Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2578/07 (Ž. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2578/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2578/07, rješavajući apelaciju Željka Šaule, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Šaule podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06- 0001625 od 3. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj Mal-420/05 od 28. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Šaula (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, podnio je 12. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-0001625 od 3. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal- 420/05 od 28. jula 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-420/05 od 28. jula 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Gudalović Jovo i Gudalović Mirko (u daljnjem tekstu: tuženi) solidarno, na ime naknade nematerijalne štete isplate iznos od 1.300 KM i to na ime pretrpljenog fizičkog bola iznos od 1.000 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 300 KM, sa zakonskom kamatom od utuženja do isplate. Osim toga, Osnovni sud je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je 16. jula 1999. godine, došlo do fizičkog sukoba između apelanta i tuženih, kojom prilikom je apelant zadobio tjelesne povrede. Osnovni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da je nakon prestanka inkriminiranog događaja kod apelanta bio prisutan strah jakog intenziteta svega pola sata a bol jakog intenziteta svega 2 sata. Dalje je vještak, u svom nalazu i mišljenju naveo da je strah kod apelanta brzo nestao te da ni bolovi ni strah nisu ostavili nikakve posljedice na psihičko stanje apelanta. Prema mišljenju Osnovnog suda, pretrpljeni bolovi i strah kod apelanta, nisu imali takav intenzitet i trajanje da bi opravdali dosuđivanje novčane naknade, tim više što se radi o lakim tjelesnim povredama koje nisu ostavile nikakve posljedice u smislu ograničenja životne aktivnosti i ličnosti apelanta. Zbog toga je Osnovni sud zaključio da pretrpljene povrede apelanta, ne opravdavaju dosuđivanje naknade nematerijalne štete po traženim vidovima, te da bi dosuđivanje novčane satisfakcije aplenatu bilo nespojivo sa njenom prirodom i društveno svrhom.
4. Prilikom donošenja odluke, Osnovni sud se pozvao na član 200. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem će sud, za pretrpljene fizičke bolove kao i za strah, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu. Da bi apelant imao pravo na novčanu naknadu za fizičke bolove izazvane lakom tjelesnom povredom, potrebno bi bilo da su fizički bolovi bili jakog ili srednjeg intenziteta i dužeg trajanja. Također, da bi imao pravo na naknadu za strah usljed lake tjelesne povrede, strah treba biti naročito intenzivan, a uz poremećaj trajnije prirode izazvan tim strahom. Obzirom da je nalazom vještaka utvrđen intenzitet i jačina bolova i straha kod apelanta, to je Osnovni sud odlučio da seapelant odbija sa tužbenim zahtjevom.
5. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-06-0001625 od 3. jula 2007. godine, žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je naveo da, obzirom na odredbu člana 433. stav
1. Zakona o parničnom postupku ne može preispitivati činjenično stanje u presudi a da se prigovori apelanta koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava ne mogu prihvatiti kao osnovani. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant prigovarao nalazu i mišljenju vještaka u dijelu kojim je određen intenzitet i trajanje njegovog bola i straha, ali da, s druge strane nije koristio druga dokazna sredstva propisana Zakonom o parničnom postupku (novo vještačenje i sl.), kako bi dokazao suprotno. Zbog navedenog je Okružni sud zaključio da su žalbeni prigovori apelanta da je prvostepeni sud na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke pogrešno primijenio materijalno pravo neosnovani.
6. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je Okružni sud pogrešno tumačio provedene dokaze kada je odbio njegovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, koja je zasnovana na pogrešno utvrđenom činjenično stanju. Apelant smatra da, obzirom da je nesporno da su mu tuženi nanijeli fizičke povrede, da zbog toga trebaju biti i obavezani da mu naknade štetu za pretrpljene bolove i strah zbog nanesenih povreda.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelanta o kršenju prava na pravično suđenje svodi na novodno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Osnovnog i Okružnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U kontekstu navedenog, Ustavni sud primjećuje da su i Osnovni i Okružni sud u presudama vrlo iscrpno odgovorili na sve apelantove navode istaknute tokom redovnog postupka, koji su ponovljeni i u apelaciji, te dali obrazloženje zašto istaknuti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci ništa ne ukazuje na to da su Osnovni i Okružni sud prekršili bilo koji element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovao svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je Osnovni sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke, te Ustavni sud ne može naći bilo šta što bi ukazivalo na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti apelant u tom pravcu nudi dokaze.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji «opravdan zahtjev» stranke u postupku, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović