Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2560/07 (R. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2560/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2560/07, rješavajući apelaciju Refika Šikala, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Refika Šikala podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 034 od 20. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj P-
386/04 od 10. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Refik Šikalo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Nenad Kisić advokat iz Nevesinja, podnio je 10. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 034 od 20. juna 2007. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-386/04 od 10. oktobra 2006. godine.
2. Apelant je Osnovnom sudu podnio tužbu protiv «Nevesinje Putevi» AD Nevesinje (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Zatražio je da sud po provedenom postupku obaveže tuženog da mu na ime pričinjene materijalne štete na parceli označenoj kao k.č. broj 650/1 KO Koleško (u daljenjem tekstu: predmetna parcela) isplati iznos od 4.000,00 KM. Tuženi je osporio osnov tužbenog zahtjeva ističući prigovore nedostaka aktivne i pasivne legitimacije.
3. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Osnovni sud je donio presudu broj P-386/04 od 10. oktobra 2006. godine kojom je djelomično usvojio apelantov zahtjev, obavezavši tuženog da apelantu za pričinjenu materijalnu štetu isplati iznos od 388,00 KM. Sa viškom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen. U obrazloženju presude, Osnovni sud je istakao da je prigovor nedostaka pasivne legitimacije neosnovan, jer je općepoznata činjenica da je tuženi vršio održavanje makadamskih puteva na području općine Nevesinje, kao i puta koji se nalazi u blizini apelantove parcele. U pogledu prigovora nedostaka aktivne legitimacije, Osnovni sud je ocijenio da je neosnovan, budući da apelant potražuje naknadu štete na nekretnini čiji je posjednik njegova majka Melća Šikalo, pa mu to pravo pripada u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima. Činjenicu da je apelantova majka posjednik predmetne parcele, Osnovni sud je utvrdio uvidom u posjedovni list broj 201 KO Koleško. Nakon provedenog dokaznog postupka, kako je u obrazloženju persude navedeno, utvrđeno je da je tuženi počinio štetu apelantu u iznosu od 388,00 KM na način što je na predmetnoj parceli čiji je posjednik apelantova majka vršio iskopavanje pijeska kojeg je koristio za nasipanje makadamskih puteva.
4. Okružni sud je odlučujući o žalbama apelanta i tuženog donio presudu broj 015-0-Gž-07-000 034 od 20. juna 2007. godine, kojom je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu preinačio tako što je tužbeni zahthjev odbio a apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije, budući da apelant za tvrdnje iznesene u tužbi nije pružio dokaze. Naime, kako je dalje navedeno, iz posjedovnog lista kojeg je apelant dostavio uz tužbu proizilazi da je kao posjednik predmetne parcele evidentirana njegova majka. Međutim, apelant nije pružio nijedan dokaz na okolnost smrti svoje majke kao bi se moglo prihvatiti da svoje pravo crpi iz njenog prava nasljeđivanjem. Osim toga, nije predložio ni dokaz na okolnost identifikacije parcele na kojoj je počinjena šteta, jer lice koje smatra da mu je na nepokretnosti počinjena materijalna šteta mora dokazati da je to njegova nepokretnost, a to uključuje identifikaciju parcele na licu mjesta. Apelant nije predlagao dokaz uvidom u zemljišno-knjižni izvadak na ove okolnosti a tuženi je suprotno tome, tvrdio da se predmetna parcela prema zemljišnim knjigama vodi kao šuma «Gaj» sa površinom od 36890 m2 i da je apelant na toj parceli upisan sa dijelom 1/8640, što bi ukupno iznosilo 38,40 m2. Okružni sud je preinačavajući prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu, istakao da je prema odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) apelant bio dužan izvesti dokaze na okolnost postojanja činjenica na kojima je utemeljio svoj zahtjev. Budući da sud na nedostatak aktivne i pasivne legitimacije osim po prigovoru pazi i po službenoj dužnosti, a da apelant u postupku nije dokazao svoju aktivnu legitimaciju, njegov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Radi navedenog, druge žalbene razloge Okružni sud nije ni razmatrao, cijeneći da u odnosu na nedostatak aktivne legitimavcije nisu od značaja.
5. Apelant je u navodima apelacije istakao da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešnom zaključku drugostepenog suda prema kojoj nije imao aktivnu legitimaciju za ostvarenje svog tužbenog zahtjeva. Ovakav zaključak je po apelantovom mišljenju neosnovan budući da mu je predmetna nekretnina vraćena odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica 9. jula 2002. godine, iz čega proizilazi da je pogrešan zaključak da posjed na predmetnoj nekretninini nije dokazao. Uz tužbu je priložio posjedovni list u kojem je njegova majka evidentirana kao posjednik a njena smrt za parnične stranke, kako je istakao, nije bila upitna. Povredu prava na imovinu apelant temelji na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.
8. U pogledu apelacionih navoda, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i jurisprudenciji Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačavajući prvosteepnu presudu u dosuđujućem dijelu, naveo da je prigovor tuženog koji se tiče nedostatka aktivne legitimacije i na koji sud pazi i po službenoj dužnosti, osnovan, iz razloga što apelant na okolnost smrti svoje majke koja je evidentirana kao posjednik parcele za koju je zatražena naknada štete, nije pružio niti jedan dokaz. Pored toga, kako je u obrazloženju presude navedeno, apelant nije pružio dokaz da li je vođen ili se vodi ostavinski postupak iza njegove majke, kako bi se moglo prihvatiti da je pravo svojine stekao nasljeđivanjem ili da je pak njena imovina po sili zakona prešla na njene nasljednike.
10. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud za svoj zaključak u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva jasno naveo obavezu propisanu u odredbi člana 7. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj je apelant za postojanje činjenica na kojima zasniva svoj zahtjev bio u obavezi izvesti dokaze za utvrđenje tih činjenica. Budući da je aktivna legitimacija pretpostavka materijalnopravne prirode od koje ovisi primjena materijalnog prava, a da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao svoje tvrdnje da je vlasnik ili posjednik predmetne parcele, odnosno da je takvo pravo stekao ili će steći nasljeđivanjem, njegov zahtjev je odbijen. Obrazloženje presude Okružnog suda kako zaključuje Ustavni sud, ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantove tužbe. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant također smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima istaknutim u vezi sa pravom na pravično suđenje, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ukoliko predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović