Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3179/07 (V. P. i J. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zamjena nekretnina
  • Stanarsko pravo
  • Propisano zakonom
  • Neovlašteno lice
  • Šta se ne smatra domom
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3179/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3179/07, rješavajući apelaciju Veroljuba Pavlovića i Jele Bujić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 5, te člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veroljuba Pavlovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-

06-000 285 od 24. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.02/4-R-199/06 od 24. februara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jele Bujić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-06-000 285 od 24. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.02/4-R-199/06 od 24. februara 2006. godine, zato što je podnijelo neovlašteno lice.

OBRAZLOŽENJE

1. Veroljub Pavlović i Jela Bujić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Pančeva, Republika Srbija, a koje zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banja Luke, podnijeli su 27. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-06-000 285 od 24. septembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 18.02/4-R-199/06 od 24. februara 2006. godine.

2. Apelanti su 3. novembra 1990. godine zaključili ugovor o zamjeni stanova sa J.J. nosiocem stanarskog prava na stanu u ulici Rade Ličine broj 34 u Banja Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan). Apelant je u zamjeni stanova ustupio stan u ulici Nurije Pozdrca broj 42, a apelantica stan u ulici Sestara i Braće Kapor broj 46, oba u Banja Luci. Nakon toga, apelant je, u svojstvu nosioca stanarskog prava, sa Zajednicom stanovanja JNA 11. jula 1991. godine zaključio ugovor o korištenju spornog stana. U članu 3. ugovora kao članovi porodičnog domaćinstva navedeni su apelantova supruga, sin i kći. Apelant je 13. februara 1992. godine Komandi garnizona Banja Luka podnio zahtjev za otkup spornog stana iz Stambenog fonda JNA.

3. Apelant je od Vojne pošte broj 4022, Organ za stambene i garnizonske poslove 10. avgusta 1992. godine pribavio saglasnost za izdavanje dijela spornog stana podstanaru LJ.B.. Istog dana, apelant je sa imenovanim zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Ugovor je zaključen na određeno vrijeme, odnosno do 1. septembra 1993. godine.

4. Apelant je 3. septembra 1996. godine sa Vojnom poštom 7101 Banja Luka zaključio Sporazum o raskidu ugovora o otkupu stana broj 3513-5152-4 od 11. aprila 1992. godine. U članu 2. Sporazuma je konstatovano da se ugovor raskida po apelantovom zahtjevu jer namjerava da riješi stambeno pitanje u SR Jugoslaviji, u članu 3. da apelant zadržava pravo po osnovu stambenog doprinosa i prenosi ga na stan koji će mu biti dodjeljen u SR Jugoslaviji, a u članu 4. da apelant nema nikakvih potraživanja po osnovu vlasništva nad spornim stanom.

5. Apelant je 1. avgusta 1999. godine podnio zahtjev za povrat spornog stana Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka).

6. Postupajući po apelantovom zahtjevu za povrat stana, Komisija za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) odlukom broj 511-2773-1/1 od 5. marta 2002. godine potvrdila je da je apelant 1. aprila 1992. godine bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu. Apelant je 21. maja 2002. godine podnio zahtjev za izvršenje navedene odluke. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banja Luka donijelo je 12. juna 2003. godine zaključak o dozvoli izvršenja broj I-08-1290/02 i 05-050-02-02-5614/99. U zaključku je konstatovano da prvobitni podstanar, sada privremeni korisnik LJ.B. nema pravo na alternativni smještaj zbog imovinskog cenzusa. Dopisom od 3. jula 2003. godine apelant je obaviješten da je izvršenje zakazano za 31. juli 2003. godine.

7. CRPC je, postupajući po zahtjevu za preispitivanje Odluke broj 511-2773-1/1 od 5. marta 2002. godine uloženom od privremenog korisnika LJ.B., donijeo 8. jula 2003. godine odluku broj R-511-

2773-1/1-90-1269 kojom je zahtjev za preispitivanje usvojen, pa je osporena odluka stavljena van snage i utvrđeno da se apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbacuje. U obrazloženju je istaknuto da je uvidom u potvrdu Vojne pošte 9922 Beograd od 13. marta 2003. godine utvrđeno da je apelant poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj službi u Vojsci Jugoslavije. Na temelju ovako utvrđene činjenice, zaključeno je da se apelant ne može smatrati izbjeglicom u smislu člana 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskog prava raseljenih lica i izbjeglica.

8. Postupajući u skaladu sa odlukom CRPC od 8. jula 2003. godine, Odsjek Banja Luka je 21. avgusta 2003. godine donio rješenje broj I-08-1290/02 i 05-050-02-02-5641/99 kojim je odbijen apelantov zahtjev za povrat spornog stana, te stavljen van snage zaključak o dozvoli izvršenja odluke CRPC od 12. juna 2003. godine. U obrazloženju rješenja je konstatovno da je apelant podnio zahtjev za povrat spornog stana ovom organu 1. avgusta 1999. godine ali bez dokaza da je bio nosilac stanarskog prava, odnosno bez rješenja da mu je sporni stan dodjeljen. Nakon podnošenja odluke CRPC sa zahtjevom za njeno izvršenje, a uz koju je priložena i uredna dokumentacija, izvršeno je spajanje ova dva postupka u skladu sa članom 7. Zakona o izvršenju odluka CRPC i članom 262. Zakona o opštem upravnom postupku. Najzad, na temelju CRPC odluke o preispitivanju koju je predočio zakoniti privremeni korisnik spornog stana, ovaj organ je donio rješenje kao u dispozitivu, te stavio van snage zaključak o dozvoli izvršenja koji je bio donesen po apelantovom zahtjevu za izvršenje odluke CRPC.

9. Apelant je na ovo rješenje izjavio žalbu Ministarstvu za izbjeglice RS 2. septembra 2003. godine. S obzirom da o žalbi nije odlučeno, apelant je tužbom od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatražio da poništi osporeno rješenje Odsjeka Banja Luka, te uz nju podnio i žalbu na osporeno rješenje o kojoj drugostepeni organ nije odlučio.

10. Vrhovni sud je presudom broj U-443/04 od 7. decembra 2005. godine apelantovu tužbu uvažio, te naložio Ministarstvu za izbjeglice RS da u roku od 30 dana odluči po apelantovoj žalbi izjavljenoj na rješenje Odsjeka Banja Luka. U obrazloženju je istaknuto da je tuženi organ propustio da postupi u skladu sa članom 232. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku, odnosno da nije donio rješenje u roku od 2 mjeseca od dana predaje žalbe.

11. Ministartvo za izbjeglice RS je rješenjem broj 18.02/4-P-199/06 od 24. februara 2006. godine apelantovu žalbu na rješenje Odsjeka Banja Luka broj I-08-1290/02 i 05-050-02-02-5641/99 od 21. avgusta 2003. godine odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za povrat stana, a imajući u vidu CRPC odluku o preispitivanju od 8. jula 2003. godine. Neosnovanim je ocjenjen i apelantov navod da je bio vlasnik spornog stana, a ne nosilac stanarskog prava, jer je uvidom u spis utvrđeno da je apelant zaključio sporazum o raskidu ugovora o otkupu spornog stana 3. septembra 1996. godine.

12. Apelant je 28. marta 2006. godine pokrenuo upravni spor tužbom kod Okružnog suda protiv Ministarstva za izbjeglice RS, sa zahtjevom da se rješenje od 24. februara 2006. godine poništi.

13. Apelantica se dopisom od 20. juna 2006. godine obratila Odsjeku Banja Luka ističući da je jedan od nosilaca stanarskog prava na spornom stanu o kojem je ovaj organ odlučivao, a da je nikad nije pozvao, kao zainteresovanu stranu, da učestvuje u postuku u kojem se odlučivalo i o njenim pravima i interesima. Apelantica je zatražila da joj se dostavi rješenje broj 05-050-02-02-5614/99 od 21. avgusta 2003. godine i rješenje boj 18.02/4-R-199/0 od 24. februara 2006. godine, a kako bi mogla tražiti ponavljanje postupka u skladu sa članom 234. stav 1. tačka 9. Zakona o opštem upravnom postupku.

14. Apelantica je dopisom od 31. oktobra 2006. godine ponovno zatražila od Odsjeka Banja Luka da joj dostavi rješenja navedena u dopisu od 20. juna 2006. godine. Dopisom od 2. novembra 2006. godine Odsjek Banja Luka je obavijestio da je cijelokupni spis proslijeđen Okružnom sudu radi odlučivanja u upravnom sporu po apelantovoj tužbi. Nakon toga, apelantica se istim zahtjevom obraila Okružnom sudu Banja Luka 7. novembra 2008. godine ali njenom zahtjevu do danas nije udovoljeno.

15. Okružni sud je presudom broj 011-0-U-06-000 285 od 24. septembra 2007. godine apelantovu tužbu od 26. juna 2006. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da su oba organa uprave, kao i CRPC, pravilno utvrdili da tužilac nije imao status izbjeglice ili raseljenog lica i da nema pravo na povrat spornog stana, a iz razloga jer ga je napustio radi prelaska na novu službenu vojnu dužnost, a ne zbog toga da bi izbjegao zbog ratnih dešavanja ili bio raseljen iz Banja Luke, te da je poslije 14. decembra 1995. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi van Bosne i Hercegovine. Okružni sud je ocijenio da su prvostepeni i drugostepeni organ pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje, ocijenili dokaze i dali valjana obrazloženja, te da su pri tom pravilno primjenili materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao na član 14. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakonao korištenju napuštene imovine, te član 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskog prava, raseljenih lica i izbjeglica, a u skladu s kojim se apelant, kao lice koje je nakon 14. decembra 1995. godine ostalo u profesionalnoj vojnoj službi van Bosne i Hercegovine, ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem. Nadalje, na temelju uvida u spis Okružni sud je konstatovao i da je apelant na zakonit način i u zakonom propisanom roku sporni stan vratio Garnizonu Banja Luka, kao vlasniku stana, radi prelaska na vojnu dužnost u Pančevo i dobijanja stana na području njegove nove dužnosti, a u skladu s čim mu je prestalo i stanarsko pravo na spornom stanu, pa i zbog toga, također, nema pravo na njegov povrat. U vezi sa navednim, Okružni sud je zaključio da se apelant neosnovno poziva na povredu člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj1 uz Evropsku konvenciju, kao i da apelant neosnovano ističe da je bio diskriminisan. Neosnovnim je ocijenjen i apelantov prijedlog da se u ovom predmetu održi usmena rasprava i u punoj jurisdikciji riješi ova upravna stvar. Naime, u skladu sa članom 25. Zakona o upravnim sporovima propisano je da samo ukoliko zbog složenosti sporne stvari ili inače ako nađe da je to potrebno radi boljeg razriješenja sporne stvari, sud može odlučiti da održi usmenu raspravu, i to po svojoj slobodnj ocijeni ili po prijedlogu stranaka. U konkretnom slučaju je ocijenjeno da se ne radi o tako složenoj upravnoj stvari, te da činjenice i dokazi upravnog postupka sadrže dovoljno osnova za odlučivnaje suda bez održavanja usmene rasprave.

16. Apelanti su 19. novembra 2007. godine uložili zahtjev Vrhovnom sudu za vanredno preispitivanje pravosnažne sudske odluke-presude Okružnog suda. Apelanti nisu dostavili informaciju da je ovaj postupak okončan.

17. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Okružnog suda i rješenjem Ministarstva za izbjeglice RS od 24. februara 2006. godine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na nediskiminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa navedenim pravima, te pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Nadalje, apelanti ističu da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pristup sudu, jer joj do danas nisu dostavljeni osporeno rješenje i presuda, a kojim je odlučivano i o njenim pravima. U apelaciji je dataljno iznesena hronologija vođenih upravnih i sudskog postupka koji su rezultirali osporenom presudom i rješenjem. Nadalje, apelanti ističu da je apelant na prevaran način od strane Vojske Republike Srpske potpisao sporazum kojim je raskinuo ugovor o otkupu spornog stana, a s obzirom da je to učinjeno u periodu u kojem je bila na snazi Odluka o neposrednoj ratnoj opasnosti (prema presudi Vrhovnog suda Federacije BiH broj Rev-1329/05 od 23. maja 2006. godine), takav ugovor je ništav. U prilog tome, istaknuto je i da je apelantu bilo obećano da će, odmah po raskidu ugovora o otkupu spornog stana dobiti stan u SR Jugoslaviji, a što po apelantu proizilazi i iz člana 3. navedenog Sporazuma, ali se to nije dogodilo, pa je i zbog toga potpisani sporazum ništav. Nadalje, apelanti ističu da Ministarstvo za izbjeglice RS nikada nije pozvalo apelanticu kao zainteresovanu stranu da učestvuje u upravnom postupku i ako se on ticao i njenih prava i interesa. Također, apelantici ni od upravnih organa, ni od suda, i ako je to u pismenim obraćanjima tražila, nikad nisu dostavljene njihove odluke. Na taj način, po apelantima, apelantici je uskraćeno pravo na pristup sudu i pravo na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, apelanti ističu da je presuda Okružnog suda nezakonita i da se zasniva na pogrešnoj primjeni materijalonog prava. Ovu tvrdnju apelanti zanivaju na činjenici da se, po njihovom mišljenju, Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini imao jednako primjenjivati i na civilne i na vojne stanove. U vezi s tim ističu da je odredbama ovog zakona regulisano da se on primjenjuje na sve koji su stan napustili u periodu između 30. aprila 1991. godine, a prije 19. decembra 1998. godine, te da se svi koji su napustili svoj dom u ovom periodu imaju smatrati izbjeglicama, kojima je Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir garantovano pravo na povratak bez obzira na razloge zbog kojih su napustili svoj dom. Nadalje, apelanti ističu da se argumenti Okružnog suda da se radi o stanu vojnog lica koje je ostalo na službi u vojsci druge države, ne mogu se odnositi na apelanta, a pogotovu ne na apelanticu koja nema nikakve veze sa vojskom. Po apelantima, ovakvim tumačenjem Okružni sud je apelanta diskriminisao po osnovu njegovog zaposlenja što je izričito zabranjeno članom 14. Evropske konvencije, jer mu po osnovu rada u drugoj vojsci osporava pravo na dom, kao i pravo na imovinu jer i stanarsko pravo uživa garancije iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Najzad, u vezi sa osporenim stavom Okružnog suda apelanti ističu da je i apelantica diskriminisana kao punica vojnog lica, te da joj je uskraćeno pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek. Apelanti posebno ističu da je nakon potpisivanja sporazuma o raskidanju ugovora o otkupu spornog stana, apelant vratio status nosioca stanarskog prava na spornom stanu, pa da i on kao i apelantica, imaju pravo na povrat spornog stana kao nosioci stanarskog prava. S obzirom da su ovakvim nezakonitim postupanjem nadležnih organa pretrpjeli ogromnu štetu, apelanti ističu da su podnijeli i tužbu protiv Republike Srpske Osnovnom sudu u Banja Luci i da je postupak u toku.

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

Član 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi: «Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 5. apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;»

Dopustivost u odnosu na apelanticu

19. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem i presudom povrijeđeno pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvnecije, pravo na efektivni pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije. Nadalje, apelantica ističe da joj je povrijeđeno pravo na nediskiminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravom na dom iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantici se ogleda u činjenici da joj osporeno rješenje i presuda do danas nisu dostavljeni i ako je to u više navrata tražila kao zainteresovana osoba, a u svrhu podnošenja zahtjeva za ponavljanje postupka.

20. Ustavni sud zapaža da se u postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, nije odlučivalo o građanskim i imovinskim pravima apelantice, već o osnovanosti apelantovog zahtjeva za povrat spornog stana. Apelantica ni na koji način nije učinila vjerovatnim da su upravni organi bili dužni omogućiti joj da kao zaniteresovana strana učestvuje u upravnom postupku budući da se u predmetnom upravnom postupku nije odlučivalo o njenim građanskim pravima. Iz činjenica, naime, proizilazi da apelantica nije ni nositeljica stanrarskog prava na spornom stanu niti je vlasnik stana, nego je svojevremeno svoj stan ustupila apelantu i njegovoj porodici kako bi ostvarili zamijenu dva stana za predmetni stan. Dakle apelantica se ne može ni pozivati na povredu prava na pristup sudu, kao i drugih ustavnim prava na koja se pozvala, u postupku u kojem se nije odlučivalo o njenim pravima i stoga nije ovlašteno lice za podnošenje apelacije Ustavnom sudu.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke u odnosu na apelanticu.

Dopustivost prima facie u odnosu na apelanta

22. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

23. Prema navodima iz apelacije proizilazi da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu i pravo na dom zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a zbog činjenice da se Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini imao jednako primjenjivati i na civilne i na vojne stanove. Nadalje, apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a zbog toga da su i upravni organi i sud potpuno zanemarili da na spornom stanu postoje dva nosioca stanarskog prava, da je apelant prevarnom radnjom raskinuo ugovor o otkupu spornog stana, te najzad da je i nakon raskidanja ovog ugovora ostao nosilac stanarskog prava na spornom stanu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

24. Iz obrazloženja osporenih odluka ne može se zaključiti da su povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, ne može se iz obrazloženja zaključiti da je tumačenje i primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ili da je došlo do povrede procesnih prava, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine. U kontekstu navedenog, budući da su i upravni organ i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da apelant ima opravdan zahtjev koji pokreće pitanja iz člana iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

25. Nadalje, apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanta da mu je povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A br. 297-C).

26. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li je sporni stan predstavljao apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

27. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C, stav 31).

28. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se sporni stan smatrati apelantovim «domom», Ustavni sud zapaža da je apelant nesporno bio predratni nosilac stanarskog prava na spornom stanu, na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključio sa Zajednicom stanovanja JNA. Nadalje, iz obrazloženja presude Okružnog suda kao i rješenja Ministarstva za izbjeglice RS proizilazi da je apelant sporni stan napustio ne iz razloga da bi izbjegao, već radi prelaska na vojnu dužnost u Pančevo, gdje i danas živi, te dobijanja stana na području njegove nove dužnosti, kao i da je apelant na zakonit način i u zakonom propisanom roku sporni stan vratio Garnizonu Banja Luka, kao njegovom vlasniku. Najzad, u vođenim postupcima je utvrđeno kao nesporno, a što apelant ne osporava ni u apelaciji, da je on ostao na profesionalnoj službi u vojsci druge države nakon 14. decembra 1995. godine, pa da se ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licime u smislu člana 14. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakonao korištenju napuštene imovine, te člana 3. stav 3. Pravilnika o potvrđivanju stanarskog prava raseljenih lica i izbjeglica. Dakle, apelant je prestao koristiti sporni stan dobrovoljnim napuštanjem, a radi prelaska na drugu dužnost. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan ne može smatrati apelantovim domom u smislu člana 8. stav

1. Evropske konvencije, te da su navodi iz apelacije o povredi prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije neosnovani.

29. Najzad, apelant smatra da je osporenim presudama izložen diskriminaciji u odnosu na zaštitu prava na imovinu i prava na dom, a samo zbog činjenice da je ostao u radnom odnosu na službi u vojsci druge države. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi sa «uživanjem prava i sloboda garantovanih Evropskom konvencijom». Iako utvrđivanje kršenja nekog od garantovanih prava nije pretpostavka za primjenu člana 14. Evropske konvencije, ipak se ovaj član neće moći primijeniti ukoliko činjenice konkretnog slučaja ne ulaze «u opseg» garantovanog prava (vidi Evropski sud, Karlheinz Schmidt protiv Njemačke, presuda od 18. jula 1994. godine, serija A, broj 291-B, stav 22).

30. Diskriminacija podrazumijeva nejednak tretman osoba u sličnim situacijama bez objektivnog i razumnog opravdanja za nejednak tretman (Evropski sud za ljudska prava, predmet vezan za belgijski jezik, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6). U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji nije naveo niti jednu činjenicu, niti dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravom na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3179/07 (V. P. i J. B.) | Sudska praksa | Aktio