Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/07 (H. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2693/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2693/07, rješavajući apelaciju Halila Čolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila Čolića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 001555 07 Rev od 26. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-000 890 od 21. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P 001555 05 od 20. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Čolić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, kojeg zastupaju Miro Kebo i Semir Guzin, advokati iz Mostara, podnio je 8. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 001555 07 Rev od 26. februara 2009. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-000 890 od 21. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 001555 05 od 20. aprila 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 001555 05 od 20. aprila 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000 890 od 21. septembra 2007. godine, obavezan je tuženi Grad Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime razlike neisplaćenih plaća za period od 1. augusta 2005. godine do 31. oktobra 2005. godine iznos od 2.023,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom kako je to naznačeno u izreci presude. Preko dosuđenog iznosa odbijen je tužbeni zahtjev apelanta. Tuženi je također, obavezan da apelantu isplati na ime regresa za 2002. i 2003. godinu ukupan iznos od 1.006,88 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da mu je tuženi obračunavao i isplaćivao manju plaću i naknadu za regres od one koja mu pripada od momenta konstituisanja jedinstvene Gradske uprave tuženog, to jeste od 16. marta 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da je apelant rješenjem tuženog od 1. augusta 2005. godine postavljen na radno mjesto inspektora saobraćajne signalizacije u Službi za javni red i sigurnost Gradske uprave tuženog, te da je od 1. augusta 2005. godine počeo obavljati navedene poslove. Općinski sud je primjenom Pravilnika o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama) i Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog, a na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, utvrdio da apelantu pripada razlika manje isplaćenih plaća za period od 1. augusta 2005. godine (od dana kada mu je izdato novo rješenje o raspoređivanju) do 31. oktobra 2005. godine (od kada mu je tuženi počeo isplaćivati plaće po osnovu novog rješenja o raspoređivanju i po novousvojenom Pravilniku o plaćama). Općinski sud je odbio zahtjev apelanta da mu se dosudi razlika plaća za period od 16. marta 2004. godine do 1. augusta 2005. godine, jer je u tom periodu radio na radnom mjestu po dotadašnjim važećim uslovima do svog stalnog postavljenja u Gradskoj upravi tuženog

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je po njegovoj ocjeni prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilnom primjenom materijalnog prava donio pravilnu odluku i dao valjane razloge koje prihvata i taj sud. Kantonalni sud je smatrao neosnovanim žalbene navode apelanta da mu je i za period od 25. augusta 2004. godine (kada je stupio na snagu Pravilnik o plaćama ) pa do 1. augusta 2005, godine trebala biti dosuđena plaća prema novom Pravilniku o plaćama, jer je primjena novih akata o sistematizaciji radnih m,jesta i plaćama koji su stupili na snagu 25. augusta 2004. godine, bila uslovljena prijemom uposlenika na nova radna mjesta.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 58 0 P 001555 07 Rev od 26. februara 2009. godine, odbacio reviziju apelanta izjavljenu protiv navedene presude Kantonalnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa je revizija apelanta primjenom odredbe člana 247. stav 1. Zakona o parničnom postupku odbačena kao nedopuštena.

6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, gdje se diskriminacija odnosi na uživanje ostalih Ustavom priznatih i zagarantovanih prava iz člana II Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo. Također smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog manje isplaćenih plaća. Dalje je istakao da je članom 18. Odluke o provođenju reorganizacije tuženog, donesene od strane Visokog predstavnika za BiH, propisano da počev od 16. marta 2004. godine uposlenici uprave bivših gradskih općina ostaju uposlenici tuženog sve dotle dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg uposlenja u upravi tuženog. Apelant smatra da su se interni opći akti o sistematizaciji radnih mjesta i o plaćama, koji su doneseni nakon konstituisanja jedinstvene Gradske uprave mogli primjenivati na uposlenike i prije zaključivanja novih pojedinačnih ugovora o radu, imajući u vidu član 18. navedene odluke. Apelant ističe da je propust tuženog da istovremeno sa donošenjem općih akata donese i pojedinačne akte o postavljenjima službenika i namještenika na određena radna mjesta, te akte kojim reguliše visinu plaće, prouzrokovao različit tretman uposlenika tuženog koji su pripadali različitim područnim uredima, a obavljali su iste poslove. Apelant je istakao da je sudski vještak utvrdio da su plaće uposlenika bile različite za iste poslove u bivšoj općini Jugozapad u odnosu na bivšu općinu Stari grad, iako je na snazi bio novi Pravilnik o plaćama. Apelant navodi da se i danas razlikuju plaće uposlenika tuženog za iste poslove. Također je istakao da trpi štetu zbog manje isplaćenih plaća za period od 1. septembra 2004. godine do 1. oktobra 2005. godine.

7. U odgovoru Kantonalnog suda je navedeno da je članom 18. Odluke o provođenju reorganizacije tuženog predviđeno da zaposlenici uprave bivših gradskih općina postaju zaposlenici uprave tuženog sve dotle dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg zaposlenja i to pod uslovima i u statusu u kojem su se zatekli na dan ukidanja općina. U odgovoru se dalje naglašava, da su svi zaposlenici bivših gradskih općina pa i apelant, postali zaposlenici uprave tuženog pod uslovima i u statusu u kakvom su se zatekli na dan ukidanja općina i sve do zaključenja novog ugovora o radu. S obzirom da je broj zaposlenika prema novoj sistematizaciji smanjen za 300, bilo je neizvjesno ko će od zaposlenika ostati u radnom odnosu, a ko ne. Kantonalni sud smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na imovinu niti je isti u diskriminatorskom položaju, jer je i on kao i ostali zaposlenici sve do zaključenja novog ugovora o radu bio u neizvjesnoj situaciji da li će ostati u radnom odnosu ili ne, a do tada mu je, shodno članu 18. navedene Oluke, plaća isplaćivana pod uslovima i u statusu u kojem se zatekao na dan ukidanja općina.

8. U odgovoru tuženog je navedeno da je ujedinjenjem grada apelant nastavio raditi prema ranije zaključenom Ugovoru o radu sa gradskom općinom Stari grad, prihvaćajući uvjete rada kod novog poslodavca pod uvjetima iz zaključenog ugovora o radu. Konačna odluka u pogledu statusa apelanta donesena je nakon raspisivanja internog oglasa za državne službenike. Tuženi je istakao da su ujedinjenje grada pratile poteškoće koje se objektivno nisu odmah mogle razriješiti, te da nisu povrijeđena prava apelanta na koja se u apelaciji žali.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, niti na bilo koji način argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden ranije u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je različito tretiran od strane tuženog u odnosu na druge uposlenike u drugim područnim uredima, koji su za iste poslove primali veću plaću. Ustavni sud smatra da apelant osim paušalnih navoda Ustavnom sudu nije dostavio niti jedan relevantan dokaz na osnovu kojeg bi se moglo zaključiti da je apelant u predmetnim postupcima bio diskriminiran u odnosu na druge radnike koji su se nalazili u istoj situaciji kao i on. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio ni bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u odnosu na neko garantovano pravo iz nekog od dokumenata navedenih u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2693/07 (H. Č.) | Sudska praksa | Aktio