Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2419/07 (S. I.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2419/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2419/07, rješavajući apelaciju Smaje Isakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Smaje Isakovića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-

07-000 008 od 19. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Smajo Isaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 24. avgusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000 008 od 19. jula 2007. godine.

2. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je Presudu broj P-1350/05 od 27. oktobra 2007. godine, kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanta, poništio odluku Šumarsko-privrednog društa Ze-do Kantona d.o.o. Zavidovići (u daljnjem tekstu: tuženi) o otkazu ugovora o radu i odluku o odbijanju prigovora apelanta. Osim toga, Općinski sud je naložio tuženom da apelanta vrati u radni odnos i rasporedi ga na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tuženi otkazao apelantu ugovor o radu, zbog toga što je apelant počinio težu povredu radne obaveze. Naime, apelant je presudom Općinskog suda u Zenici broj K-208/05 od 22. avgusta 2005. godine (u daljnjem tekstu: krivična presuda), oglašen krivim što je radnjama opisanim u dispozitivu presude počinio krivično djelo nesavjestan rad u službi iz člana 366. stav 1. u vezi sa članom 23. Krivičnog zakona F BiH. Obzirom da je članom 11. stav 1. tačka 32. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu tuženog definisano da je teža povreda: «povreda koja u sebi sadrži elemente krivičnog djela», to je tuženi, nakon dobijanja krivične presude, na osnovu odredbe iz člana 88. stav 1. u vezi sa članom 89. Zakona o radu (“Službene novine FBiH” br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) donio oduku da otkazuje apelantu ugovor o radu. Naime, članom 88. stav 1. ZOR-a je propisano da: «Poslodavac [...] može otkazati ugovor o radu, bez obaveze poštivanja propisanog otkaznog roka, kada, zbog kršenja obaveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć», dok je članom 89. propisnao da: «Ugovor o radu, u slučaju iz člana 88. stav 1. ovog zakona, može se otkazati u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz«. Općinski sud je, dalje utvrdio da je tuženi krivičnu presudu primio 19. oktobra 2005. godine, a odluku o otkazu ugovora o radu apelanta donio 1. novembra 2005. godine. Prema mišljenju Općinskog suda, tuženi je imao saznanje o tome da je apelant učinio navedeno krivično djelo, odnosno težu povredu radne dužnosti, prije prijema navedene krivične presude. Zbog navedenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je tuženi propustio da u roku od 15 dana od dana saznanja za činjenicu zbog koje se daje otkaz, otkaže apelantu ugovor o radu, što odluku čini nezakonitom jer nije donesena u skladu sa odredbom člana 89. ZOR-a.

4. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000 008 od 19. jula 2007. godine. Donesenom presudom, Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog i prvostepenu presudu preinačio te tužbeni zahtjev apelanta odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno zaključio da je odluka o otkazu ugovora o radu apelanta nezakonita, jer je donesena protekom roka od 15 dana, propisanog odredbom člana 89. ZOR-a. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, teža povreda radne obaveze, zbog koje je apelantu otkazan ugovor o radu, predstavlja radnju koja u sebi, između ostalog, sadrži elemente nekog krivičnog djela. Smisao ovako opisane teže povrede jeste poistovjećivanje sa radnjom koja sadrži sva bitna obilježja bića nekog krivičnog djela, odnosno da učinjeno krivično djelo predstavlja težu povredu radne obaveze. Zbog toga je, za postojanje teže povrede od značaja da li je krivični postupak, koji je vođen protiv apelanta, okončan i da li je apelant osuđen, odnosno kada je tuženi saznao za pravosnažnost osuđujuće presude. Ovo iz razloga što se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Iz tih razloga, tuženi i nije mogao ranije utvrđivati disciplinsku odgovornost apelanta, jer, neovisno i što je znao za učinjene radnje, te za vođenje krivičnog postupka, sve do pravosnažnosti krivične presude nije znao da su te radnje krivično djelo. Kantonalni sud smatra da je odredba Pravilnika o radu tuženog, kojom je definisana teža povreda radne obaveze, koncipirana tako da pogoduje zaposlenicima i da ne mogu odgovarati za učinjenu povredu zbog krivičnog djela, sve dok se to ne utvrdi na zakoniti način. Iz tih razloga tuženi, kao poslodavac, nije ranije pokrenuo postupak utvrđivanja disciplinske odgovornosti apelanta. On je imao saznanje za ponašanje radnika, koje bi moglo biti krivično djelo, a time i teža povreda radne dužnosti. Da to ponašanje predstavlja težu povredu, saznao je 19. oktobra 2005. godine, kada je primio, u svojstvu oštećenog, pravomoćnu krivičnu presudu i od kada se računa rok za otkaz ugovora o radu iz člana 89. Zakona o radu. Konačno, Kantonalni sud je ocijenio, obzirom da je odluka o otkazu ugovora o radu apelanta donesena 1. novembra 2005. godine, proizlazi da je otkaz dat unutar prekluzivnog roka od 15 dana, propisanog članom 89. ZOR-a.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercgovine i člana 14. Evropske konvencije. U podnijetoj apelaciji, apelanat opisuje hronologiju postupka i ističe da je Kantonalni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava, zbog čega je pobijana presuda nezakonita i nepravilna. Naime, prema navodima apelanta njemu je otkazan ugovor o radu, suprotno odredbi člana 89. u vezi sa članom 88. ZOR-a. Osim toga, prema navodima apelanta, obzirom da je krivičnom presudom oglašen krivim i da mu je izrečena uvjetna osuda, to smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe člana 86. tačka

7. ZOR-a, za otkaz ugovora o radu. Dalje, apelant ističe da tuženi nije ponudio dokaze da je prekinuo disciplinski postupak protiv njega do odluke krivičnog suda što je bio dužan učiniti a ne čekati pet godina i tada donijeti odluku o otkazu ugovora o radu apelantu. Osim toga, apelant smatra da on kod konkretne tužene nikada nije počinio povredu radne obaveze jer da tuženi u vrijeme nastanka teže povrede radne obaveze nije uopšte pravno postojao. Nadalje apelant ističe da «imajući u vidu da je od vremena sumnje na počinjenu težu povredu proteklo pet godina, apsurdno je da se apelantu otkazuje ugovor o radu, jer i za eventualnu težu povredu radne obaveze nastupio je apsolutni rok zastare koji u sudskoj praksi iznosi jednu godinu». Iz navedenog činjeničnog stanja, apelnat ističe da očigledno proizilazi, da su presudom Kantonalnog suda u Zenici povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana. II/3.e Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

8. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanta o kršenju prava na pravično suđenje svodi na navodno pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje od strane Kantonalnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u presudi vrlo iscrpno odgovorio na sve apelantove navode istaknute tokom redovnog postupka, koji su ponovljeni i u apelaciji, te dao obrazloženje zašto istaknuti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci ništa ne ukazuje na to da je Kantonalni sud prekršio bilo koji element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovao svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, te Ustavni sud ne može naći bilo šta što bi ukazivalo na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti apelant u tom pravcu nudi dokaze.

10. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Kantonalni sud na bilo koji način prekršio pravo apelanta na pravično suđenje u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti da je apelant u bilo kojoj fazi postupka bio uskraćen za sudsku zaštitu svojih prava. zbog čega apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na nediskriminaciju

11. Apelant se također žali na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravom smatra a je diskriminiran, a imajući u vidu navode apelacije, Ustavni sud smatra da se apelant žali da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da ovi navodi nisu posebno obrazloženi, te da osim paušalnih navoda o kršenju ovog prava apelant nije ponudio bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode ili učinili vjerovatnim da je bio žrtva kršenja ovog prava. Ustavni sud je, zbog toga, odlučio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2419/07 (S. I.) | Sudska praksa | Aktio