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo na povrat sredstava od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Nesporna je činjenica, kako je dalje naveo Općinski sud, da su apelanti suvlasnici stana kojeg je koristio tužitelj na osnovu rješenja organa uprave o privremenom korišćenju, da je stepen oštećenja stana usljed ratnih dejstava bio 43,10% i da je tužitelj bio korisnik programa UN u učešću materijala u iznosu od 6.223,02 KM. U nalazu vještaka pojedinačno su konstatovana nužna ulaganja koja su se morala izvršiti da bi stan bio podoban za stanovanje, prema cijenama radne snage u momentu izvođenja radova. U postupku je dalje, prema nalazu vještaka utvrđeno da je u stanu apelanata bilo neophodno izvršiti određene radove (pripremne, krovopokrivačke, tesarske, zidarske, betonske, stolarske, izolatorske, keramičarske, elektroinstaalterske, limarske i druge) za koje je ukupna cijena radne snage iznosila 12.918,96 KM a visina uloženog građevinskog materijala 6.223,02 KM. S obzirom da je građevinski materijal tužitelju doniran a da apelanti od vrijednosti uloženih radova u iznosu od 12.918,96 KM nisu imali koristi za radove koje su prema nalazu vještaka ponovo izvršili, a koji su za tužitelja iznosili 4.149,00 KM sud je apelante obavezao da tužitelju naknade iznos od 8.770,00 KM. Općinski sud nije prihvatio prijedlog apelanata o prebijanju potraživanja, budući da tehnički propisi i normativi ne tretiraju postupke ponovne ugradnje demontiranih elemenata.
4. Odlučujući o žalbama tužitelja i apelanata, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1174/05 od 4. maja 2006. godine, kojom je žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu a žalbu apelanata uvažio, pobijanu prvostepenu presudu preinačio tako što je tužitelja odbio sa tužbenim zahtjevom. Kantonalni sud je ocijenio da u prvostepenom postupku nije utvrđeno da li je tužitelj zaista uložio u adaptaciju stana svoja lična sredstva. Iz nalaza vještaka, kako je dalje naveo Kantonalni sud, utvrđena je visina tih sredstava ali ne i da li se radi o ličnim sredstvima tužitelja. U pogledu odbijanja prigovora prebijanja, Kantonalni sud je potvrdio pravilnost odlučenja prvostepenog suda, budući da apelanti nisu pružili dokaz o tome koliko iznose troškovi demontiranja niti su postavili određen zahtjev za prebijanje koji se odnosi na korištenje njihovog stana bez pravnog osnova.
5. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji donio presudu broj 070-0-Rev-06-001046 od 19. juna 2007. godine kojom je reviziju djelomično uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanata izjavljenu protiv prvostepene presude odbio u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa od 8.770,00 KM i u tom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U ostalom dijelu, revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da među strankama nije bilo sporno da je tužitelj bio privremeni korisnik stana koji je, nakon što je napustio stan apelanata, zatražio da mu se naknade korisni i nužni troškovi opravke stana. Zaključak Kantonalnog suda je po mišljenju Vrhovnog suda pogrešan, jer iznos od 8.770,00 KM koliko je tužitelju dosudio prvostepeni sud nesporno nisu uložili apelanti, pa je zbog te činjenice na njima bio teret dokazivanja da taj iznos eventualno nije uložio ni tužitelj, kao što je u postupku dokazano da su za građevinski materijal uložena donirana sredstva. Apelanti tu činjenicu, kako je naveo Vrhovni sud, nisu dokazali nego su je naprotiv prvi put istakli u žalbi što je protivno članu 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
6. Apelanti smatraju da im je presudama Vrhovnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U suštini apelanti se žale na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je Vrhovni sud neosnovano pružio pravnu zaštitu tužitelju polazeći od pretpostavke da su novčana sredstva dosuđena prvostepenom presudom sredstva tužitelja i da su oni kao tuženi bili u obavezi dokazivati suprotno. Pored toga, kršenje prava na pravično suđenje vide u postupanju Vrhovnog suda čiji zadatak nije da vrši drugačiju ocjenu činjeničnog stanja nego da ispita da li je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. U konkretnom slučaju, kako tvrde apelanti, Vrhovni sud je postupio upravo surotno jer je izvršio ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja i u tom pogledu zauzeo drugačiji stav.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud, nakon provedenog postupka utvrdio nesporne činjenice koje se tiču pravnog osnova za tužiteljevo korišćenje stana koji je apelantima vraćen u posjed, stepen oštećenja stana usljed ratnih dejstava i činjenicu da je tužitelj bio korisnik programa UN u učešću materijala za popravku stana u iznosu od 6.223,02 KM. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke i ostalih provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio visinu neophodnih troškova za adaptaciju stana koja se sastoji samo od cijene radne snage, jer je u postupku nesporno utvrđeno da je cijena građevinskog materijala donirana tužitelju. Od tog iznosa, Općinski sud je odbio iznos koji je utrošen za radove od kojih apelanti nisu imali koristi jer su ponovo izvršeni i utvrdio konačan iznos neophodnih troškova za koje je apelante obavezao da ga solidarno isplate tužitelju. Vrhovni sud je preinačavajući drugostepenu presudu kojom je tužitelj bio odbijen sa tužbenim zahtjevom i potvrđujući prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu neophodnih troškova opravke stana, zaključio da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno uz pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega je drugostepenu presudu primjenom odredbe iz čl. 248. i 250. stav 1. ZPP-a preinačio.
11. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Općinski sud jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke i jasno naveli šta predstavlja pravni osnov tužiteljevog zahtjeva i kolika je visina tog zahtjeva. Obrazloženja osporenih presuda, kako zaključuje Ustavni sud, ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Ustavni sud primjećuje da apelanti u apelaciji nisu ponudili bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima¸apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelanti također smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ali povredu navedenog prava nisu obrazlagali. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno i nepotpšuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović