Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2925/07 (Zemljoradnička zadruga «Brka» i Š. R.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
  • Propisano zakonom
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2925/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2925/07, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge «Brka» i Šaćira Rahmana , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zemljoradničke zadruge «Brka» i Šaćira Rahmana podnesena protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta broj 097-0-Pžp-07-000073 od 3. septembra 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta broj 096-0-Pr-06-

003380 od 23. aprila 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga «Brka» i Šaćir Rahman (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Brčkog, a koje zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Brčkog, podnijeli su 2. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 007-0-Gž-07-001 091 od 3. aprila 2007. godine i rješenja Osnovnog suda Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-Pr-06-

003380 od 23. aprila 2007. godine. Apelanti su dopunili apelaciju 10. decembra 2007. godine.

2. Osnovni sud je rješenjem broj 096-0-Pr-06-003380 od 23. aprila 2007. godine apelante oglasio krivim da nisu vodili trgovačku knjigu u poljoprivrednoj apoteci, kao trgovini na malo, 25 radnih dana, a čime su počinili prekršaj iz člana 15. kažnjiv po članu 74. stav 3. Zakona o trgovini Brčko Distrikta (u daljnjem tekstu: Zakon o trgovini, «Službeni glasnik Brčko Distrikta» broj 40/04), te im izrekao novčanu kaznu u iznosu označenom u izreci rješenja. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka D.B., te pročitao izvještaj o inspekcijskoj kontroli od 25. jula 2006. godine, a koji dokazi su ocijenjeni kao saglasni jedan drugom pa im je poklonio vjeru. Odbrani apelanata sud nije poklonio vjeru jer je bila u suprotnosti sa utvrđenim činjeničnim stanjem, odnosno ocijenio je da je bez osnova tvrdnja apelanata da tokom 25 radnih dana uopšte nisu ostvarili promet roba u poljoprivrednoj apoteci i ako je bila sezona poljoprivrednih poslova. Prilikom odmjeravanja kazne, sud je ocijenio da je novčana kazna srazmjerna težini počinjenog prekršaja i prekršajnoj odgovornosti apelanata, te kao olakšavajuće okolnosti cijenio da apelanti do sada nisu kažnjavani za iste ili slične prekršaje, dok otežavajuće okolnosti nije našao.

3. Apelanti su protiv rješenja Osnovnog suda izjavili žalbu zbog povrede odredaba postupka, povrede odredaba materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te na odluku o kazni.

4. Apelacioni sud je rješenjem broj 007-0-Gž-07-001 091 od 3. aprila 2007. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je članom 15. Zakona o trgovini propisano da je trgovac, koji obavlja trgovinu na malo, dužan u svakom prodajnom objektu ili drugom prodajnom mjestu držati trgovačku evidenciju koja sadrži evidenciju o kupovini i prodaji robe i evidenciju o uplati na žiro-račun gotovine ostvarene dnevnim prometom. Nadalje, istaknuto je da je u zapisniku o izvršenoj inspekcijskoj kontroli od 25. jula 2006. godine, u dijelu koji se odnosi na trgovačku knjigu, konstatovano da je ona ažurna zaključno sa 30. junom 2006. godine, kada je uknjižena posljednja promjena pod rednim brojem 89/06. U konkretnom slučaju nesporno je da od 30. juna 2006. godine pa do dana kada je obavljena inspekcijska kontrola u trgovačkoj knjizi nije bilo nikakvih unosa, a što ukazuje da trgovačka knjiga nije ažurno vođena. Suprotno tvrdnjama apelanata da u situaciji kada nema prometa nije potrebno formalno evidentirati neostvarivanje prometa, Apelacioni sud je zaključio da obaveza vođenja trgovačke knjige sadrži u sebi kako obavezu unošenja podataka ostvarenog prometa, tako i obavezu konstatovanja stanja u slučaju neostvarenog prometa. U vezi s tim, Apelacioni sud je konstatovao da je na strani apelanata postojala obaveza ažurnog vođenja trgovačke knjige, obzirom da ona ima karakter javne isprave i vodi se po načelima urednosti i tačnosti, dakle nije vezana samo za rezultatate ostvarenog prometa niti zakon isključuje obavezu vođenja trgovačke knjige i evidintiranja stanja u slučaju neostvarivanja prometa (bilo ono iskazano i nulama). Na temelju navedenog, Apelacioni sud je žalbene navode apelanata da je razlog za nevođenje trgovačke knjige u relavantnom periodu bio neostvareni promet ocijenio kao neosnovane. Po mišljenju Apelacionog suda, Osnovni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenio Zakon o trgovini, našavši da su apelanti neažurnim vođenjem trgovačke knjige počinili prekršaj iz člana 15. Zakona o trgovini, koji je kažnjiv po članu 74. stav 1. tačka 3. istog zakona, te ih zbog toga oglasio krivim i kaznio. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi apelanata u pogledu izrečene kazne, jer je novčana kazna izrečena u okviru zakonskog minimuma, ocijenjena je kao adekvatna prirodi i težini počinjenog prekršaja, kao i imovinskim prilikama apelanata, te da se s njom ostavruje svrha kažnjavanja propisana članom 4. Zakona o prekršajima Brčko Distrikta.

5. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda prava na pravično suđenje po apelantima se prije svega ogleda u činjenici da im je Osnovni sud izrekao kaznu za prekršaj kojeg nije ni bilo. Naime, apelanti smatraju da član 15. Zakona o trgovini, kao i podzakonski akt koji je donesen na temelju navedenog člana, ne sadrže jasnu odredbu da je trgovačku knjigu potrebno voditi i kada nema prometa, odnosno da intencija zakonodavca nije bila da propiše obavezu da se trgovačka knjiga mora voditi i kad prometa nema. Nadalje, s obzirom da se u trgovačku knjigu upisuje kupovina i prodaja roba i kretanje novca, Osnovni sud je propustio da utvrdi da li je u relavnatnom periodu uopšte bilo prometa, iako su apelanti nudili da se provede kontrola poslovanja cijele zadruge, s obzirom da su obveznici poreza na promet. Umjesto toga, Osnovni sud je poklonio vjeru jedino zapisniku koji je sačinila inspekcija, odnosno njenom mišljenju i uopšte se nije upuštao u utvrđivanje činjenice da li je u relevantnom periodu uopšte bilo prometa. Nadalje, apelanti smatraju da je Apelacioni sud, suprotno zakonskoj odredbi, utvrđujući svojim rješenjem da trgovačku knjigu treba voditi i kad nema prometa, odnosno da u tom slučaju treba upisivati nule, preuzeo ulogu zakonodavca i propisao novu odredbu. Apelanti smatraju da je i Apelacioni sud zanemario činjenicu da treba dokazati da je prekšaj učinjen, odnosno da je u relevantnom periodu bilo prometa koji nije evidentiran. Povreda prava na imovinu po apelantima se ogleda u činjenici da će apelanti, plaćanjem izrečenih novčanih kazni biti lišeni svoje imovine u iznosima koje su obavezani platiti.

6. Apelanti su dopunili apelaciju dostavljajući tumačenje Odjeljenja za privredni razvoj, sport i kulturu Vlade Brčko Distrikta izdato 3. decembra 2007. godine, a koje je, na temelju ovlaštenja iz člana 15. stav 8. Zakona o trgovini, izdalo Pravilnik o obliku i načinu vođenja trgovačke knjige. Apelanti smatraju da je predočeni dokument dokaz da nisu počinili prekšaj koji im se stavlja na teret. Naime, u svom tumačenju relevantnog Pravilnika, Odjeljenje za privredni razvoj, sport i kulturu je istaklo da je članom 14. Pravilnika propisan obrazac trgovačke knjige i koje kolone najmanje mora da sadrži. Članom 15. regulisnao je šta se u svaku od pet kolona upisuje. Najzad, kosntatovano je te da se, u situaciji kad nije bilo prometa, u trgovačku knjigu ne upisuje nula.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Budući da apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u prekršajnom postupku koji je protiv njih vođen, Ustavni sud treba prvo da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopšte primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanata.

10. Prema usvojenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, ocjena je li neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu sljedećih kriterija: klasifikacije prema domaćem zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi Evropski sud, Engel i dr. protiv Nizozemske, presuda od 8. juna 1976. godine). Ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija i to obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni.

11. Apelanti su proglašeni krivim i kažnjeni zbog djela koje je klasifikovano kao prekršaj prema Zakonu o trgovini. Međutim, to nije odlučujuće za primjenu garancija iz člana 6. Evropske konvencije. Što se tiče prirode prekršaja, da bi se radilo o «krivičnoj» optužbi u smislu člana 6. Evropske konvencije obim prekršajne norme mora biti uopšten, a svrha sankcije da odvrati od takvog činjenja i da kazni počinioca. U konkretnom slučaju, norma kojom je propisan prekršaj za koji su apelanti oglašeni krivim i kažnjeni odnosi se na sve osobe koje se bave trgovinskom djelatnošću, odnosno trgovinom na malo. Svrha kazne u prekršajnom postupku je da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspitava, da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana. U konkretnom slučaju svrha kazne je, da se obezbijedi poštivanje propisa kojim se uređuje oblast trgovine, te kažnjavanje lica koja krše te propise. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da sve ovo upućuje da se radi o «krivičnoj» optužbi, pa da je član 6. Evropske konvencije na konkretni slučaj primjenjiv.

12. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, a što se, po apelantima ogleda u činjenici da su sudovi propustili da utvrde da li je u relevantnom periodu uopšte bilo prometa, pa je zbog ovog propusta došlo i do pogrešne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda proizilazi da je svoju odluku zasnovao na inspekcijskom zapisniku i saslušanju svjedoka D.B., a koje je u cijelini prihvatio jer su bili saglasni, te na temelju ova dva dokaza, a ne samo zapisnika inspekcije kako to apelanti tvrde u apelaciji, izveo zaključak da su apelanti počinili prekršaj koji im se stavlja na teret. Također, iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda ne može se zaključiti da su apelanti predlagali bilo kakve dokaze koje je ovaj sud odbio da provede. Nadalje, iz obrazloženja presude Apelacionog suda ne može se zaključiti da su apelanti kao žalbene navode isticali da je njihov prijedlog za provođenje dokaza u prvostepenom postupku neosnovano odbijen ili da o njemu nije ni odlučivano. Prema navodima iz apelacije proizilazi da su apelanti nudili kao dokaz u prvostepenom postupku da se provede kontrola poslovanja cijelokupne zadruge, međutim ovaj navod nisu potkrijepili bilo kakavim dokazom priloženim uz apelaciju. Nadalje, Apelacioni sud je u obrazloženju osporenog rješenja prije svega istakao da Zakon o trgovini ne isključuje obavezu vođenja trgovačke knjige i evidentiranja stanja i u slučaju kad promet nije ostvaren, a na temelju čega je zaključio da je za apelante postojala obaveza da u trgovačkoj knjizi konstatuju stanje i u onim danima kada nije bilo prometa, bilo da se stanje u takvoj situciji iskazuje i nulama. Iz sadržaja relevantnih odredbi Zakona o trgovini, odnosno člana 15. te člana 74. stav 1. tačka 8. Zakona o trgovini ne proizilazi da se vođenje trgovačkih knjiga i unošenje podataka koje ova evidencija sadrži vezuje jedino za dane kada je promet ostavren. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Apealcioni sud iznoseći navedno stajalište postupao proizvoljno ili dikriminatorski u odnosu na apelante. U vezi s tim, Ustavnom sudu predočeno tumačenje Odjeljenja za privredni razvoj, sport i kulturu, da se u skladu sa Pravilnikom o obliku i načinu vođenja trgovačke knjige, u trgovačku knjigu ne upisuje nula ako nije bilo prometa, u konkretnom slučaju je bez značaja. Naime, apelanti su lica koja obavljaju trgovinu na malo pa im činjenica o postojanju navedenog Pravilnika, te oblik i sadržaj, odnosno način vođenja traženih podataka, nije mogla biti nepoznata u vrijeme kada je vođen prekršajni postupak, a u kojem su, pravovremenim pribavljanjem dokaza predočenog tek u postupku po apelaciji pred Ustavnim sudom, eventualno mogli uticati na drugačiju odluku postupajućih sudova. Također, dostavljajući ovo tumačenje Ustavnom sudu apelanti nisu istakli niti jedan razlog na temelju kojeg bi se moglo zaključiti da su na bilo koji način bili spriječeni u pribavljanju ovog tumačenja, kao i u njegovom predočavanju u postupku pred redovnim sudovima. S obzirom da ovo tumačenje nije bilo predočeno kao dokaz u postupcima pred redovnim sudovima, odnosno da oni nisu imali priliku da ga cijene, ne može se sa uspjehom isticati ni u postupku pred Ustavnim sudom.

14. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Nadalje, apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na imovinu jer će plaćanjem izrečenih novčanih kazni ostati bez dijela svoje imovine. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da u skladu s odredbom stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, država ima pravo da "primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da […] bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni". Ova odredba predstavlja izuzetak od člana 1. stava 1., koji garantuje mirno uživanje imovine, jer citirani stav "ni na koji način ne utiče na pravo države da primjenjuje takve zakone" kojim osigurava naplatu kazni. Prilikom donošenja takvih zakona zakonodavac uživa široko polje procjene i odlučivanja i Ustavni sud će poštivati procjenu zakonodavnog organa, osim ako ne postoji razumna osnova za to (vidi Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Gasus Dosier – und Fördertechnik GmbH protiv Nizozemske od 23. februara 1995. godine, serija A, broj 306-B, stav 60). Nadalje, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije zauzeti stav da se izricanje novčanih kazni može definirati kao "lišavanje" imovine u smislu druge rečenice stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te, prema tome, ono mora ispunjavati uslove iz navedenog člana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-498/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22., objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 32/05). Drugim riječima, čak i ako su novčane kazne izuzetak u skladu s drugim stavom, Ustavni sud će procijeniti ispunjavaju li izrečene novčane kazne, u odnosu na imovinu, uslove principa zakonitosti i proporcionalnosti i da li nadležni organ zloupotrijebio svoje zakonom predviđene nadležnosti.

16. Da bi lišavanje imovine bilo u skladu sa drugom rečenicom stava 1. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ono mora biti: (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa opštim principima međunarodnog prava. U pogledu zakonitosti, miješanje u imovinu je zakonito samo ako je zakon koji je osnova za takvo miješanje (a) pristupačan građanima, (b) formulisan sa odgovarajućom tačnošću i preciznošću da bi se građanima omogućilo da prilagode svoje postupke i (c) kompatibilan sa vladavinom prava, što znači da pravna sloboda odlučivanja koju uživaju izvršni organi ne smije biti neograničena, odnosno zakon mora građanima osigurati odgovarajuću zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi Odluku Doma za ljudska prava broj CH/02/8202 od 4. aprila 2003. godine, stav 144). U pogledu javnog interesa mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja kojem se teži. Drugim riječima, nadležni organ mora utvrditi je li uspostavljena pravična ravnoteža između potreba javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Sporrong i Lönnroth od 23. septembra 1982. godine, serija A, broj 52, st. 69. i 73). Prilikom utvrđivanja postojanja pravične ravnoteže, država ima široku slobodu odlučivanja u pogledu odabira sredstava primjene i utvrđivanja opravdanosti posljedica takve primjene u javnom interesu radi ostvarivanja svrhe predmetnog zakona.

17. U konkretnom slučaju, novčane kazne su izrečene na osnovu člana 15., te člana 74. stav 1. tačka

8. Zakona o trgovini. Ove odredbe su primjenjive i na pravna i na fizička lica. Navedeni zakon je objavljen u "Službenom glasniku Brčko Distrikta". Tekst odredbi na koje se pozivaju Osnovni sud i Apealacioni sud je jezički jasan. Prema tome, apelanti su mogli predvidjeti prirodu i iznos novčanih kazni u slučaju nevođenje trgovačke knjige, odnosno njenog netačnog ili neažurnog vođenja».

18. Nadalje, Ustavni sud smatra da je zakonsko uređenje oblasti trgovine, kao jedne od privrednih grana, nesumnjivo u javnom interesu. Država ima određenu slobodu odlučivanja prilikom stvaranja okvira, organizacije i načina poslovanja trgovaca – kao što je pravo na izricanje kazni – da bi se osiguralo poštivanje zakonom propisanih uslova i načina obavljanja trgovačke djelatnosti. U tom slučaju, Ustavni sud prihvata da je sprječavanje kršenja zakonom propisanih uslova i načina obavljanja trgovačke djelatnosti, od kojih je jedan i vođenja trgovačke knjige, legitiman cilj koji je u javnom interesu (vidi, mutatis mutandis, Presudu Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Hentrich protiv Francuske, od 3. jula 1995. godine, serija A, br. 296-A, stav 39. i dalje).

19. Konačno, izricanje novčanih kazni za nepoštivanje propisanih uslova i načina obavljanja trgovačke djelatnosti je prikladan način koji stoji na raspolaganju organima vlasti da destimulišu takve aktivnosti. U konkretnom predmetu, apelanti su bili upoznati sa inspekcijskim pregledom i sadržajem zapisnika koji je tom prilikom sačinjen, a u kojem je konstatovano da nisu vodili trgovačku knjigu u relevantnom periodu. Također, imali su mogućnost da u postupku pred redovnim sudom iznesu svoju odbranu, te da dokažu tvrdnju da u relevantnom periodu nije bilo prometa, pa da zbog toga trgovačka knjiga nije vođena. Međutim, a kako je to već konstatovano, u dijelu ove odluke u pogledu navoda o povredi prava na pravično suđenje, apelanti u vođenim postupcima nisu ponudili niti jedan dokaz da nije bilo prometa u relevantnom periodu.

20. Nadležni organi su činjenično stanje utvrdili kako na osnovu navoda apelanata, tako i na osnovu saslušanja svjedoka i na osnovu izvršenog uvida u zapisnik o izvršenoj inspekcijskoj kontroli, te su uzeli u obzir i način na koji su apelanti počinili prekršaje za koje su proglašeni krivim. Izrečene kazne su u zakonskim okvirima.

21. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da je uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva općeg interesa, te da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 očigledno (prima facie) neosnovani.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2925/07 (Zemljoradnička zadruga «Brka» i… | Sudska praksa | Aktio