Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2768/07 (A. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2768/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2768/07, rješavajući apelaciju Armine Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Armine Hodžić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci br. 011-0-Gž-07-
000920 od 31. augusta 2007. godine i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-2500/01 od 29. decembra 2006. godine i dopunske presude, broj P-2500/01 od 12. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Armina Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke , koju zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-07-000920 od 31. augusta 2007. godine i presuda Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2500/01 od 29. decembra 2006. godine i dopunske presude, broj P-2500/01 od 12. februara 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda, broj P-2500/01 od 29. decembra 2006. godine, donesenoj po tužbi apelantice protiv tuženih „ Sarajevo-osiguranje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Krajina-osiguranje“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), obavezan je drugotuženi da isplati apelantici na ime naknade nematerijalne štete slijedeće iznose: na ime pretrpljenog straha 75,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova 125,00 KM i na ime umanjenja opšte životne sposobnosti 250,00 KM, što ukupno iznosi 450,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja pa do isplate (stav jedan izreke presude). Stavom drugim izreke presude odbijen je kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete po svim vidovima preko dosuđenog iznosa te dio tužbenog zahtjeva (stav tri izreke) za plaćanje zakonske zatezne kamate na ime naknade nematerijalne štete počev od 2. oktobra 1997. godine do isplate. Sud je odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove postupka (stav četiri izreke presude).
3. U obrazloženju presude se navodi da je presuda donesena u ponovljenom postupku budući da je Viši sud u Banjoj Luci svojim rješenjem broj Gž-1416/89 od 10. oktobra 1989. godine uvažio žalbu apelantice, ukinuo presudu Osnovnog suda broj P-2988/87 od 17. januara 1989. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nadalje je navedeno da je apelantica podneskom od 10. maja 2005. godine precizirala tužbu na način da je pored drugotuženog tužila i prvotuženog te da je podneskom od 1. septembra 2006. godine precizirala visinu tužbenog zahtjeva na iznos od 3.500,00 KM uz obračun zakonske zatezne kamate počev od 2. oktobra 1997. godine. Sud je vezano za prigovore nedostatka pasivne legitimacije ocijenio osnovanim prigovor prvotuženoga obrazlažući da je tuženi odbio da stupi u parnicu te da je dostavio dokaze koji potvrđuju da nije pasivno lergitimisan u parnici. Suprotno tome sud je ocijenio neosnovanim prigovor drugotuženog o nedostatku pasivne legitimacije jer je iz provedenih dokaza sud utvrdio da je drugotuženi pravni sljednik ZOIL Sarajevo koji je bio prvobitno tuženi u ovoj parnici te da je nastupila univerzalna građanska sukcesija između prvobitno tuženog i novoosnovanog osiguravajućeg društva iz kojih razloga je odbio prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotuženog. Nadalje je navedeno da je među parničnim strankama nesporno da je 15. maja 1987. godine u Banja Luci došlo do saobraćajne nezgode u kojoj je učestvovalo vozilo «Zastava 101», registrovano i osigurano kod drugotuženog, kojim je upravljao R. D. te da je apelantica tom prilikom zadobila teške tjelesne povrede u vidu utiskivanja zuba sjekutića i razderotine tkiva gornje usne duplje. Sud je konstatirao da je među strankama sporno da li je došlo do kontakta vozila i apelantice te da li su povrede apelantice i nastala šteta u uzročnoj vezi. Iz nalaza sudskih vještaka saobraćajne i medicinske struke sud je utvrdio da je je došlo do kontakta između vozila i apelantice, da je apelantica zadobila navedene povrede koje su u uzročnoj vezi sa saobraćajnom nezgodom, da su predmetne povrede okvalificirane kao teške tjelesne povrede te da su za posljedicu imale umanjenje apelanticine opšte životne sposobnosti za 4,5%. Nadalje je navedeno da je sud za predmetne povrede, primjenom člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu:ZOO), a imajući u vidu nalaz sudskih vještaka, utvrdio iznose zbog umanjenja opšte životne sposobnosti 500,00 KM, na ime pretrpljenog straha 150,00 KM, na ime pretrpljenih fizičkih bolova 250,00 KM odnosno ukupno 900,00 KM. Sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju postoji pretpostavljena krivica drugotuženog. Budući da je drugotuženi prigovorio da postoji veliki doprinos apelantice nastanku saobraćajne nezgode te da se sukladno članu 177. st. 2. i 3. ZOO vozač i drugotuženi kao njegova jemac mogu djelimično osloboditi odgovornosti za nastalu štetu, sud je ispitao i ponašanje apelantice. Nadalje je navedeno da je sud na osnovu nalaza sudskih vještaka saobraćajne struke utvrdio da je pored tuženog za nastanak štete odgovorna i apelantica, te je u nedostatku dokaza po slobodnoj ocjeni odlučio o stepemu odgovornosti nalazeći da je tuženi propustio da prilagodi svoju brzinu nastaloj situaciji a da se propust apelantice ogleda u nebezbjednom nastupu na kolovoz izvan obilježenog pješačkog prelaza i pretrčavanju ulice bez prethodnog uvida u saobraćajnu situaciju. Stoga se sud primjenom člana 192. ZOO utvrdio podijeljenu odgovonost u omjeru 50% : 50% te je istakao da je ima ovlaštena u smislu člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da samostalno odlučio o doprinosu u nastanku štetnih posljedica a da je nalaz i mišljenje vještaka saobraćane struke koristio radi razjašnjenja onih činjenica za koje je potrebno stručno znanje. Obzirom na navedeno sud je iznose na ime naknade nematerijalne štete utvrđene od strane vještaka, a imajući u vidu doprinos apelantice nastanku štete, umanjio za 50% tako da je apelantici po svim vidovima nematerijalne štete dosudio ukupan iznos od 450,00KM. U obrazloženju je dalje navedeno da je sud odluku o zakonskoj zateznoj kamati dosudio sukladno članu 277. ZOO počev od presuđenja kada je sud utvrdi visinu štete i od kad se tuženi nalazi u docnji te je stoga odbio zahtjev apelantice za naknadu kamate počev od 2. oktobra 1997. godine.
4. Dopunskom presudom Osnovnog suda, broj P-2500/01 od 12. februara 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice u odnosu na prvotuženog kao neosnovan te je apelantica obavezana da prvotuženom naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da je u svojoj presudi od 29. decembra 2006. godine propustio da odluči o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prvotuženu iako je o ovom zahtjevu već raspravljeno. S obzirom da je ocijenio da je zahtjev prvotuženog za dopunu presude osnovan sud je primjenom odredbi čl. 192. i
193. ZPP donio dopunsku presudu. Sud je naveo da je obrazloženje svoje presude u pogledu odbijanja tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženog dao u obrazloženju presude od 29. decembra 2006. godine.
5. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-GŽ-07-000920 od 31. augusta 2007. godine, uvažena je žalba apelantice te je presuda Osnovnog suda, broj P-2500/01 od 29. decembra 2006. godine, preinačena u odbijajućem dijelu odluke o glavnoj stvari (stav dva izreke) i odluke o troškovima postupka (stav četiri izreke). Drugotuženi je obavezan da apelantici isplati na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljeni strah iznos od 560,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 75,00 KM, za pretrpljene bolove iznos od 640,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 125,00 KM te na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 1.600,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 250,00 KM te troškove parničnog postupka u iznosu od 3.402,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. augusta 2007. godine do isplate. Žalba apelantice u ostalom dijelu je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u odbijajućem dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati (stav tri izreke).
6. U obrazloženju odluke sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo izvodeći zaključak da apelantica ima pravo na naknadu ali da žalba osnovano ukazuje da je prvostepeni sud prenisko odmjerio naknadu namaterijalne štete i utvrdio previsok doprinos nastanku ove nezgode. Nadalje sud je ocijenio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio član 192. stav 1. ZOO budući da je vozač morao biti svjestan mogućnosti istrčavanja djece na ulicu zbog čega je Okružni sud zaključio da je apelantica doprinijela nastanku štete u omjeru 20%. Sud je naveo da se pogrešna primjena materijalnog prava ogleda i u nepravilnoj primjeni člana 200. ZOO budući da je tužbeni zahtjev postavljen srazmjerno pretrpljenoj šteti, a za naknadu pretrpljenog bola i ispod adekvatnog iznosa, te je ocijenio da je bilo pravilno usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti u pogledu traženih iznosa budući da po shvatanju drugostepenog suda subjektivne i objektivne okolnosti to opravdavaju. Također je navedeno da je apelantica u vrijeme povređivanja imala devet godina što znači da će cijeli život trpiti posljedice predmetne povrede, te je sud imajući u vidu dužinu trajanja postupka došao do zaključka da traženi iznosi od 700,00KM za pretrpljeni strah, 800,00 KM za pretrpljeni bol i 2.000,00 KM za umanjenje životne aktivnosti predstavljaju adekvatnu naknadu za pretrpljenu štetu. Obzirom na apelanticin doprinos nastanku ove nezgode utvrđene iznose je sud umanjio za 20% te u tom dijelu usvojio apelanticinu žalbu i na osnovu ovlaštenja iz člana 229. stav 4. ZPP preinačio prvostepenu presudu. te na osnovu člana 397. stav 2. i člana 235. stav 3. ZPP apelantici dosudio troškove shodno uspjehu u parnici. Sud je ocijenio neosnovanim navode žalbe vezane za prvotuženog i za odluku o zakonskoj zateznoj jer je prvostepeni sud u odnosu na prvotuženog odlučio dopunskom presudom a kamatu dosudio pravilnom primjenom materijalnog prava jer se kamata na nematerijalnu štetu saglasno odredbi člana 277. ZOO dosuđuje danom utvrđenja štete, odnosno danom presuđenja iz kojeg razloga je žalba apelantice u odnosu na stav tri izreke prvostepene presude odbijena primjenom člana 226. ZPP.
7. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-GŽ-07-000920 od 31. augusta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv dopunske presude Osnovnog suda, broj P-2500/01 od 12. februara 2007. godine. U obrazloženju ove presude sud je naveo da je prvostepeni sud presudom od 29. decembra 2006. godine donio odluku o tužbenom zahtjevu apelantice u odnosu na drugotuženog, a po prijedlogu prvotuženog u skladu sa čl. 192. i 193. ZPP dopunskom presudom od 12. februara 2007. godine odlučio o tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženog navodeći da je propustio da odluči o zahtjevu o kojem je već raspravljeno. Sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonom propisani uvjeti za donošenje dopunske presude te istakao da je osiguranik-vozač imao zaključen ugovor o osiguranju sa ZOIL Sarajevo PJ Banja Luka, da je 11. augusta 1992. godine osnovan drugotuženi koji preuzima radnike i imovinu ZOIL Sarajevo Filijala u Banja Luci, pa time i odgovornost za štetu nastalu zaključenjem ugovora o osiguranju u toj filijali. Nadalje je navedeno da je osiguranik drugotuženog plaćanjem premije osiguranja postavio uslovan zahtjev čije je ostvarenje zavisilo od nastupanja osiguranog slučaja u kojem apelantica kojoj je krivicom osiguranika drugotuženog prouzrokovana šteta ima pravo na isplatu te štete. Sud je istakao da se radi o stečenom potraživanju koje se može u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) smatrati imovinom. Okolnost da drugotuženi sa prvotuženim nije zaključio ugovor kojim se reorganizira njihova struktura i statusne promjene ne znači da se drugotužena ne može smatrati odgovornom za predmetni slučaj. Sud je obrazložio da je neosnovan navod apelanticine žalbe da je prvostepeni sud smatrao da prvotuženi nema status stranke jer je iz stanja spisa vidljivo da je u uvodu presude prvotužena označena kao stranka, da su u obrazloženju te presude dati razlozi o osnovanosti prigovora pasivne legitimacije prvotuženog. Nadalje je navedeno da je nesporno da je prvotuženi i tokom prvostepenog postupka pozivan i raspravljano je o zahtjevu u odnosu na njega što znači da je prvotuženi prihvatio preinačenje pa mu obzirom na navedeno pripada pravo na naknadu troškova zastupanja po advokatu shodno uspjehu u sporu, a koje je troškove pravilnom primjenom čl. 386. st1, 387. i 396. ZPP i advokatske tarife prvotuženom dodijelio prvostepeni sud.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U apelaciji se navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na štetu apelantice jer je neodrživ stav suda da postoji suodgovornost apelantice koja je u vrijeme nastanka nezgode imala devet godina te se ističe da je sud bitno umanjio obavezu tuženog dosudivši apelantici kamate počev od donošenja prvostepene presude jer su po apelantici kamate trebale biti dosuđene od podnošenja tužbe do isplate, a što proizilazi i iz odredbi člana 186. ZOO, pri čemu se apelantica poziva na stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine. Nadalje apelantica smatra da je materijalno pravo pogrešno primjenjeno i kad je odlučeno o nedostatku pasivne legitimacije prvotuženog budući da je po apelantici i prvotuženi pasivno legitimisan a što proizilazi iz članu 187. a. Zakona o preduzećima SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme kad je došlo do podjele prijeratnog ZOIL «Sarajevo» na više preduzeća a koje je stajalište zastupao i sam Okružni sud u odluci u drugom predmetu (PŽ-101/05).
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanatice o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku na osnovu relevantnih odredaba ZOO i ZPP u pretežnom dijelu udovoljili tužbenom zahtjevu apelantice za naknadu nematerijalne štete, umanjivši utvrđeni iznos štete po svim osnovima za 20% a shodno doprinosu apelantice nastanku štete te su apelantici dosudili zakonsku zateznu kamatu od 29. decembra 2006. godine, a zahtjev apelantice za naknadu kamate počev od 2. oktobra 1997. godine odbili. Sudovi su u obrazloženju odluka za svoje odlučenje dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju i primjeni materijalnog prava. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da apelantica ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti pa zaključuje da su navodi apelantice o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović