Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2765/07 (V. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2765/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2765/07, rješavajući apelaciju Vidomira Sredanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vidomira Sredanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 340 od 3. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vidomir Sredanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnio je 18. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 340 od 3. augusta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-279/04 od 17. juna 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-498/05 od 19. januara 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta protiv tužene MDP IAT ZDP «Fabrika alata sa tvrdim metalom» Trebinje (u daljnjem tekstu: tužena) i poništeno rješenje tužene o prestanku radnog odnosa apelanta broj 401-X/IM od 29. jula 2004. godine. Tužena je također, obavazana naknaditi troškove parničnog postupka apelantu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je uvidom u rješenje o prestanku radnog odnosa od 29. jula 2004. godine utvrdio da je apelantu prestao radni odnos sa datumom 24. maja 2000. godine, te da apelant nema pravo na platu i druga lična primanja, niti na upis radnog staža u radnu knjižicu od 24. maja 2000. godine do 31. decembra 2002. godine. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant nakon 24. maja 2000. godine bio na neplaćenom odsustvu do 31. decembra 2002. godine. Osnovni sud je smatrao da kada se radnik nalazi na neplaćenom odsustvu radni odnos mu miruje, što znači da mu miruju i prava iz radnog odnosa, kao što je pravo na platu, topli obrok itd. Osnovni sud je također utvrdio da je apelant uplaćivao doprinose u vidu dobrovoljnog osiguranja i da nigdje nije zasnovao drugi radni odnos. Osnovni sud je zaključio da je rješenje o prestanku radnog odnosa sa datumom od 24. maja 2000. godine nezakonito, jer se radnik kojem je odobreno neplaćeno odsustvo nalazi u radnom odnosu sve dok mu se posebnim rješenjem poslodavca ne utvrdi da mu je radni odnos prestao na jedan od načina propisanih zakonom.
4. U obrazloženju Okružnog suda je navedeno da taj sud prihvata mišljenje prvostepenog suda da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito, jer je apelant bio na neplaćenom odsustvu sve do 31. decembra 2002. godine, što znači da mu je tužena mogla utvrditi prestanak radnog odnosa tek nakon isteka neplaćenog odsustva i neodazivanja na posao u zakonom predviđenom roku. Po mišljenju Okružnog suda tužena je tek nakon isteka navedenih rokova mogla donijeti odluku o prestanku radnog odnos apelanta.
5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 340 od 3. augusta 2007. godine uvažio reviziju tužene, preinačio navedenu presudu Okružnog suda tako da se žalba tužene uvažava, preinačava navedena presuda Osnovnog suda i odbija tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa apelanta, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prema utvrđenom činjeničnom stanju apelant bio u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod tužene i da je radio do 24. maja 2000. godine. Od 24. maja 2000. godine do 31. decembra 2002. godine apelant je bio na neplaćenom odsustvu. Od tada mu tužena nije odobrila neplaćeno odsustvo, a apelant se nije vratio na posao. Nakon 24. maja 2000. godine apelant je uplaćivao doprinose iz radnog odnosa na osnovu dobrovoljnog osiguranja. Tužena je 29. jula 2004. godine donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelanta sa datumom 24. maja 2000. godine uz konstataciju da rješenje stupa na snagu danom donošenja i da se primjenjuje od 31. decembra 2002. godine.
6. Vrhovni sud je obrazložio da je za presuđenje u ovom sporu bitno da je apelantu isteklo neplaćeno odsustvo 31. decembra 2002. godine i da se on od tada u roku od 30 dana nije vratio na posao kod tužene, a niti je to učinio do donošenja pobijanog rješenja 29. jula 2004. godine. Vrhovni sud je smatrao da budući da se apelant nije vratio na posao nakon isteka neplaćenog odsustva u roku propisanom odredbom člana 113. stav 1. tačka 4. Zakona o radu tužena kao poslodavac je postupila u skladu s navedenom zakonskom odredbom kada je apelantu otkazala ugovor o radu. S toga su po mišljenju Vrhovnog suda 29. jula 2004. godine kada je doneseno pobijano rješenje i određeno da tog dana rješenje stupa na snagu, bili ispunjeni zakonski uslovi za otkaz ugovora o radu apelanta od strane tužene. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa kod tužene.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant je istakao da je ustajući sa predmetnom tužbom tražio sudsku zaštitu protiv akta tužene kojim mu je otkazan ugovor o radu sa datumom 24. maja 2000. godine, kada je započeo sa korištenjem odobrenog neplaćenog odsustva. Apelant smatra da mu je radni odnos trebao prestati 31. decembra 2002. godine, kada je prestalo neplaćeno odsustvo. Pored toga, je naveo da je pitanje vremena prestanka radnog odnosa za njega od suštinskog značaja jer mu od toga zavisi njegovo pravo na stambeno zbrinjavanje. Apelant smatra da je Vrhovni sud izbjegao obrazložiti čime se rukovodio donoseći osporenu odluku, te da je donoseći osporenu odluku dozvolio retroaktivnu primjenu Zakona o radu.
8. U odgovoru tužene je navedeno da je apelantu na njegov zahtjev odobreno neplaćeno odsustvo koje je započelo 24. maja 2000. godine. Tog dana je apelantu zaključena radna knjižica i shodno propisima, odjavljen je sa penzijskog osiguranja. Tužena je dalje navela da je apelant tražio da mu se prestanak radnog odnosa utvrdi sa datumom 31. decembar 2002. godine ili kasnije, iako nikada u svom zahtjevu nije tražio povratak na rad. Tužena je istakla da navodno pozivanje apelanta da je Vrhovni sud izvršio retroaktivnu primjenu Zakona o radu je neprimjerena ovom odnosu, s obzirom da je i po ranijim propisima radnik koji je išao na neplaćeno odsustvo morao biti odjavljen iz fonda penzijskog osiguranja, tako da je 24. maj 2000. godine samo dan odlaska na neplaćeno odsustvo. Dalje je navedeno da je 31. decembar 2002. godine dan kada je apelant mogao da se vrati na rad, te je u odnosu na taj datum očigledno Zakon o radu legalno primijenjen.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav
1. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan osporenom odlukom. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden ranije u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović