Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2824/07 (V.Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2824/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2824/07, rješavajući apelaciju V.Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.Š. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-06-000 739 od 10. jula 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju RS, broj 16-372-248/02 od 25. jula 2006. godine i rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove grada Banja Luka, broj 05-372-356/01 od 10. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. V.Š. (u daljnjem tekstu: apelant) Banja Luke, kojeg zastupa Jelena Todić, advokat iz Banja Luke, podnio je 23. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-06-000 739 od 10. jula 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje građevinarstvo i ekologiju RS (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj 16-372-248/02 od 25. jula 2006. godine i rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj 05-372-356/01 od 10. aprila 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 22. novembra 2007. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja broj 05-372-356/01 od 10. aprila 2006. godine, donesenim u ponovnom postupku, utvrđeno je da Davorin Skočić (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva) ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana u Banja Luci, u ul. Vojvode Momčila broj 1, ranije Ulica Ive Mažara (u daljnjem tekstu: predmetni stan), a nakon smrti bake Marije Skočić, nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu na kojem pravo raspolaganja i davanja na korištenje ima Klinički centar Banja Luka (u daljnjem tekstu: davalac stana)
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da se podnosilac zahtjeva obratio Odjeljenju zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana te da je odjeljenje u tri navrata donosilo rješenja o podnesenom zahtjevu ali da su navedena rješenja u žalbenom postupku poništena te predmet vraćen na ponovni postupak Odjeljenju. Nadalje je navedeno da je u ponovnom postupku utvrđeno da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bila baka podnosioca koja je umrla 4. decembra 1998. godine, da predmetni stan koristi apelant u svojstvu privremenog zakonitog korisnika po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 12. septembra 1995. godine između Zavoda za izgradnju grada Banja Luka, a na osnovu ugovora o zamjeni stanova zaključenog između Marije Skočić i apelanta, da je podnosilac zahtjeva koji je u to vrijeme bio maloljetan kao davalac izdržavanja sa svojom bakom i djedom 24. marta 1998. godine zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju koji je ovjeren pred Osnovnim sudom u Banja Luci te da se prema podacima Ministarstva odbrane podnosilac zahtjeva, kao vojni obveznik u evidencijama vodi sa adresom stanovanja u predmetnom stanu. Odjeljenje je potom navelo da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) propisano ko se smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava te da iz navedene zakonske odredbe proizilazi da član porodičnog domaćinstva mora sa nosiocem stanarskog prava trajnoj živjeti i stanovati. Nadalje je navedeno da je u konkretnoj pravnoj stvari Odjeljenje na osnovu pisanih dokaznih sredstava te na osnovu ocjene svakog dokaza posebno, svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka zaključilo da je između Marije Skočić, kao nosioca stanarskog prava i podnosioca zahtjeva postojala trajna zajednica življenja i stanovanja u istom stanu. Odjeljenje je navelo da je ovaj zaključak dokazan relevantnim dokazima: ugovorom o doživotnom izdržavanju, prijavi prebivališta na adresi predmetnog stana dana 22. aprila 1988. godine, podacima Ministarstva odbrane. Nadalje je navedeno da je Odjeljenje prihvatilo stanovište Ministarstva dato u rješenju od 14. marta 2006. godine da je između nosioca stanarskog prava i podnosioca zahtjeva kao davaoca izdržavanja postojala zajednica života u istom stanu sve dok u tome nisu bili spriječeni iseljenjem iz stana. Također je navedeno da je Odjeljenje vezano za iskaze saslušanih svjedoka (13 svjedoka), prvenstveno stanara zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, čije izjave su različite, poklonilo vjeru izjavama onih svjedoka koji su u periodu koji se dokazuje ulazili u sporni stan i posjećivali Mariju Skočić, jer iste nisu u suprotnosti sa pismenim dokazima provedenim u toku upravnog postupka. Odjeljenje je navelo da izjave stanara sa adrese na kojoj se nalazi stan apelantove majke Nade Skočić, koji su izjavili da podnosilac zahtjeva nije u relevantnom periodu napuštao stan svoje majke, nije prihvatilo kao vjerovatne jer su u suprotnosti sa pisanim dokazima. Na osnovu izloženog Odjeljenje je zaključilo da podnosiocu zahtjeva pripada pravo iz člana 21. stav 2. u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO da trajno i nesmetano koristi predmetni stan nakon smrti bake Marije Skočić.
4. Rješenjem Ministarstva, broj 16-372-248/02 od 25. jula 2006. godine, odbijena je žalba davaoca stana i apelanta kao umješača protiv rješenja Odjeljenja broj 05-372-356/01 od 10. aprila 2006. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant u žalbenim navodima istakao da obrazloženje rješenja nije zasnovano na zakonu jer iz provedenih dokaza proizilazi da podnosilac zahtjeva nije stekao status člana porodičnog domaćinstva umrlog nosioca stanarskog prava. zahtjeva Međutim Ministarstvo ja ocijenilo da je pravilno utvrđenje Odjeljenja da podnosilac zahtjeva ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana nakon smrti svoje bake koja je bila nosilac stanarskog prava na tom stanu pri čemu je u obrazloženju rješenja prvostepeni organ iznio razloge svog odlučivanja koje je Ministarstvo u cijelosti .prihvatilo. Ministarstvo je navelo da su razlozi navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja rezultat pravilne ocjene izvedenih dokaza, pismenih i usmenih, iz kojih je utvrđeno da je postojala trajna zajednica življenja između podnosioca zahtjeva-unuka sa nosiocem stanarskog prava, njegovom bakom, na predmetnom stanu sve dok u tome nisu spriječeni iseljenjem iz stana. Obzirom da je po zaključku Ministarstva činjenično stanje pravilno utvrđeno i na njega pravilno primijenjeno materijalno pravo, žalbe davaoca stana i apelanta su odbijene kao neosnovane.
5. Davalac stana je protiv rješenja Ministarstva i rješenja Odjeljenja tužbom pokrenuo pravni spor. Presudom Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000739 od 10. jula 2007. godine, odbijena je kao neosnovana tužba davaoca stana u dijelu u kojem osporava rješenje Ministarstva a odbačena u dijelu kojim se osporava rješenje Odjeljenja. U obrazloženju je navedeno da je apelant kao zainteresovano lice u odgovoru na tužbu istakao da se pridružuje navodima tužbe. Sud je nadalje ponovio činjenično utvrđenje iz prvostepenog postupka te naveo da je Ministarstvo u osporenom aktu prihvatilo to utvrđenje prema kojem je između podnosioca zahtjeva i umrlog nosioca stanarskog prava postojala zajednica življenja i stanovanja zbog čega je utvrđeno da podnosilac zahtjeva ima status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZSO te da mu shodno tome pripada pravo da u smislu člana 21. stav 2. ZSO nastavi sa trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana. Sud je zaključio da je pravni stav Ministarstva pravilan te da su za rješavanje ovog predmeta relevantne odredbe člana 21. stav 2. a u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO. Nadalje je navedeno da je u toku postupka prvostepeni organ proveo brojne dokaze (uvid u čitav niz materijalnih dokaza i saslušanje trinaest svjedoka) te da obzirom na navedeno Okružni sud također nalazi pravilnim zaključivanje prvostepenog organa da je podnosilac zahtjeva živio u zajedničkom domaćinstvu sa svojom bakom jer to ne proizilazi samo iz izjava svjedoka (K.F, Z.K i H.B. pa i M.C.) već i iz materijalnih dokaza. Stoga je sud ocijenio pravilnim utvrđenje prvostepenog organa da je podnosilac zahtjeva 1988. godine pa sve do 1995. godine, kada je njegova baka nasilno deložirana iz predmetnog stan i zajedno sa apelantovim ocem otišla u SAD gdje je i umrla, ostvario zajednicu življenja i stanovanja sa bakom te je po tom osnovu stekao status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZSO pa mu pripada pravo u smislu člana 21. stav 2. ZSO nastavi korištenje stana. Sud je naveo da je sasvim logično da je podnosilac zahtjeva posjećivao svoje roditelje i brata u njihovom stanu, te da su ga saslušani svjedoci sa te adrese prilikom tih dolazaka viđali ali da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizilazi da je i dalje nastavio živjeti sa bakom dok nisu deložirani. Nadalje je navedeno da podnosilac zahtjeva svoje pravo da nastavi sa korištenjem predmetnog stana crpi iz srodničkog odnosa u smislu člana 6. stav 2. a ne po osnovu zaključenog ugovora o doživotnom izdržavanju premda upravo taj ugovor pokazuje opredjeljenje i namjeru podnosioca zahtjeva da nastavi koristiti predmetni stan. Stoga je sud zaključio da prigovori tužbe da nije postojala zajednica života od pet odnosno deset godina nije osnovan jer taj vremenski uvjet nije potreban kad se radi o članovima domaćinstva između krvnih srodnika pa je dovoljan osnov sama zajednica življenja i stanovanja. Sud je navode tužbe vezani za izmjenu odredbe člana 6. stav 2. ZSO iz 1993. godine, u smislu da nije predviđena mogućnost sticanja svojstva člana porodičnog domaćinstva za unuke, ocijenio bez značaja za rješavanje konkretne pravne stvari budući da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojim odlukama izrazio stav da je cilj donošenja Zakona o ukidanju Zakona o izmjenama i dopunama ZSO uspostavljanje stanja koje je bilo prije donošenja tih izmjena ZSO. Obrazlažući odbacivanje tužbe u odnosu na rješenje Odjeljenja navedeno je da se Upravni spor u smislu člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima može voditi samo protiv konačnog upravnog akta.
6. Apelant smatra da su osporenim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i
k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da osporene odluke nisu zasnovane na zakonu, da sud nije brižljivo cijenio svaki dokaz te se ističe da iz provedenih dokaza proizilazi da nije postojala trajna zajednica života i stanovanja između umrlog nosioca stanarskog prava i podnosioca zahtjeva.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Obzirom na činjenice predmeta i navode apelacije Ustavni sud prvenstveno mora odlučiti o primjenjivosti garancija člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretni slučaj. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da se predmetni upravni postupak vodio po zahtjevu drugog lica za utvrđenje da mu pripada pravo da trajno i nesmetano nastavi koristiti predmetni stan i da je apelant u predmetnom upravnom postupku imao pravnu poziciju umješača, a da se u odgovoru na tužbu pridružio navodima tužbe davaoca stana. Međutim neovisno od činjenice da se osporenim odlukama praktično odlučivalo o pravu drugog lica, Ustavni sud smatra, obzirom da iz stanja spisa proizilazi da predmetni stan koristi apelant i to po osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 12. septembra 1995. godine, da je predmetni postupak od odlučujućeg značaja za apelantova građanska prava i obaveze.
9. Nadalje, Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prav, odnosno kako apelant navodi nezakonite odluke, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud u osporenim odlukama detaljno obrazložili zašto su udovoljili zahtjevu podnosioca zahtjeva za utvrđenje da ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana nakon smrti bake Marije Skočić, odnosno zašto je u upravnom sporu odbijena tužba davaoca stana na korištenje usmjerena na poništenje rješenja Ministarstva. Nadalje, Ustavni sud smatra da, suprotno apelacionim navodima, ocjena dokaza u osporenoj odluci nije izostala i nije bila očigledno proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali da dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak. Organi uprave i sud su u obrazloženju svojih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
12. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović