Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/07 (M. I.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravo na rad
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2866/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2866/07, rješavajući apelaciju Mevludina Ikanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09) , donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevludina Ikanovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-

000971 od 19. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2408/05 od 19. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevludina Ikanovića podnesena protiv presude presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj 003-

0-Gž-06-000971 od 19. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj P-2408/05 od 19. jula 2006. godine u odnosu na pravo na rad, pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevludin Ikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tojšića, dostavio je 2. oktobra 2007. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je registrovan pod brojem SU-111/07. Apelantov podnesak nije sadržavao neophodne elemente u smislu člana 19. stav 2. tač. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer u istom nije navedeno koju konačnu odluku suda u Bosni i Hercegovini apelant osporava, nisu navedene odredbe Ustava i/ili međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovine, a za koje apelant smatra da su povrijeđene, niti su navedene činjenice i dokazi na kojima se apelacija zasniva, u nedostatku osporene presude/odluke razlozi za podnošenje apelacije. Stoga je Ustavni sud dopisom od 9. oktobra 2007. godine obavijestio apelanta koje elemente apelacija treba da sadrži u smislu člana 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, upozorio ga na posljedice neotklanjanja nedostataka u apelaciji u smislu člana

20. Pravila Ustavnog suda, te mu dostavio obrazac apelacije.

2. Apelant je popunio obrazac apelacije i isti 25. oktobra 2007. godine, zajedno sa određenom dokumentacijom, dostavio Ustavnom sudu. Ustavni sud je apelaciju zaveo pod brojem AP-2866/07. Iz apelacije proizlazi da apelant istu podnosi protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000971 od 19. jula 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-2408/05 od 19. aprila 2006. godine.

3. Presudom Općinskog suda broj P-2408/05 od 19. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-000971 od 19. jula 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži stečajnom upravniku DD „Spreča“ Vukovije-u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) da poništi rješenje o otkazu ugovora o radu od 2. juna 2005. godine za apelanta te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke radnika na obezbjeđenju kod tuženog kao i da mu naknadi troškove postupka a sve u roku od 15 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporno da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog od 1993. godine, te da je bio raspoređen na poslove i radne zadatke-čuvar polja u EJ Krušik. Po rješenjima tuženog od 1. aprila 2001. godine i 23. aprila 2003. godine apelant je bio raspoređen na navedene poslove, a iz rješenja od 17. marta 2005. godine proizlazi da je apelant raspoređen na poslove i radne zadatke portir-čuvar u EJ RZZP. Uvidom u odluku tuženog broj 71-0/05 od 10. marta 2005. godine utvrđeno je da je tom odlukom apelant zajedno sa Alijom Džihanović obavezan da vrši kontrolu rada portirske službe u cilju sprečavanja ulaska trećih lica u krug društva kako u RZZP tako i na EJ „Farma“ kao i neovlašteno zadržavanje u portirskoj kućici svih lica osim portira.

5. Nadalje je navedeno da u postupku nije bilo sporno da je nad tuženim otvoren stečajni postupak 1. juna 2005. godine. Uvidom u rješenje o otkazu ugovora o radu od 1. juna 2005. godine sud je utvrdio da je tim rješenjem apelantu otkazan ugovor o radu 1. juna 2005. godine iz razloga što je nad tuženim otvoren stečajni postupak rješenjem nadležnog suda. Navedeno rješenje o otkazu ugovora o radu donijeto je od strane stečajnog upravnika određenog rješenjem o otvaranju stečajnog postupka.

6. Općinski sud je naveo da je rješenje kojim je apelantu otkazan ugovor o radu posljedica otvaranja stečajnog postupka nad tuženim pa su neosnovane tvrdnje apelanta da mu se nije mogao otkazati ugovor o radu bez poštivanja otkaznog roka jer su njegove tvrdnje u suprotnosti sa odredbom člana 74. stav 1. Zakona o stečajnom postupku. Po mišljenju suda neosnovano je pozivanje apelanta na odredbe Zakona o radu i njegove tvrdnje da je tuženi prilikom donošenja osporenog rješenja povrijedio odredbe člana 86, 89. i 90. Zakona o radu jer apelantu radni odnos nije prestao zbog povrede radne obaveze nego zbog otvaranja stečajnog postupka nad tuženim, te se stoga u konkretnom slučaju ne mogu primjeniti odredbe navedenog zakona. Dalje je utvrđeno da su neosnovane tvrdnje apelanta da mu radni odnos nije mogao prestati bez formiranja i datog mišljenja vijeća zaposlenika obzirom da je tuženi bio dužan organizovati i vijeće zaposlenika zbog broja uposlenih radnika jer je u smislu odredbe člana 98. i 99. Zakona o radu poslodavac u obavezi zatražiti mišljenje vijeća zaposlenika kada zbog ekonomsko-tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu više od 10% zaposlenika što nije slučaj kod tuženog. Tuženi nije otkazivao ugovor o radu samo određenom broju uposlenika zbog ekonomsko-tehničkih ili organizacijskih razloga nego je uposlenicima ugovor o radu otkazan zbog otvaranja stečajnog postupka pa se u tom slučaju imaju primjeniti odredbe Zakona o stečajnom postupku, a ne odredbe Zakona o radu na koje se poziva apelant.

7. Općinski sud je također naveo da svoja eventualna potraživanja po osnovu radnog odnosa dospjelih do otvaranja stečajnog postupka nad tuženim apelant može ostvariti u stečajnom postupku u smislu odredbe člana 74. stav 2. Zakona o stečajnom postupku, a iz zapisnika sačinjenog u stečajnom postupku od 28. jula 2005. godine proizlazi da je apelant prijavio svoja potraživanja u tom postupku pa će tako ostvariti zaštitu svojih prava i po osnovu novčanih potraživanja od tuženog.

8. Apelant se žali da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na rad, pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na „socijalnu sigurnost“. Smatra da mu je na nezakonit način rješenjem tuženog otkazan ugovor o radu. Ističe da su povrijeđena prava iz člana 98. i 99. Zakona o radu jer poslodavac-tuženi nije izradio program zbrinjavanja. Smatra da njegov ugovor o radu nije mogao prestati jer nisu ispunjeni uslovi iz člana 86. Zakona o radu. Dalje navodi da je na njegovo mjesto poslodavac uposlio lica koja nikada nisu radila na tim poslovima. Po mišljenju apelanta potreba za njegovim radnim mjestom je postojala ali je njemu nezakonito prestao radni odnos. Na osnovu navedenog proizlazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evrospke konvencije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio takve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.

13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

14. Također, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Ovo osobito imajući u vidu da apelant osim paušalnog pozivanja na povredu prava na život i prava na na ličnu slobodu i sigurnost, Ustavnom sudu nije dostavio nikakve dokaze koji bi ukazivali da je povreda ovih prava moguća u predmetnom postupku odnosno da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Apelant se također žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na rad, pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da pravo na rad nije zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka

8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, je između ostalog naveden i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom je u čl. 6. i 7. zagarantovano pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Također navedenim paktom zagarantovano je pravo na socijalnu i zdravstvenu zaštitu. Uživanje ovog prava je garantirano članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom da apelant ne navodi da je diskrimisan u uživanju prava na rad, prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu, a takva diskriminacija, nije očigledna iz činjenica koje je predočio apelant, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u pogledu prava na rad, prava na socijalnu i zdravstvenu zaštitu nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2866/07 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio