Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2709/07 (D. H.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2709/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2709/07, rješavajući apelaciju Drage Hrnjkaša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Hrnjkaša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000402 od 23. avgusta 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Hrnjkaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Senad Bosto, advokat iz Bugojna, podnio je 9. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-07-000402 od 23. avgusta 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1312/03 od 20. decembra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-147/05 od 13. decembra 2006. godine, prvim stavom izreke Općina Bugojno (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantu kao prvotužitelju na ime naknade štete u vidu izgubljene zakupnine isplati iznos od 36.433,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana presuđenja (20. decembar 2004. godine) do konačne isplate. Drugim stavom izreke presude tužena je obavezana da apelantu na ime naknade štete na objektu Caffe „Nukleus“ isplati iznos od 34.756,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja 20. decembra 2004. godine do isplate. Trećim stavom izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tužena izvrši povrat pokretnih stvari bliže navedenih u ovom stavu presude ili mu u protivnom isplati protuvrijednost istih u iznosu od 119.848,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2002. godine pa do konačne isplate, te da mu isplati iznos od 5.549,00 KM. Četvrtim stavom izreke presude odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev Mahmuta Alibegovića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj) da mu tužena na ime izgubljene dobiti isplati iznos od 34.392,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. aprila 2002. godine pa do isplate. Petim stavom izreke presude tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.264,00 KM.

3. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 070-0-Rev-07-000402 od 23. avgusta 2007. godine djelimično uvažio nižestepene presude preinačio tako da je tužena obavezana da apelantu na ime štete-izgubljene zakupnine isplati iznos od 5.200,00 KM umjesto iznosa od 36.433,00 KM, te u dijelu odluke o troškovima spora tako da je aplenat obavezan da tuženoj na ime troškova spora isplati iznos od 23.599,00 KM. U preostalom dijelu revizija je odbijena.

4. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je nižestepenim presudama utvrđeno da je apelant vlasnik poslovnog prostora Caffe bar „Nukleus“, da je apelant sa drugotužiteljem zaključio ugovor o zakupu tog poslovnog prostora dana 4. maja 1993. godine na neodređeno vrijeme uz mjesečnu zakupninu od 100,00 KM mjesečno, da je pravomoćnom presudom Općinskog suda broj P-

15/93 od 17. januara 1994. godine utvrđeno da je ugovor zaključen 4. maja 1993. godine između apelanta i drugotužitelja pravno valjan, da drugotužitelj navedeni poslovni prostor ne koristi od kada ga je tužena preuzela na upravljanje u novembru 1993. godine, da je prostor preuzela tužena pod svoju upravu 26. novembra 1993. godine, da je poslovni prostor 8. maja 1998. godine vraćen apelantu od strane tužene, da nije utvrđeno da je tužena taj prostor izdavala u zakup.

5. Po mišljenju Vrhovnog suda iako nižestepeni sudovi pravilno zaključuju da je apelant zbog radnji koje je preduzela tužena, a za koje nije imala valjan osnov pretrpio štetu pogrešnom primjenom člana 189. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list RBiH“ broj 2/92, 13/93 i 14/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) pogrešno utvrđuju visinu štete. Po mišljenju Vrhovnog suda visinu štete u konkretnom slučaju (postojanje ugovora o zakupu sa utvrđenom zakupninom između apelanta i drugotužitelja) je trebalo utvrđivati u skladu sa članom 189. stav 1. u vezi sa stavom 3. ZOO jer je to izgubljena korist koju je apelant osnovano mogao očekivati, a nije ostvario, a ne na način kako su postupili nižestepeni sudovi.

6. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primjenio materijalno pravo. Ističe da je postupak utvrđivanja visine štete posao kvalifikovanog vještaka, a u konkretnom slučaju se revizijski sud upustio u utvrđivanje visine štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

10. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

11. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Apelant također, smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2709/07 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio