Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2599/07 (A. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2599/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2599/07, rješavajući apelaciju Abdulaha Kape, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 68/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Abdulaha Kape podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 740 od 7. avgusta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-000 528 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Abdulah Kapo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Mirsada Ađemović, advokat iz Bihaća, podnio je 18. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 740 od 7. avgusta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-000 528 od 25. aprila 2006. godine. Apelant je dostavio dopunu apelacije 26. februara 2008. godine
2. Općinski sud u Bihaću je donio Presudu broj P.900/98 od 3. novembra 2005. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao Željeznicu Federacije BiH-područje infrastrukture Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 12.886,73 KM, po osnovima i u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude, sa zakonskim kamatama i troškovima postupka. Osim toga, Općinski sud je sa viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa, apelanta odbio.
3. Općinski sud je, nakon provedenog postupka, utvrdio da je nesporno da je 24. juna 1978. godine u mjestu Ripač-općina Bihać, brzi voz udario u putničko vozilo kojim je upravljao apelant prilikom prelaska putem preko željezničke pruge. Dalje, da je nesporno da je tom prilikom potpuno uništeno vozilo apelanta i da je apelant pretrpio teške povrede. U presudi je Općinski sud konstatovao da je voz u pokretu opasna stvar. Obzirom da je štetu prouzrokovao udar voza u putničko vozilo, Općinski sud je istakao da se smatra da je šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, potječe od te stvari, shodno odredbi člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), izuzev ako se dokaže da ona nije bila uzrok štete. Prema odredbi člana 174. ZOO-a, za takvu štetu odgovara imalac opasne stvari, što je u konkretnom slučaju tuženi. Općinski sud je na osnovu sadržaja zapisnika o uviđaju od 24. juna l978. godine utvrdio da su prije pruge, na mjestu prelaza puta, postojali saobraćajni znaci "andrijin križ" koji znači prelaz puta preko pruge i znak «stop». U konkretnom slučaju, Općinski sud je zaključio da je preglednost puta bila znatno kraća nego što je morala biti, da bi apelant kao vozač vozila primijetio nadolazeći voz. Zbog navedenih okolnosti, Općinski sud je istakao da se tuženi ne može osloboditi odgovornosti samo na osnovu činjenice da je ispred prelaza pruge postojao saobraćajni znak «andrijin križ» i znak «stop», jer druge važnije okolnosti i to preglednost pruge nije zadovoljavala niti minimum sigurnosti jer je preglednost za 200 m kraća od zaustavnog puta voza. Općinski sud je na osnovu svih dokaza zaključio da do udara voza u automobil nije došlo krivicom apelanta, odnosno da tuženi nije dokazao da je uzrok izvan voza kao opasne stvari niti da šteta potječe od apelanta ili trećeg lica, te je zbog toga i usvojio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Kantonalni sud u Bihaću je donio Presudu broj 00 1-0-Gž-06-000 528 od 25. aprila 2006. godine, kojom je uvažio žalbu tuženog, preinačio ožalbenu presudu u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu apelanta odbio sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud na osnovu nespornog činjeničnog stanja pogrešno primijenio materijalno pravo i našao da je za štetu odgovoran tuženi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, Općinski sud svoju odluku u pogledu pravnog osnova bazira na zapisniku o uviđaju od 24. juna 1978. godine u kojem je konstatovano da je "preglednost puta u pravcu odakle je dolazio voz iznosi oko 500 metara, što se može vidjeti iz automobila prije nego što automobil naiđe na prugu". Prema ocjeni Kantonalnog suda, konstatacija Općinskog suda o preglednosti puta je proizvoljna, jer nije utvrđena egzaktnim mjerenjima. Naime, prema mišljenju Kantonalnog suda, Općinski sud je potpuno zanemario obavezu apelanta da nailaskom na ovako označeni (obezbijeđeni) pružni prelaz mora propustiti voz koji se kreće prugom. Situacija kako je konstruiše Općinski sud ukazivala bi na obavezu vozača voza da zaustavlja voz nailaskom na svaku prepreku na pruzi, bez obzira na pravila ponašanja za učesnike kako drumskog tako i željezničkog saobraćaja. Prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant se nije ponašao prema regulativi Zakona o bezbjednosti saobraćaja na putevima (u daljnjem tekstu: ZOBS), te Zakona o bezbjednosti željezničkog saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOŽS) važećih u vrijeme štetnog događaja, jer je nailaskom na putni prelaz u nivou sa željezničkom prugom koji je obezbeđen navedenim saobraćajnim znakovima bio dužan zaustaviti vozilo, budući da željeznička vozila imaju prednost prilikom prolaza, pa putni prelaz preći tek kada propusti nadolazeći voz i uvjeri se da prelazak može izvršiti sasvim bezbjedno. Po ocjeni Kantonalnog suda postoje okolnosti koje tuženog oslobađaju od objektivne odgovornosti, a to je krivica apelanta zbog nepoštovanja saobraćajnih znakova, odnosno pravila saobraćaja. Kako je odgovornost apelanta za nastalu štetu utvrđena na osnovu predloženih i izvedenih dokaza, Kantonalni sud je tužbeni zahtjev apelanta odbio na osnovu odredbi člana 177 stav 2 u vezi sa članom 173. ZOO-a.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, donio Presudu broj 070-0-Rev-06-0007 40 od 7. avgusta 2007. godine, kojom je izjavljenu reviziju odbio. Vrhovni sud je utvrdio da nije osnovan prigovor apelanta da je povrijeđena odredba člana 8. ZPP, jer je Kantonalni sud, prihvatajući kao pravilno utvrđeno činjenično stanje u prvostepenom postupku na isto primijenio drugi materijalni propis i na taj način preinačio prvostepenu odluku u dosuđujućem dijelu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da smatra da je obrazloženje drugostepene presude jasno i da su navedeni pravilni razlozi zašto je Kantonalni sud utvrdio da je žalba tuženog osnovana, a tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Prema mišljenju Vrhovnog suda, predmet spora u ovoj parnici je naknada nematerijalne i materijalne štete zbog uništenog vozila i povreda zadobivenih u saobraćajnoj nezgodi, u kojoj su bili učesnici vozilo apelanta i brzi voz kojim gazduje tuženi. Vrhovni sud je naveo da je u postupku pred nižestepenim sudovima pravilno utvrđeno činjenično stanje vezano za spornu nezgodu. Dalje, da je na ovako utvrđeno činjenično stanje pravilno Kantonalni sud primijenio odredbe člana 177. stav 2. u vezi sa članom 173. ZOO, kada je uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i u tom dijelu odbio apelanta sa tužbenim zahtjevom. Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud za svoju odluku dao potpune i pravilne razloge, koje u potpunosti prihvata i Vrhovni sud.. Naime, i po nalaženju Vrhovnog suda, a imajući u vidu utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant krajnje neoprezno prelazio svojim vozilom preko željezničke pruge protivno odredbi člana 114. stav 3. ZOBS-a, koji je bio na snazi u vrijeme nastale nezgode kojim je regulisano da na prelazu puta preko željeznicke pruge u istom nivou na kome nema uređaja za zatvaranje saobraćaja niti uređaja za davanje znakova kojim se najavljuje približavanje voza, učesnici u saobraćaju mogu da pređu preko željezničke pruge tek pošto se prethodno uvjere da prugom ne nailazi voz ili neko drugo vozilo koje se kreće po šinama. Vrhovni sud je istakao da nije razmatrao druge prigovore apelanta koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se ne može izjavljivati revizija (član 240. stav 2. ZPP-a), pa ih kao takve nije ni ocjenjivao.
6. Apelant se žali da mu je presudama Kantonalnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U podnijetoj apelaciji, apelant opisuje tok postupka pred sve tri sudske instance. Apelant ističe da je u prvostepenom postupku izvedenim dokazima nesporno dokazao i osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pa se neminovno nameće pitanje, kako može biti, prema navodima Kantonalnog i Vrhovnog suda, odgovoran za nastanak štetnog dogadaja i na osnovu čega to sudovi zaključuju, kada tuženi nije u prilog ovakvih tvrdnji ponudio ni jedan dokaz. Zbog navedenog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda, apelant predlaže da Ustavni sud apelaciju usvoji, te obje pobijane odluke ukine a ostavi na pravnoj snazi odluku Općinskog suda broj. P :900/98. od 3. novembra 2005. godine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje, odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane Kantonalnog i Vrhovnog suda. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bila utvrđivanje da li je tuženi odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant, te da li su relevantni propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazoženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, a za koje je Ustavni sud, uvidom u presude Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrdio da su raspravljeni, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović