Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2937/07 (S. R.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2937/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2937/07, rješavajući apelaciju Sabira Repeše, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sabira Repeše podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001159 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1156/04 od 23. maja 2006.
godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-29/03 od 17. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sabir Repeša (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradačca, podnio je 3. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev- 06-001159 od 28. augusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1156/04 od 23. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-29/03 od 17. maja 2004. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu podnio tužbu protiv DP «Gradačački sajam» (u daljnjem tekstu: tuženi) radi naknade štete. Općinski sud je presudom broj P-19/95 od 21. maja 2002. godine djelomično usvojio apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1321/02 od 5. marta 2003. godine ova presuda je u dosuđujućem dijelu ukinuta i vraćena na ponovno suđenje, dok je u odbijajućem dijelu potvrđena.
3. U ponovnom postupku Općinski sud je donio presudu broj P-29/03 od 17. maja 2004. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant tokom ponovnog suđenja, prilikom izlaganja tužbe, naveo da je u augustu 1988. godine bio zaposlen kod tuženog po ugovoru o djelu i da je prilikom obavljanja rada na stolarskom stroju zadobio povredu šake, zbog čega mu je umanjena radna sposobnost. Tuženi je u odgovoru na tužbu potvrdio apelantove tvrdnje koje se tiču obavljanja radnih zadataka i činjenicu nastanka štetnog događaja. Međutim, tuženi je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, budući da su apelant i tuženi postigli vansudsko poravnanje prema kojem se tuženi obavezao apelanta primiti u stalni radni odnos a apelant se odrekao svog prava potraživanja naknade štete. Osim toga, tuženi je istakao da je apelant bio primljen na poslove redara-čistača te da je samovoljno pristupio stolarskom stroju kojom prilikom je zadobio povredu, pa je njegovo potraživanje naknade štete neosnovano.
4. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka ocijenio da je sporan kako osnov tako i visina tužbenog zahtjeva. Prema odredbi člana 174. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je, kako je dalje naveo Općinski sud, da za štetu od opasnih stvari odgovara njen imalac a za štetu od opasne djelatnosti lice koje se njome bavi. U konkretnom slučaju, kako je dalje navedeno, tuženi bi bio odgovoran kao imalac opasne stvari samo u slučaju da je po ovlaštenom radniku naredio apelantu da radi na stolarskom stroju znajući da on nije osposobljen da istim rukuje. Međutim, apelant nije uspio dokazati da je tuženi odgovoran za njegovo povrjeđivanje, a i pored toga, apelant se vansudskim putem odrekao potraživanja materijalne i nematerijalne štete u zamjenu za stalno radno mjesto. To je, kako je naveo Općinski sud, samo još jedan daljnji razlog za odbijanje apelantovog zahtjeva.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1156/04 od 23. maja 2006. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazlažući presudu, Kantonalni sud je naveo da je tuženi apelantov zahtjev osporio i utemeljio na tvrdnji da je sa apelantom zaključio vansudsko poravnanje prema kojem se apelant odrekao potraživanja po osnovu štetnog događaja, u zamjenu za stalno radno mjesto. Da su navedene tvrdnje tuženog tačne, kako je naveo Kantonalni sud, proizilazi ne samo iz iskaza svjedoka nego i iskaza apelanta datog u svojstvu parnične stranke. Budući da su predmet vansudskog poravnanja imovinske posljedice štetnog događaja prema kojem se apelant odrekao svog prava u zamjenu za radno mjesto, Kantonalni sud je potvrđujući prvostepenu presudu zaključio da se u konkretnom slučaju nikako ne može raditi o pravu sa kojim stranke ne mogu raspolagati, kako je tvrdio apelant, zbog čega je apelantov zahtjev pravilnom primjenom odredbe iz člana 1089. ZOO odbijen.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001159 od 28. augusta 2007. godine, odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Obrazloženje revizione presude temelji se na istim razlozima koji su navedeni u prvostepenoj i drugostepenoj presudi.
7. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje prava na pravično suđenje apelant ističe u vezi sa pogrešnom primjenom materijalnog prava, smatrajući da je u konkretnoj situaciji trebao biti primijenjen Zakon o udruženom radu a ne ZOO, koji je propisivao strogu formu zasnivanja radnog odnosa. Tuženi, kako ističe apelant, nije mogao postupati izvan te forme na način da ga primi u stalni radni odnos kao satisfakciju za pričinjenu štetu. Budući da je način na koji je on kod tuženog zasnovao radni odnos ništav, proizilazi da je ništavo vansudsko poravnanje, pa prema tome i odricanje od naknade štete. Povredu prava na imovinu nije obrazlagao.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijano pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već u pogledu primjene materijalnog prava sadrže jasne i konzistentne razloge. Općinski sud je naime naveo odlučnu činjenicu koja se tiče zaključenja vansudskog poravnanja između apelanta i tuženog i njegovog dejstva, dakle nastalih pravnih posljedica iz kojih proizilazi da apelant nije dokazao svoje tvrdnje, pa prema tome ni osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Zaključak prvostepenog suda potvrđen je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda koji su nakon ispitivanja prvostepene presude prema odredbama Zakona o parničnom postupku FBiH potvrdili pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje.
12. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, o čemu je Ustavni sud u predhodnim stavovima ove odluke iznio stav u kontekstu razmatranja navodne povrede prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović