Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/07 (M. P.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2850/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2850/07, rješavajući apelaciju Matije Paunovske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Matije Punovske, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru, broj 007-0-Gž-

07-000680 od 14. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru, broj 07 58 P 014852 98 P od 23. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Matija Paunovska (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Karlo Sesar advokat iz Mostara, podnijela je 26. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 007-0-Gž-07-000680 od 14. juna 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 07 58 P 014852 98 P od 23. februara 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda, broj 07 58 P 014852 98 P od 23. februara 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-07-000680 od 14. juna 2007. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi Filip Ujević (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati iznos od 7.861,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom dva izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u tužbi navela da je sa tuženim u ugovornom odnosu povodom plasmana apelanticinih proizvoda na tržištu Bosne i Hercegovine te je tvrdila da joj je tuženi ostao dužan na ime zaprimljene robe-biljnih proizvoda iznos koji potražuje postavljenim tužbenim zahtjevom. Sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu istako prigovor mjesne nenadležnosti navodeći da je njegovo prebivalište u Splitu te je osporio tužbene navode. Nadalje je navedeno da je dostava tuženom koji je stalno mijenjao prebivalište izvršena putem oglasne ploče u smislu člana 352. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) budući da je u vrijeme podnošenja tužbe njegova adresa bila poznata te je dobivao pozive na raspravu ali se nije odazivao niti je izvijestio sud o promjeni adrese. Sud je naveo da je u toku postupka proveo dokaze saslušanjem apelantice i svjedoka Miljenka Paunovskog, izvršio uvid i čitanje spiska bilja koji je tuženi preuzeo te proveo finansijsko vještačenje po vještaku S.A. kao i njeno saslušanje. Iz nalaza ovog vještaka proizilazi da popis bilja koji je napisan na formatu A4 nije validan dokument jer se iz njega ne može utvrditi ko je robu preuzeo niti visina potraživanja. Nadalje je navedeno da sud iz provedenih dokaza nije mogao utvrditi sa sigurnošću postojanje bilo kakvog poslovnog odnosa među parničnim strankama, te je naveo da dokumentacija koju je dostavila apelantica nije validan dokaz koji bi sud mogao prihvatiti i obavezati tuženog na isplatu po tom osnovu. Sud je naveo da popis bilja koji je apelantica dostavila nije potpisan niti od strane izdavaoca niti od strane primaoca bilja, a iz njegovog sadržaja sud nije mogao utvrditi koji iznos bilja je preuzeo tuženi a samim tim ni koja je vrijednost navedenog bilja. Budući da apelantica, bez obzira na njen iskaz i iskaz svjedoka Miljenka Punovskog prema kojim je tuženi od njih preuzimao ljekovito bilje i biljne preparate u cilju dalje prodaje i distribucije, po zaključku suda nije uspjela dokazati količinu i vrijednost ljekovitih preparata koje je tuženi preuzeo od nje, sud je na osnovu čl. 123. i 126. ZPP odbio apelanticu sa tužbenim zahtjevom u cijelosti.

3. Apelantica smatra da je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da su redovni sudovi olako prešli preko činjenice da je apelantici izgorjela kuća te samim tim i dokumentacija koja se tamo nalazila te je jedini način da se dokaže njeno potraživanje saslušanje svjedoka i tužiteljice. Imajući u vidu navedeno te ponašanje tuženog, odnosno njegovo izbjegavanje da se suoči sa tužiteljicom, po apelanticinom shvaćanju jasno ukazuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

6. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

7. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da je redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto je apelantica odbijena sa postavljenim tužbenim zahtjevom. Ovo stoga što su zaključili, ocjenom dokaza čije je izvođenje predložila upravo apelantica, da apelantica nije dokazala niti osnov a samim tim ni visinu postavljenog zahtjeva. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da ni sama apelantica ne spori da nije imala materijalne dokaze o osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva s tim što navodi da je sud trebao cijeniti okolnost da je sva dokumentacija koju je posjedovala izgorjela. Obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da ocjena dokaza u osporenoj odluci nije bila očigledno proizvoljna, niti je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelanticinu štetu u smislu prava na pravičan postupak. Redovni sudovi su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice.

8. Ustavni sud ukazuje da apelanticino nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje koje bi trebalo meritorno razmotriti.

9. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2850/07 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio