Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3429/07 (M. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Aktivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana · čl. 17
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 17
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenoj imovini u vlasništvu građana · čl. 17
- Zakon o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana
- Ispravka Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana (na bosanskom i hrvatskom jeizku)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3429/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3429/07, rješavajući apelaciju Miloša Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miloša Markovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001282 od 13. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1112/04 od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, podnio je 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
001282 od 13. septembra 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1112/04 od 1. septembra 2006. godine.
2. Apelant je Općinskom sudu u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) podnio tužbu protiv Fehima Selimbašića (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Rešada Selimbašića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i Općine Kladanj (u daljnjem tekstu: trećetužena) radi naknade štete. Odlučujući o tužbi i postavljenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-5/03 od 20. maja 2004. godine, kojom je apelantov tužbeni zahtjev usvojio u odnosu na trećetuženu koju je obavezao da apelantu za pričinjenu štetu na njegovoj kući naknadi iznos od 24.326,00 KM sa kamatom i troškovima postupka. U odnosu na prvotuženog i drugotuženog, apelantov tužbeni zahtjev je odbijen. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenih dokaza i njihove ocjene utvrdio da je apelant bio vlasnik kuće u Kladnju u kojoj je 6. marta 2001. godine izbio požar, da je podnio zahtjev za povrat kuće koja mu je 30. jula 2002. godine vraćena u posjed i da je kuću prodao 1. augusta 2001. godine E.Č. Budući da je šteta na kući nastala prije njene prodaje, Općinski sud je prihvatio pasivnu legitimaciju trećetužene koja je prema odredbi člana 17. d. Zakona o prestanku primjene Zakona o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana («Službene novine FBiH» br. 11/98, 29/98, 27/99, 43/99, 37/01 i 56/01) odgovorna za štetu. Općinski sud je utvrdio odgovornost trećetužene budući da je apelantova kuća bila proglašena napuštenom i da je bila pod upravom trećetužene. Apelantov zahtjev protiv prvotuženog i drugotuženog odbijen je jer apelant nije dokazao da su oni pričinili štetu.
3. Odlučujući o žalbi trećetužene, Kantonalni sud je donio presudu broj Gž-1112/04 od 1. septembra 2006. godine, kojom je žalbu uvažio, prvostepenu presudu preinačio u dosuđujućem dijelu i apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu odbio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je žalba osnovana jer je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz sadržine spisa i dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka, kako je dalje navedeno, proizilazi da apelant u vrijeme podnošenja tužbe radi naknade štete nije bio vlasnik kuće koja je oštećena usljed požara. U postupku koji je predhodio donošenju presude, utvrđeno je kako je dalje navedeno, da je apelant živio u kući koja je predmet tužbenog zahtjeva do 1992. godine, da je prodao u augustu 2001. godine i da je trećetužena u decembru 2002. godine u posjed kuće uvela kupca, novog vlasnika. U vrijeme podnošenja tužbe 25. decembra 2002. godine, apelant nije bio ni vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik kuće za koju je tražio naknadu štete koja je oštećena u štetnom događaju 6. marta 2001. godine, niti je njemu ili članu porodičnog domaćinstva predata u posjed, pa nije bilo mjesta primjeni čl. 154 stav 1. i 155. Zakona o obligacionim odnosima. U apelantovoj imovini, kako je zaključio Kantonalni sud, nije nastupila šteta koja je predmet tužnbenog zahtjeva. Budući da sanaciju kuće neće vršiti apelant nego eventualno novi vlasnik, to po ocjeni Kantonalnog suda apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe i zahtjev za naknadu štete.
4. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude donio presudu broj 070-0-Rev-06-001282 od 13. septembar 2007. godine, kojom je revizija odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je Kantonalni sud temeljem činjeničnog utvrđenja iz prvostepenog postupka odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženu zbog nedostatka aktivne legitimacije. Razloge koje je u presudi naveo Kantonalni sud u cijelosti je prihvatio Vrhovni sud.
5. Apelant smatra da mu je presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa kršenjima navedenih prava, apelant je istakao pogrešnu primjenu materijalnog prava pred Kantonalnim sudom i Vrhovnim sudom. Smatra da sudovi u žalbenom i revizionom postupku nisu sa dovoljnom pažnjom cijenili činjenicu da je u vrijeme nastanka štetnog događaja njegova kuća bila pod upravom trećetužene, budući da je on u to vrijeme imao status izbjeglice. Kuću je bio primoran prodati a od trećetužene je zatražio najmanji iznos koji je bio neophodan za sanaciju kuće. Njegov zahtjev je kako tvrdi, neosnovano odbijen.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant, prema suštini navoda iz apelacije smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno primijenili materijano pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već u pogledu primjene materijalnog prava sadrže jasne i konzistentne razloge. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odbijajući apelantov zahtjev u odnosu na trećetuženu, jasno naveo da apelant u vrijeme podnošenja tužbe nije imao aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe, jer u to vrijeme nije bio ni vlasnik niti pretpostavljeni vlasnik kuće za koju je radi sanacije tražio naknadu štete. Aktivna legitimacija je pretpostavka materijalnopravne prirode od koje ovisi primjena materijalnog prava, zbog čega obrazloženja pobijanih presuda ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već upravo suprotno sadrže jasne i konzistentne razloge u pogledu neosnovanosti apelantovog zahtjeva iz tužbe. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Apelant se, pored toga, žali da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na dom i pravo na imovinu iz čl. II/3. f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedena apelantova prava, te da apelant nije obrazložio u čemu se sastoje povrede tih prava, budući da su osporene presude proizašle iz postupka povodom naknade štete za sanaciju kuće koju je apelant prodao prije podnošenja tužbe a ne o pravu na povrat ili pravu korišćenja kuće. Ustavni sud stoga smatra da su ovi navodi apelanta paušalni i da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem navedenih prava, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović