Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3017/07 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3017/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3017/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

001250 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-000421 od 15. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Kantonalno prvobranilaštvo Tuzla, podnijeo je 13. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-001250 od 6. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-000421 od 15. juna 2007. godine.

2. Općinski sud je presudom broj 032-0-P-06-000421 od 15. juna 2007. godine obavezao apelanta da Tomislavu Tomiću, Jusufu Beganoviću, Salku Hatičiću, Ivici Petroviću i Pašagi Mehanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelji), isplati na ime neisplaćenog dijela otpremnine prilikom odlaska u penziju, pojedinačno označene iznose u izreci presude, uz obavezu plaćanja zakonske zatezne kamate, te da im nadoknadi označeni iznos troškova postupka. Naime, tužioci su bili uposlenici Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona, te sticanjem zakonskih uslova, penzionisani u periodu od 17. oktobra 2005. godine do 26. decembra 2005. godine. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da, po mišljenju ovog suda, tužiteljim pripada pravo na otpremninu u iznosu od šest njihovih plata, a u skladu sa članom 16. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plate („Službene novine Federacije BiH“ broj 34/04 od 26. juna 2004. godine), te člana 1a. Uredbe o izmijenama i dopunama citirane Uredbe („Službene novine Federacije BiH“ broj 56/04 od 23. oktobra 2004. godine), a ne u iznosu tri njihove plate kako je tvrdio apelant, a u skladu sa zaključkom Vlade Tuzlanskog kantona broj 02/1-05-493-1/05 od 19. januara 2005. godine. Naime, iz navedenog zaključka Vlade Tuzlanskog kantona proizilazi da je od Vlade Federacije BiH zatraženo da preispita Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plata, posebno u dijelu utvrđivanja visine naknada i drugih materijalnih prava, te da je svim budžetskim korisnicima Tuzlanskog kantona naloženo da, do daljnjeg, isključivo primjenjuju Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknada i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika, kao i druge postojeće akte na nivou Kantona. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da Vlada Tuzlanskog kantona ne može mjenjati Uredbu Vlade Federacije BiH, te da je ona na snazi sve dok se eventualno ne preispita ili ne izmijeni.

3. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-07-001250 od 6. septembra 2007. godine žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da je Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koji nemaju karakter plate stupila na snagu 27. juna 2004. godine, odnosno Uredba o njenim izmjenama i dopunama, 24. oktobra 2004. godine, pa su obje primjenjive na tužitelje koji su u penziju otišli nakon njhovog stupanja na snagu. Nadalje, istaknuto je da su tačni navodi apelanta da je postojao poseban propis Tuzlanskog kantona, tj. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknada i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika („Službene novine TK“ br. 15/03, 4/04 i 8/04) koji je regulisao iznos otpremnine prilikom odlaska u penziju u iznosu od tri poslednje obračunate ili isplaćene plate. Kantonalni sud je istakao da je ova Uredba donesena 8. decembra 2003. godine, a navedene Uredbe Vlade Federacije BiH u toku 2004. godine, te da se one odnose na ista pitanja koja je regulisala Uredba Vlade Tuzlanskog kantona. Kantonalni sud je zaključio da je apelantov propust što svoje propise nije uskladio sa federalnim propisom. Najzad, Kantonalni sud je ostao pri stanovištu Općinskog suda da je u pogledu apelantovog pozivanja na zaključak Vlade Tuzlanskog kantona od 19. januara 2005. godine.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a u vezi sa članom II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te najzad član 17. Evropske konvencije. Povreda navednih prava po apelantu se ogleda u činjenici da su osporavane presude zasnovane na pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. U prilog ove tvrdnje apelant ističe da je članom 1a. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama koje nemaju karakter plata propisano da se odredbe člana 3. do 25. a unutar kojih je regulisan i iznos otpremnine za odlazak u penziju, regulisano da se primjenjuju i na sve državne službenike i namještenike u kantonalnim organima uprave, kantonalnim ustanovma i drugim tijelima kantona, ako posebnim propisom kantona, u skladu sa zakonom, za pojedine stručne i druge službe nije drugačije određeno. U vezi s tim apelant ističe da je posebni kantonalni propis postojao, tj. Uredba o načinu i postupku utvrđivanja plata, naknada i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika Tuzlanskog kantona, a koja je članom 9. stav 1. tačka 2. propisivala da je iznos otpremnine prilikom odlaska u penziju tri prosječne neto plate ostvarene u Federaciji BiH ili tri posljednje obračunate i isplaćene plate službenika ili namještenika ako je to za njega povoljnije. Apelant smatra da je neprihvatljiv stav sudova da se ova Uredba nije mogla primjeniti jer su navedene Uredbe Vlade Federacije BiH donesene nakon donošenja Uredbe Vlade Tulanskog kantona. Po apelantu iz člana 1a. Uredbe Vlade Federacije BiH proizilazi da je nebitno kada je donesen kantonalni propis, odnosno kada je stupio na snagu, te da iz citirane odredbe ne proizilazi obaveza usklađivnja kantonalnog sa federalnim propisom.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

6. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da su postupajući sudovi pogrešno i proizvoljno primjenili pozitivno-pravne propise. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. Ustavni sud smatra da je presuda Kantonalnog suda jasna, odnosno da sadrži logično obrazloženje za usvajanje tužbenih zahtjeva tužitelja. Naime, Kantonalni sud je, imajući u vidu da je Uredba Vlade Federacije BiH stupila na snagu prije nego je tužiteljima prestao radni odnosno, a nakon Uredbe Vlade Tuzlanskog kantona, primjenjiva i na tužitelje. Na temelju navedenog, sudovi su zaključili da im se otpremnina prilikom odlaska u penziju ima obračunati u visini koja je propisana Uredbom Vlade Federacije BiH, tj. u iznosu šest prosječnih plata ostvarenih u Federaciji BiH. Najzad, Općinski sud je dao jasno i logično obrazloženje, a koje je podržao i Kantonalni sud zbog čega se ima primjenjivati Uredba Vlade Federacije BiH, a ne Uredba Vlade Tuzlanskog kantona, te posebno istakao da Vlada Tuzlanskog kantona ne može svojim zaključkom mjenjati federalnu uredbu.

10. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelant ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, očigledno (prima facie) neosnovani

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3017/07 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio