Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2146/07 (E. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ovjerene kandidatske liste za učešće na lokalnim izborima koji se održavaju 05. oktobra 2008. godine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2146/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2146/07, rješavajući apelaciju Edina Kajevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edina Kajevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-
07-000082 od 24. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-06-000119 od 22. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edin Kajević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 19. jula 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000082 od 24. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-K-06-000119 od 22. novembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-K-06-000119 od 22. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je radnjom opisanom u dispozitivu presude učinio krivično djelo – teška tjelesna povreda iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca. Osim toga, Općinski sud je obavezao apelanta da plati troškove krivičnog postupka i paušala, a oštećeni je sa imovinsko-pravnim zahtjevom upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je nakon održanog glavnog pretresa na osnovu provedenih dokaza optužbe i odbrane, među kojima su i saslušanje oštećenog i drugih svjedoka, uključujući i svjedoka Kajević Alminu (sestru apelanta), saslušanja vještaka medicinske struke i to vještaka za maksilofacijalnu hirurgiju i vještaka ortopeda te druge dokumentacije objektivne prirode sa sigurnošću utvrdio da je dokazima optužbe nesporno dokazano da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Naime, Općinski sud je sve provedene dokaze cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti i utvrdio da je apelant 12. avgusta 2004. godine, oko 7,15 sati, na području općine Visoko, u mjestu Dubrave, nakon svađe i prepirke i razmijenjenih psovki sa Zahirović Seadom (u daljnjem tekstu: oštećeni), zbog toga što se nisu mogli bezbjedno mimoići sa putničkim vozilima, kojima su upravljali na lokalnom putu, fizički napao na oštećenog, na način precizno opisan u dispozitivu presude i tom prilikom mu nanio teške tjelesne povrede. Naime, Općinski sud je utvrdio da je na lokalnom putu gdje su se trebali mimoići apelant i oštećeni sa putničkim vozilima, mogućnost mimoilaženja otežana i da se oštećeni kretao uz nagib a apelant niz nagib. I oštećeni i apelant su smatrali da imaju pravo prvenstvenog prolaza te da nisu obavezni da se sklone. Obzirom da da se apelant nije vratio unazad, mada je imao proširenje na svojoj strani, to je učinio oštećeni ali je nezadovoljan što se vraća unazad i što je skrenuo na proširenje počeo da vrijeđa apelanta govoreći mu «majmune jedan, ko ti dade vozačku» i psujući mu majku. Nakon toga je apelant, prolazeći pored putničkog vozila oštećenog, zaustavio svoje putničko vozilo i fizički napao na oštećenog. Da je oštećeni tom prilikom zadobio teške tjelesne povrede, Općinski sud je utvrdio na osnovu iskaza vještaka za maksilofacijanu hirurgiju, koji je u svom nalazu i mišljenju zaključio da zadobijene povrede kod oštećenog ostavljaju trajne posljedice po njegov život i to kako funkcionalne, zbog otežanog disanja, žvakanja i govora tako i estetske u smislu naruženosti.
4. Općinski sud je prilikom donošenja odluke imao u vidu i odredbu člana 57. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima, kojom je regulisano da na putu sa velikim uzdužnim nagibom na kome je mimilaženje vozila nemoguće ili veoma otežano, da je vozač vozila koji se kreće niz nagib dužan da zaustavi svoje vozilo na pogodnom mjestu ako primijeti da mu drugo vozilo ide u susret uz nagib, dok je odredbom stava 3. ovog člana, između ostalog, regulisano da na ovakvom putu kada se mimoilaze vozila iste kategorije–vozilo koje se kreće niz nagib dužno je da zaustavi svoje vozilo, osim ako je, s obzirom na uslove i položaj vozila na putu, lakše da to učini vozač vozila koji se kreće uz nagib.
5. Općinski sud nije prihvatio odbranu apelanta da je postupao u nužnoj odbrani jer je iz provedenih dokaza utvrdio da oštećeni, osim psovki i uvrede koje je izgovorio apelantu, nije ničim nagovijestio da namjerava da napadne apelanta. Osim toga, sud je utvrdio da je apelant svojim vozilom mogao bezbjedno da produži u svom pravcu, dakle da od strane oštećenog nije predstojao nikakv napad. Dalje, je sud utvrdio da apelant nije mogao biti u stanju nužne odbrane niti u njenom prekoračenju jer nije bio napadnut od strane oštećenog a time nije ni bio u situaciji da od sebe ili od svoje sestre odbija istovremeni ili direktno predstojeći napad. Po ocjeni suda, psovke i uvrede koje je uputio oštećeni apelantu ne mogu predstavljati napad u smislu člana 26. KZ F BiH. Općinski sud je zaključio da je, u konkretnom slučaju, apelant bio svjestan da će napadajući na oštećenog istog moći teško tjelesno povrijediti, što je i bila njegova namjera, pa je sud zaključio da je ovo djelo učinio sa direktnim umišljajem, svjestan svog djela i njegove posljedice.
6. Prilikom odmjeravanja kazne apelantu, Općinski sud je imao vidu i cijenio je sve okolnosti koje su od značaja za odmjeravanje kazne, te je uzeo u obzir s jedne strane da je apelant porodičan čovjek i otac dvoje mldb.djece koje je dužan izdržavati i da je relativno mlada osoba i da je oštećeni svojim ponašanjem doprinio da do ovakvog događaja dođe. Dalje je Općinski sud od otežavajućih okolnosti za apelanta cijenio njegovu raniju osuđivanost i ispoljenu drskost, te odsutnost kajanja za učinjeno krivično djelo, brojnost povreda koje je nanio oštećenom i činjenicu da oštećeni traži krivično gonjenje apelanta. Općinski sud je izrekao apelantu kaznu zatvora ispod granice propisane KZ F BiH, za konkretno krivično djelo. Naime, Općinski sud je u naglasio da smatra da, neovisno od činjenice što je zakonom za izvršeno krivično djelo zaprijećena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina, našao opravdanje za izricanje kazne od četiri meseca zatvora jer smatra da će se izricanjem bezuslovene kazne zatvora apelantu postići svrha kažnjavanja.
7. Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Kž-07-000082 od 24. aprila 2007. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Po ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pri tome je dao valjane razloge koje činjenice je prihvatio kao osnovane, a koje nije i zašto. Dalje je Kantonalni sud zaključio da je Općinski sud nakon provedenog glavnog pretresa analizirao svaki izvedeni dokaz pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi i našao da su se radnjama apelanta stekli svi elementi bića krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona F BiH. Po mišljenju Kantonalnog suda sudski vještaci su na objektivan način i na osnovu medicinske dokumentacije utvrdili da su oštećenom nanesene teške tjelesne povrede od strane apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su apelantovi žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju radilo o nužnoj odbrani neosnovani, jer je Općinski sud na nesumnjiv način utvrdio da se nije radilo ni o kakvom napadu od strane oštećenog. Naime, ne može biti nužne odbrane ako je Općinski sud utvrdio da je oštećeni sjedio u svom automobilu do momenta kada ga je apelant na silu izvukao sa sjedišta i potom ga napao i nanio mu teške tjelesne povrede.
8. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje, apelant vidi u činjenici što je Općinski sud zbog nedostatka dokaza optužbe, njegov umišljaj i odgovornost zasnovao na ranijoj presudi Općinskog suda broj K-7/04 od 27. oktobra 2004. godine, kojom je oglašen krivim. Istaknutu tvrdnju apelant potkrepljuje činjenicom što je u osporenoj presudi Općinskog suda od 22. novembra 2006. godine, na stranici 13. navedena i ranija presuda, te konstatacija da je «ispoljeno nasilje apelanta u tom predmetu, umjesto na oštećenom, srećom završilo po vozilu». Nadalje apelant elaborira da se uvijek mora pretpostaviti nevinost optuženog [apelanta] koji se može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja, a što u ovom slučaju nije bilo jer se krivnja dokazivala na temelju ranijeg postupka. Osim toga, apelant ističe da «svaka sumnja u vezi sa dokazom, primjenom načela in dubio pro reo, mora ići u prilog apelantu».
9. U odgovoru na apelaciju, Općinski sud je naveo da je donio ocjenu na osnovu brižljive ocjene svih dokaza kako pojedinačno tako i dovođenjem u međusobnu povezanost te u vezi sa optužbom i odbranom apelanta. Prema navodima Općinskog suda, apelant u apelaciji očigledno namjerno pogrešno interpretira obrazloženje prvostepene presude sa strane 13. navodeći da je sud vršeći ocjenu provednih dokaza u ovom predmetu vršio ocjenu dokaza i iz ranijeg predmeta i kako navodi «tako se daje ocjena kompletnih dokaza i događaja...». Općinski sud tvrdi da se iz obrazloženja prvostepene presude, sa strane 13. jasno vidi da je sud raniju osuđivanost apelanta po pravomoćnoj presudi broj K:7/04od 27. oktobra 2004. godine, cijenio samo u kontekstu da je apelant ranije osuđivan za krivično djelo u kome je ispoljio nasilje kao što je ispoljio nasilje i u ovom predmetu, u smislu da je lice sklono nasilju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta da mu je od strane redovnih sudova prekršen princip pretpostavke nevinosti, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP FBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud izveo sve predložene dokaze, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je Općinski sud naveo u obrazloženju osuđujuće presude i koji su ga opredijelili da donese takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva.
14. Dalje, vezano za apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi uzeli u obzir i raniju presudu kojom je apelant oglašen krivim i da se u ožalbenim presudama spominje ranija osuđivanost apelanta. Međutim, Ustvani sud primjećuje da se navedena osuđujuća presuda spominje, u kontekstu razmatranja općih pravila za odmjeravanje kazne apelantu, što je i obaveza postupajućeg suda u skladu sa članom 49 KZ FBiH, a ne u kontekstu krivične odgovornosti apelanta u konkretnom slučaju. Ustavni sud dalje primjećuje da je Općinski sud apelantu, neovisno što je uzeo u obzir i njegovu raniju osuđivanost, izrekao kaznu zatvora u kraćem trajanju od kazne koja je predviđena KZ FBiH za učinjeno krivično djelo. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da su Općinski i Kantonalni sud zasnovali osporavane presude na ranijoj presudi kojom je apelant oglašen krivim, niti da je u bilo kojoj fazi postupka tretiran na način koji bi vodio kršenju principa presumpcije nevinosti. Stoga Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju krivičnu odgovornost apelanta te ni na koji način ne dovodi u pitanje presumpciju nevinosti i princip in dubio pro reo, zbog čega Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović