Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2714/07 (E. P. i I. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na rad
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2714/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2714/07, rješavajući apelaciju Edine Pezo i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edine Pezo i Ibrahima Pezo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-06-001 481 od 12. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-06-000 053 od 28. juna 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edina Pezo i Ibrahim Pezo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijeli su 9. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001 481 od 12. jula 2007. godine i presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 053 od 28. juna 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-469/00 od 3. oktobra 2005. godine utvrđeno je da su apelanti uposlenici tuženog Zavoda za platni promet Federacije BiH-Središnji ured Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) pa je naloženo tuženom da ih rasporedi na radna mjesta – poslove koje su obavljali prije prestanka rada i da im na ime neisplaćenih plaća isplati iznose po godinama pobliže određenih u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom po dospjeću svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev apelanata je odbijen.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su apelanti u pogledu predmetnog radnog spora vodili paralelno dva postupka, jedan pred tadašnjim Općinskim sudom II Mostar podizanjem tužbe protiv tuženog 4. marta 1997. godine i drugi pred Komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Djelimičnom presudom Općinskog suda II Mostar broj P-469/00 od 10. oktobra 2000. godine naloženo je tuženom da apelantima reguliše radno pravni status u roku od 8 dana pod prijetnjom izvršenja. Konačnim rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu naloženo je tuženom da u roku od 15 dana riješi radno pravni status apelanata u skladu s članom 143. stav 2. Zakona o radu. Općinski sud je smatrao da u konkretnom slučaju postoje dva pravna osnova za uspostavu radno pravnog statusa apelanata, pravosnažna sudska presuda i konačno rješenje Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Općinski sud je dalje ocijenio da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa smatrajući ga povoljnijim za apelante u odnosu na Zakon o radu. Općinski sud je dalje obrazložio da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa i zbog toga jer se na njemu zasniva djelimična pravomoćna presuda Općinskog suda II Mostar, jer apelanti nisu ni prestali biti uposlenici tuženog, te da se na apelante ne može primijeniti član 143. Zakona o radu. Općinski sud je dalje obrazložio da je usvajajući zahtjev apelanata za isplatu naknade plaća visinu naknade utvrdio financijskim vještačenjem od strane sudskog vještaka.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 053 od 28. juna 2006. godine žalba apelanata je odbijena kao neosnovana, a žalba tuženog djelimično uvažena. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata koji se odnosio na utvrđenje da su apelanti uposlenici tuženog i da ih tuženi slijedom tog utvrđenja rasporedi na radna mjesta - poslove koje su obavljali do prestanka rada. U dijelu dosuđenih plaća, kamata i troškova postupka Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je tuženog obavezao da apelantima isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja posla počev od 3. decembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine u mjesečnom iznosu od po 200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je pravna stvar u odnosu na dio prvostepene presude kojom je naloženo tuženom da apelante rasporedi na radna mjesta, pravomoćno presuđena i izvršena djelomičnom presudom Općinskog suda II od 10. oktobra 2000. godine i rješenjem Općinskog suda broj I-618/01 od 19. oktobra 2004. godine, te i odlukom Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu, kao i Odlukama tuženog od 7. decembra 2004. godine. Kantonalni sud je ocijenio da je iz predmetnog spisa evidentno da se prava apelanata odnose na prava predviđena članom 143. Zakona o radu, budući da su se apelanti 31. decembra 1991. godine nalazili u radnom odnosu kod tuženog i da im radno pravni status nije riješen do stupanja na snagu Zakona o radu. Kantonalni sud je smatrao da, shodno članu 143. stav 3. Zakona o radu apelanti imaju pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac za vrijeme čekanja na posao. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju primjena člana 143. Zakona o radu proizilazi iz odredbe člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu.
6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001 481 od 12. jula 2007. godine odbio reviziju apelanata protiv navedene presude Kantonalnog suda kao neosnovanu.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i za svoju odluku dao potpune i valjane razloge. U odnosu na prigovor apelanata da je u konkretnom slučaju trtebalo primijeniti Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa kao povoljniji za apelante, Vrhovni sud je obrazložio da su apelanti zanemarili odredbu člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojom je propisano da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava uposlenika koji su započeti prije stupanja na snagu ovog zakona završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije BiH prije stupanja na snagu ovog zakona ako je to za uposlenika povoljnije, izuzimajući član 143. Zakona o radu. Pored toga Vrhovni sud je utvrdio da su i sami apelanti svoja prava uposlenika pokušali zaštiti primjenom odredbe člana 143. Zakona o radu, jer su se obratili Komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Vrhovni sud je također, naveo da je tuženi svojom odlukom od 7. decembra 2004. godine u skladu sa članom 143. stav 3. Zakona o radu apelantima odredio naknade plaće za vrijeme čekanja na posao i to u mjesečnom iznosu od po 200,00 KM u skladu s odlukom generalnog direktora tuženog.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i pravo na rad. Povredu navedenih prava apelanti vide u tome što su, po njihovom mišljenju, Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno primijenili materijalno pravo, jer su umjesto Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa primijenili Zakon o radu. Dalje su istakli da je drugostupanjski sud svojim odlučivanjem «diskriminatorsku politiku i stav tuženog prema apelantima u pogledu njihovog radno pravnog statusa ozakonio», zanemarivši u potpunosti djelimičnu presudu prvostupanjskog suda kojom je tuženi obavezan da regulira radno pravni status apelanata. Smatraju da je prvostupanjski sud na ispravan način postupio donijevši presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev apelanata da budu vraćeni na svoja prijašnja radna mjesta i da im se isplati naknada plaće, a da preinačenje takve presude nije imalo zakonskog utemeljenja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na navodno proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tačci ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu u apelaciji ponudili bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je u predmetnom postupku došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Apelanti se također žale da im je povrijeđeno pravo na rad. Pravo na rad nije zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine niti Evropskom konvencijom, koja se prema članu II/2 Ustava Bosne i Hercegovine neposredno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. Međutim, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine - Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini je, između ostalog, naveden i Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996). Ovim paktom u čl. 6. i 7. zagarantirano je pravo na rad i pravo na uživanje povoljnih uvjeta rada. Uživanje ovog prava garantirano je članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine kojim je određeno da je uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
15. U konkretnom slučaju apelanti navode «diskriminatorsku politiku i stav tuženog» prema njima u pogledu ostvarivanja njihovog prava na rad kod tuženog, a koji je «ozakonjen» presudom Kantonalnog suda. Ustavni sud smatra da apelanti osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nisu dostavili niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da su apelanti u predmetnim postupcima bili diskriminirani u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i oni. Naime, apelanti uz predmetnu apelaciju nisu dostavili niti jednu odluku redovnih sudova kojima je drugom radniku i/ili radnicima istog poslodavca, a koji se nalazio u istoj ili sličnoj činjeničnoj ili pravnoj situaciji, usvojen tužbeni zahtjev kakav su podnijeli i apelanti u konkretnom slučaju. Stoga, zaključak da su apelanti diskriminirani u vezi sa pravom na rad Ustavni sud nije mogao izvesti ni nakon uvida u predočenu dokumentaciju u vezi sa predmetnim sudskim postupcima. Ustavni sud zaključuje da apelanti ne nude činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na nedisrkiminaciju iz člana II/4. u vezi sa povredom prava na rad apelanata. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa povredom prava na rad očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović