Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2736/07 (R.L.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2736/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2736/07, rješavajući apelaciju R. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.L. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 791 od 20. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banjaluke, podnio je 12. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 791 od 20. jula 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1416/02 od 15. avgusta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-560/05 od 13. marta 2006. godine, poništena su kao nezakonita rješenja ODP „Elektroservis“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-220/99 od 21. maja 1999. godine i broj 01-284/99 od 7. jula 1999. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelantu, te je naloženo tuženom da apelanta vrati na ranije radno mjesto ili ono koje odgovara stručnoj spremi i osposobljenosti apelanta u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Tuženi je obavezan da apelantu isplati na ime izgubljene zarade za period od 11. maja 1999. godine do 30. juna 2005. godine iznos od 13.415,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjeća pojedinog obroka plate do isplate i naknadi mu troškove postupka u iznosu od 2.770 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. avgusta 2005. godine do konačne isplate.

3. Protiv drugostepene presude tuženi je podnio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 118-0-Rev-06-000 791 od 20. jula 2007. godine uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da se žalba tuženog uvažava i prvostepena presuda preinačava i tužbeni zahtjev apelanta odbija. Apelant je obavezan da tuženom na ime troškova parničnog postupka naknadi iznos od 6.084,37 KM.

4. U obrazloženju revizijske presude se navodi da je apelant u postupku zatražio poništenje odluke o prestanku radnog odnosa, radnu reintegraciju i isplatu svih izostalih plata od prestanka radnog odnosa do dana vještačenja. U postupku je utvrđeno da je apelant radio kod tuženog kao KV elektromehaničar i da je bio na dugogodišnjem bolovanju. Bolovanje mu je od strane prvostepene ljekarske komisije pri Javnom fondu za zdravstveno osiguranje Republike Srpske zaključeno sa danom 10. maj 1999. godine. O tome je apelant obavijestio neposredno pretpostavljenog radnika G.B. 11. maja 1999. godine. Međutim apelant nije počeo raditi nego je istovremeno saopštio da se ne osjeća dobro, da ne može raditi čak ni na radnom mjestu portira, te da čeka poziv za rehabilitaciju-banjsko liječenje. Apelant je zaista kasnije 25. maja 1999. godine otišao na liječenje u Zavod za fizikalnu terapiju „Dr. Miroslav Zotović“-Banju Slatina gdje je ostao do 16. juna 1999. godine. Usljed takvog apelantovog ponašanja tuženi je 21. maja 1999. godine donio rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu zbog neopravdanog izostanka sa posla u periodu od 11. maja 1999. godine do dana donošenja osporenog rješenja. Blagovremeni prigovor apelanta protiv tog rješenja drugostepeni organ tuženog je odbio rješenjem od 7. jula 1999. godine. Apelantu je radna knjižica zaključena 7. jula 1999. godine sa danom donošenja konačnog rješenja u postupku interne zaštite.

5. Vrhovni sud je našao da su kod ocjene opravdanosti izostajanja sa posla nižestepeni sudovi primjenili odredbu člana 53. stav 1. pod b, tačka 7. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 25/93 do 10/98) kojom je propisano da „važe stvarni razlozi odsustvovanja koje poslodavac mora ispitati i utvrditi prije donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa“. Stoga je utvrđeno da su nižestepeni sudovi na prijedlog apelanta proveli vještačenje po ljekaru vještaku Dr. Dušku Račiću koji je u nalazu i mišljenju, 6 godina nakon spornog izostanka sa posla, a na osnovu medicinske dokumentacije uložene u spis, zaključio da je apelant „u periodu od 11. maja 1999. godine do 21. maja 1999. godine bio bolestan tj. nije bio sposoban za rad“. Na osnovu navedenog nižestepeni sudovi su našli da je odsustvo apelanta sa posla bilo opravdano da mu njegovo zdravstveno stanje u tom trenutku nije dozvoljavalo da radi na bilo kakvim poslovima, a da je inače apelant smatrao svoje odsustvo sa posla opravdanim i da nije ni imao ni ispoljavao volju da više ne radi. Vrhovni sud je našao da su nižestepeni sudovi utvrdili da tuženi nije ispitivao stvarne razloge apelantovog izostanka sa posla niti je apelantu omogućio da svoj izostanak opravda, a odsustvo se pokazalo opravdanim bez obzira što apelenatu formalno nije bilo otvoreno bolovanje.

6. Po mišljenju Vrhovnog suda navedeni razlozi sadržani u obrazloženjima nižestepenih presuda u osnovi bi bili ispravni pod uslovom da je apelant normalno radio, iznenada se razbolio i nije uspio formalno otvoriti bolovanje kod nadležnog ordinirajućeg ljekara ili ljekarske komisije ili da se radilo o bolesti psihogene prirode koja utiče na moć rasuđivanja, kada bi poslodavac, a zatim i sud u radnom sporu morao utvrđivati stvarne razloge njegovog izostanka sa posla.

7. Vrhovni sud je našao da je u konkretnom slučaju apelant već bio na bolovanju u dužem vremenskom trajanju i to bolovanje mu je zaključila prvostepena ljekarska komisija koja ga je pregledala, izvršila uvid u medicinsku dokumentaciju i očigledno zaključila da nema razloga za daljnje bolovanje. Stoga se po mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju radi o pravima iz zdravstvenog osiguranja zaposlenih koja su uređena Zakonom o zdravstvenom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 12/93) koji je u spornom periodu bio na snazi. Istaknuto je da je prema članu 53. navedenog zakona u određivanju načina korištenja zdravstevne zaštite i ocjenjivanju medicinske opravdanosti ostvarivanja pojedinih vidova zdravstvene zaštite, kao i u ocjenjivanju radne sposobnosti odnosno privremene spriječenosti za rad (o čemu se radi u konkretnom slučaju) učestvuju ljekar, ljekarska komisija i drugostepena ljekarska komisija tj. stručno medicinski organi u postupku.

8. Po mišljenju Vrhovnog suda zdravstveno stanje apelanta je ocijenila prvostepena ljekarska komisija pri Fondu, a na osnovu odredbe člana 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju koja mu je zaključila bolovanje 10. maja 1999. godine. Ako apelant nije bio zadovoljan takvom ocjenom i zaključenjem bolovanja po nalaženju Vrhovnog suda trebao je u smislu odredbe člana 63. Zakona o zdravstvenom osiguranju izjaviti prigovor drugostepenoj ljekarskoj komisiji i taj bi blagovremeno podneseni prigovor odložio izvršenje te ocjene (član 65. Zakona o zdravstvenom osiguranju).

9. Vrhovni sud je naveo da u krajnjem slučaju ako se apelantu zdravstveno stanje toliko pogoršalo od 10. maja 1999. godine kada mu je zaključeno bolovanje do 11. maja 1999. godine kada se javio na posao i rekao da ne može raditi (rok za izjavljivanje prigovora na ocjenu prvostepene ljekarske komisije još je tekao), mogao se javiti bar svom ordinirajućem ljekaru kao pojedincu koji bi ga uputio na daljnje ostvarenje prava po osnovu zdravstvene zaštite.

10. Kada nije postupio na navedeni način, a kod postojanja ocjene prvostepene ljekarske komisije koja je apelantu zaključila bolovanje, po mišljenju Vrhovnog suda poslodavac (tuženi) je bio oslobođen obaveze daljeg ispitivanja opravdanosti njegovog izostanka sa posla, a ni sud nije bio ovlašten da u parničnom postupku apelantove tužbe pribavljanjem nalaza i mišljenja ljekara pojedinca preispituje ocjenu prvostepene ljekarske komisije (sastavljene od tri ljekara) koja je apelantu zaključila bolovanje i uputila ga na posao do odlaska na banjsko liječenje. Razlozi izostanka sa posla se ispituju u odsustvu isprave o bolovanju jer ova okolnost sama po sebi ne mora značiti da ne postoji opravdan razlog za izostajanje sa posla. Međutim utvrđeno je da je u konkretnom slučaju postojala isprava o zaključenom bolovanju.

11. Vrhovni sud je našao da bi drugačije rezonovanje bilo suprotno odredbi člana 28. stav 3. Zakona o zdravstvenom osiguranju koja propisuje da stručno medicinski organ iz člana 53. pomenutog zakona utvrđuje trajanje privremene spriječenosti za rad u postupku koji se vodi po pravilima propisanim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku (član 49. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju) uključujući i upravni spor koji se može pokrenuti protiv konačnog akta Fonda (član 50. Zakona o zdravstvenom osiguranju).

12. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje ali su pogrešno primjenili materijalno pravo.

13. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je presuda Vrhovnog suda rezultat proizvoljne ocjene izvedenih dokaza i nepravilnog zaključka u pogledu primjene materijalnog prava. Ističe da je potpuno jasno da apelant u postupku pred nižestepenim sudovima nije tražio bilo kakvo preispitivanje odluke prvostepene ljekarske komisije. Navodi da je podnio tužbu radi preispitivanja pravilnosti i zakonitosti odluke kojom mu je prestao radni odnos zbog odsustva sa posla nakon što mu je bolovanje zaključeno, dakle za period nakon 10. maja 1999. godine. Ističe da iz dokazne građe proizlazi da je apelant dokazao da je i u periodu nakon formalnog zaključivanja bolovanja, dakle nakon 10. maja 1999. godine, pa sve do odluke o prestanku radnog odnosa bio nesposoban za bilo kakav rad.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-

612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

17. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

18. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2736/07 (R.L.) | Sudska praksa | Aktio