Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2078/07 (N. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2078/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2078/07, rješavajući apelaciju Nermina Tokmo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Tokmo podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-
001 471 od 10. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermin Tokmo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Amir Ahmetspahić advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001 471 od 10. maja 2007. godine.
2. Apelant je kod Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena), radi isplate plaća i regresa. U tužbi je naveo da je u radnom odnosu kod tužene koja mu duguje plaće za februar i mart 2001. godine i regres za period od 2000. godine do 2002. godine. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla prigovor zastare potraživanja te je istakla da je apelantova tužba vezana za prekluzivni rok od godinu dana od dana dospijeća potraživanja, shodno članu 103. Zakona o radu FBiH.
3. Odlučujući o apelantovom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je donio presudu broj P-697/05 od 21. decembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-001 471 od 10. maja 2007. godine, kojom je obavezao tuženu da apelantu na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2002. godinu isplati iznos od 400,00 KM sa kamatom počev od 1. jula 2002. godine do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen. Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev djelomično osnovan, da mu pripada pravo na isplatu neisplaćenog regresa za 2002. godinu u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00). U pogledu preostalog dijela tužbenog zahtjeva, Općinski sud je prihvatio istaknuti prigovor apsolutne zastare potraživanja smatrajući da je isti u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu, osnovan. Prema navedenoj zakonskoj odredbi, apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.
4. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da žalba apelanta protiv prvostepene presude neosnovano ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava jer iz provedenih dokaza jasno proizilazi da su predmet potraživanja naknade iz radnog odnosa. S obzirom na odredbe iz člana 106. Zakona o radu, prvostepeni sud je po mišljenju Kantonalnog suda postupio pravilno kada je usvojio prigovor zastare potraživanja za sva potraživanja izuzev naknade za regres iz 2002. godine, za koje je dato pravilno obrazloženje. Uvjerenje tužene o neisplaćenim tražbinama, koji je dostavljen sudu kao dokaz da tužena nije izvršila svoju obavezu ne može se po mišljenju Kantonalnog suda smatrati priznanjem duga u smislu člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer ne prestavlja priznanje duga dato u obliku koji predviđa pomenuti član.
5. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je tužena aktom od 25. oktobra 2002. godine koji je objavljen na oglasnim pločama priznala dug. Pored toga, Skupština je na prijedlog Vlade FBiH donijela Zakon o izvršenju Budžeta FBiH za 2002. godinu u kojem je utvrdila postojanje duga i predvidjela Budžetom njegovu isplatu, što je po mišljenju apelanta nesporno akt priznanja duga čija je posljedica prekid zastare. Zastara je, kako tvdi prekinuta i Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH. Međutim oba redovna suda su u pobijanim presudama zauzela stanovište da su njegova potraživanja, osim regresa za 2002. godinu obuhvaćena apsolutnom zastarom. Smatra da postupak iz kojeg su proizašle pobijane presude nije bio pravičan jer su zakoni proizvoljno primijenjeni, jer dokazi (pismeni akti) koje je donijela tužena a koji se tiču priznanja duga nisu uopće cijenjeni a pored toga odstupljeno je od uobičajene prakse sudova po pitanju primjene intituta zastarjelosti. U tom smislu, apelant je istakao da su Kantonalni sud i Općinski sud povodom istih činjeničnih i pravnih pitananja u drugim predmetima odlučili drugačije, smatrajući da je došlo do prekida zastare. Kršenja ostalih prava apelant je obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Prema suštini navoda iz apelacije u konkretnom slučaju, spornim se postavlja pitanje da li je primjena materijalnog prava bila proizvoljna ili diskriminacijska, odnosno da li je Kantonalni sud naveo dovoljne i jasne razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, u smislu apelantovog «prava na obrazloženu odluku» kao elementa prava na pravično suđenje. ,
9. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da se stav redovnih sudova temelji na relevantnim odredbama Zakona o radu i ZOO-a. Ustavni sud je, analizirajući obrazloženje odluka redovnih sudova, zaključio da su redovni sudovi dali jasne razloge za zaključak da se izvod iz poslovnih knjiga, podataka iz računovodstva kojim su potvrđene nesporne činjenice, ne može smatrati priznanjem duga koje je dato u obliku propisanom u odredbi člana 387. ZOO-a. Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci.
10. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci broj AP-884/07 od 22. oktobra 2009. godine u cijelosti odnose i na ovu odluku, Ustavni sud je iz istih razloga zaključio da apelantovi navodi u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, ne sadrže elemente koji bi ukazali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović