Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3051/07 (S. Đ.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3051/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3051/07, rješavajući apelaciju Sulje Đuderije na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulje Đuderije podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-07-000 058 od 17. oktobra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 05-050-44-3072-1/05 od 6. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suljo Đuderija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, privremeno nastanjen u Washingtonu, SAD, a kojeg zastupa Milenko Radović, advokat iz Foče, podnio je 15. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-U-07-000 058 od 17. oktobra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za izbjeglice RS) broj 05-050-44-3072-1/05 od 6. februara 2007. godine.

2. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Foča (u daljnjem tekstu: OMI Foča) rješenjem broj 05-050-44-3072 od 16. aprila 2002. godine odbilo je apelantov zahtjev za povrat stana u Foči (u daljnjem tekstu: sporni stan), kao neosnovan. Rješenje je uručeno Kazneno-popravnom zavodu Foča (u daljnjem tekstu: vlasnik stana) 19. aprila 2002. godine i privremenom korisniku 20. aprila 2002. godine. Apelant tvrdi da mu ovo rješenje nikad nije uručeno.

3. Apelantov punomoćnik se dopisom od 28. avgusta 2003. godine obratio OMI Foča, obaviještavajući ih da je apelant naknadano pribavio rješenje o dodijeli na korištenje spornog stana broj 01-360-30/90 od 30. jula 1991. godine, a koje je priložio uz dopis. Apelantov punomoćnik je dopis zaključio sa prijedlogom da se rješenje o vraćanju u posjed spornog stana dostavi njemu.

4. Apelantov punomoćnik se ponovo obratio OMI Foča dopisom od 31. oktobra 2003. godine tražeći da se postupi po njegovom dopisu od 28. avgusta 2003. godine te, u slučaju da je već doneseno rješenje kojim se apelantov zahtjev za povrat stana odbija, predložio da se dopis od 28. avgusta 2003. godine smatra prijedlogom za obnovu postupka. U dopisu je navedeno da apelant, prilikom podnošenja zahtjeva za povrat spornog stana, nije mogao priložiti rješenje o njegovoj dodjeli na korištenje, te da je ovo rješenje naknadno pribavio 28. avgusta 2003. godine, a kada se i obratio OMI Foča, te najzad da su se dostvljanjem ovog rješenja stekli uslovi da se dozvoli obnova postupka, a u slučaju da je ranije doneseno negativno rješenje.

5. Prema navodima iz apelacije, apelantov punomoćnik je krajem novembra 2003. godine lično otišao do OMI Foča gdje je usmeno obaviješten od referenta koji je radio na apelantovom predmetu da je već doneseno rješenje kojim je apelant odbijen sa zahtjevom za povrat stana. Nadalje, iz navoda iz apelacije proizilazi da apelantov punomoćnik nije tražio da mu se ovo rješenje uruči, niti je referent pokušao da to učini, te da apelantov punomoćnik nije vršio uvid u predmetni spis, kao ni u rješenje od 16. aprila 2002. godine, već je zahtjevao da se postupi u skladu sa njegovim dopisom od 28. avgusta i 31. oktobra 2003. godine.

6. OMI Foča je rješenjem broj 05-050-44-3072 od 4. februara 2004. godine uvažilo apelantov prijedlog za obnovu postupka koji je okončan rješenjem od 16. aprila 2002. godine, te utvrdilo da je apelant korisnik spornog stana, te poništio rješenje od 16. aprila 2002. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelantov zahtjev za povrat spornog stana odbijen kao neosnovan jer je ovaj organ obaviješten dopisom Zajednice stanovanja Foča od 12. aprila 2002. godine da apelant nije registrovan kao nosilac stanarskog prava na spornom stanu, odnosno da nije imao zaključen ugovor o korištenju stana, već da ugovor o korištenju spornog stana potiče iz 1966. godine, ali na ime drugog korisnika. Nadalje, na temelju provedenih dokaza, zaključeno je da je apelantu sporni stan dodjeljen na korištenje od vlasnika stana 30. jula 1991. godine i da je aplant sporni stan koristio sa članovima porodičnog domaćinstva do apeila 1992. godine, a što je zaključeno na temelju izjava dva svjedoka. Prigovor vlasnika spornog stana da je obnavljanje postupka nezakonito i da je prijedolg za ponavljanje postupka podnesen nakon proteka roka, odbijen je kao neosnovan jer je apelantov punomoćnik, po prijemu rješenja o dodijeli spornog stana 27. avgusta 2003. godine, a što proizilazi iz dopisa vlasnika stana, u zakonskom roku od 30 dana podnio prijedlog za ponavljanje postupka.

7. Ministarstvo za izbjeglice RS rješenjem broj 05-050-01-725/05 od 4. jula 2005. godine poništilo je rješenje OMI Foča od 4. februara 2004. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predmt vratilo na ponovno odlučivanje prvostepenom organu. U obrazloženju rješenja je istaknuto da u spisu nema dokaza da je rješenje od 16. aprila 2002. godine uručeno apelantu, ali da je njegov punomoćnik na raspravi održanoj 2. decembra 2003. godine u OMI Foča izjavio da je za ovo rješenje saznao 31. oktobra 2003. godine i da ono nije uručeno apelantu. Nadalje je istaknuto da je OMI Foča, na temelju priloženog rješenja o dodijeli spornog stana na korištenje apelantu donio zaključak kojim je dozvolio ponavljanje postupka, i ako iz zapisnika sa održanog ročišta proizilazi da je vlasnik stana dao izjavu da prigovara na zaključak, te istog dana, tj. 2. decembra 2003. godine uložio i pismenu žalbu ali da je OMI Foča ipak donio pobijano rješenje. Drugostepeni organ je konstatovao da u spisu nema prijedloga za ponavljanje postupka od 28. avgusta 2003. godine, te je naložio OMI Foča da u ponovnom postupku utvrdi da li je rješenje od 16. aprila 2002. godine konačno, jer se ponavljanje postupka, u skladu sa članom 234. Zakona o opštem upravnom postupku može dozvoliti samo u odnosu na postupak koji je okončan konačnim rješenjem, kao i kada se radi o novim činjenicama koje bi mogle dovesti do drugačijeg rješenja da su bile iznesene u ranijem postupku, a u skladu sa stavom 1. tačka a) istog člana, a sve u vezi sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine koje se odnose na vraćanje stanova, te druge činjenice relevantne za rješavanje konkretne upravne stvari.

8. OMI Foča je rješenjem broj 05-050-44-3072 od 11. novembra 2005. godine ponovo uvažilo apelantov prijedlog za obnovu postupka okončan rješenjem od 16. aprila 2002. godine, utvrdio da je apelant bio korisnik spornog stana 1. aprila 1992. godine, te da mu se sporni stan vraća u posjed. U obrazloženju rješenja je istaknuto da u spisu postoji akt apelantovog punomoćnika od 31. oktobra 2003. godine kojim se traži obaviještenje o donošenju rješenja i u kojem je navedeno da se ranije podneseni zahtjev od 28. avgusta 2003. godine, ima smatrati prijedlogom za ponavljanje postupka, u slučaju da je po apelantovom zahtjevu doneseno negativno rješenje. U pogledu rješenja od 16. aprila 2002. godine konstatovano je da je doneseno po skraćenom postupku, bez učešća apelanta, na osnovu obavijesti Zajednice stanovanja Foča da apelant nije registrovan kao korisnik spornog stana. Pri tom, OMI Foča nije bio u posjedu rješenja o dodijeli spornog stana apelantu iz 1991. godine. Nadalje, konstatovano je da je vlasnik stana na zaključak o ponavljanju postupka izjavio žalbu u kojoj je istakao da je ponavljanje postupka nezakonito, da je prijedlog podnesen neblagovremeno, da činjenica da postoji rješenje o dodijeli spornog stana apelantu, ne znači da je on i zakonito uselio u stan, a s obzirom na činjenicu da nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana. Najzad, u pogledu blagovremenosti prijedloga za ponavljanje postupka, rješenja o dodijeli stana na korištenje i činjenice da je apelant bio korisnik spornog stana, ponovljeni su isti zaključci kao i u rješenju od 4. februara 2004. godine.

9. Ministrstvo za izbjeglice RS je rješenjem broj 18.05/2-P526/06 od 24. jula 2006. godine poništilo rješenje OMI Foča od 1. novembra 2005. godine zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predmet vratilo na ponovno odlučivanje OMI Foča. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je prvostepeni organ, suprotno uputama ovog organa iz rješenja od 4. jula 2005. godine, propustio da utvrdi da li je rješenje od 16. aprila 2002. godine postalo konačno, s obzirom da se može ponovit samo postupak koji je rezultirao konačnim rješenjem. U vezi s tim istaknuto je da iz spisa proizilazi da nema dokaza da je rješenje od 16. aprila 2002. godine uručeno apelantu, a što potvrđuje i apelantov podnesak od 31. oktobra 2003. godine, u kojem se predlaže da se, u slučaju da je doneseno negativno rješenje, podnesak od 28. avgusta 2003. godine ima samtrati prijedlogom za ponavljanje postupka. Prvostepenom organu je naloženo da potpuno i pravilno utvrdi činjenično stanje u vezi sa uručenjem rješenja od 16. aprila 2002. godine, te da utvrdi da li je postupak okončan konačnim rješenjem, a imajući u vidu odredbe Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštete imovine.

10. OMI Foča je rješenjem broj 05-050-44-3072-1/5 od 6. februara 2007. godine zamjenilo svoje rješenje sa istim brojem od 16. aprila 2002. godine utvrđujući da je apelant bio korisnik spornog stana, te da mu se on vraća u posjed. Na rapravi održanoj 19. septembra 2006. godine, apelantov punomoćnik je izjavio da rješenje od 16. aprila 2002. godine nikad nije uručeno apelantu ili njemu kao punomoćniku, pa da nisu ni mogli izjavit žalbu na njega, te da na ovoj raspravi izjavljuje žalbu na navedeno rješenje, obzirom da po ocijeni drugostepenog organa postupak ne može biti ponovljen jer rješenje nije postalo konačno. Nadalje, konstatovano je da je na temelju izjave svjedoka utvrđeno da je apelant bio korisnik spornog stana do aprila 1992. godine, a ne i nosilac stanarskog prava na spornom stanu, da mu je isti dodjeljen rješenjem vlasnika stana od 30. jula 1991. godine, te da ove činjenice nisu bile poznate ovom organu kada je donosio rješenje od 16. aprila 2002. godine. U vezi s tim je zaključeno da ovo rješenje nije konačno jer se ne može utvrditi kada je uručeno apelantu, a što znači da apelant ima pravo žalbe, odnosno da ne postoje uslovi za ponavljanje postupka.

11. Ministarstvo za izbjeglice RS je rješenjem broj 18.5/2-P417/07 od 8. juna 2007. godine uvažilo žalbu vlasnika stana i rješenje OMI Foča od 6. februara 2007. godine poništilo u cijelosti. U obrazloženju rješenja je istaknuto da, u skladu sa članom 86. Zakona o opštem upravnom postupku, ako pri dostavljanju bude učinjena greška, smatraće se da je dostavljanje učinjeno onog dana za koji se utvrdi da je lice kojem je pismeno namjenjeno dobilo to pismeno, a ako je dostavnica nestala, dostavljanje se može dokazivati i drugim dokaznim sredstvima. U konkretnom slučaju, pošto dostavnice nema u spisu, odnosno ni naknadno nije uložena u spis, prvostepeni organ je trebalo da prihvati priznanje apelantovog punomoćnika da je za rješenje od 16. aprila 2002. godine saznao 31. oktobra 2003. godine, a što proizilazi iz raspravnih zapisnika od 2. decembra 2003. godine i 19. septembra 2006. godine. Nadalje, i ako su saznali za rješenje 31. oktobra 2003. godine protiv njega nisu izjavili žalbu u zakonskom roku od 15 dana, a uz koju su mogli priložiti i rješenje o dodjeli spornog stana na korištenje apelantu. Propuštajući rok za žalbu, aplant je dozvolio da rješenje od 16. aprila 2002. godine postane ne samo konačno nego i pravosnažno. Nadalje, prijedlog apelantovog punomoćnika za ponavljanje postupka od 28. avgusta 2003. godine ne može se smatrati prijedlogom za ponavljanje postupka, jer je podnesen prije nego što je rješenje od 16. aprila 2002. godine postalo konačno, te zbog toga da ni po svojoj formi ni po svom sadržaju nema elemente prijedloga za ponavljanje postupka, pa u tom smislu prvostepeni organ nije ni imao prijedlog o kojem bi eventualno trebao odlučivati. Drugostepeni organ je konstatovao da nisu postojali ni uslovi za donošenje pobijanog rješenja na osnovu člana 221. Zakona o opštem upravnom postupku. Naime, citirana odredba dozvoljava mogućnost drugačijeg rješenja i zamjene rješenja, ali samo u slučaju onog rješenja koje se pobija žalbom i kada su u žalbi iznesene takve činjenice i dokazi koji bi mogli uticati na drugčije rješenje stvari, te da rješenje po žalbi na osnovu citirane odredbe, provostepeni organ može donijeti samo u okviru svojih ovlaštenja da odlučuje po žalbi. U vezi s tim je zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo žalbe na rješenje od 16. aprila 2002. godine, pa prvostepeni organ nije imao mogućnost da donese osporavano rješenje, te najzad, da prvostepeni organ nema mogućnost vršenja nadzora u smislu preispitivanja zakonitosti sopstvenog rješenja. Drugostepeni organ je ostavio na snazi rješenje od 16. aprila 2002. godine. Također, istaknuto je da je apelant sporni stan dobio 30. jula 1991. godine iz čega proizilazi da objektivno i nije bio u posjedu spornog stana kao njegov korisnik po valjanom pravnom osnovu 30. aprila 1991. godine, a što je bitna činjenica kod ocjene osnovanosti zahtjeva kod povrata stana u posjed nosiocu stanarskog prava, odnosno korisnicima koji su bili u posjedu stana 30. aprila 1991. godine i izgubili posjed navedenog datuma, a prije 19. decembra 1998. godine. Najzad, drugostepeni organ je istakao da ostaje sporno apelantovo pravo na sporni stan, ali da to pitanje ne može biti raspravljano u ovom postupku, već u postupku povrata stana u posjed u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.

12. Apelant je protiv rješenja Ministarstva za izbjeglice RS tužbom kod Okružnog suda pokrenuo upravni spor.

13. Okružni sud je presudom broj 015-0-U-07-000 058 od 17. oktobra 2007. godine apelantovu tužbu radi poništenja osporenog rješena broj 18.05/2-P-417/07 od 8. juna 2007. godine odbio. U obrazloženju presude ponovljeni su stavovi Ministrstva za izbjeglice RS u pogledu tumačenja člana

86. Zakona o opštem upravnom postupku, nepostojanju ulova za donošenje rješenje na temelju člana

221. Zakona o opštem upravnom postupku, te da ponesak apelantovog punomoćnika od 28. avgusta 2003. godine ni po formi ni po svom sadržaju nije bio prijedlog za ponavljanje postupka, te da je podonesen prije nego što je rješenje od 16. aprila 2003. godine postalo konačno. Nadalje, Okružni sud je ponovio zaključak Ministarstva za izbjeglice RS da apelant 30. aprila 1991. godine, nije koristio sporni stan po valjanom pravnom osnovu, a što je predstavljalo osnovni uslov za osnovanost zahtjeva za povrat stana u posjed, a s obzirom na činjenicu da mu je sporni stan dodjeljen rješenjem od 30. jula 1991. godine. Najzad, Okružni sud je ponovio konstataciju Ministarstva za izbjeglice RS da je u konkretnom slučaju sporno apelantovo pravo na sporni stan, ali da utvrđivanje ovog prava ne može biti predmet ovog upravnog spora već postupka za vraćanje stana u posjed u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine.

14. Apelant smatra da mu je osporenom presudom i rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na naprijed navedena prava. Apelant smatra da su osporena presuda i rješenje zasnovani na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u vezi s tim ističe da je netačan navod da je za rješenje od 16. aprila 2002. godine saznao 31. oktobra 2003. godine, a što se i u osporenom rješenju i presudi uzima kao dan od kog se ima računati zakonski rok od 15 dana za podnošenje žalbe. U vezi s tim, u apelaciji se navodi da je apelantov punomoćnik 31. oktobra 2003. godine usmeno obaviješten da je rješenje po apelantovom zahtjevu već doneseno, ali da mu ono tom prilikom nije uručeno, niti je njegov punomoćnik vršio uvid u spis i rješenje, već je samo tražio da se postupi po njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka. Nadalje, apelant ističe da mu do danas nije uručeno rješenje od 16. aprila 2002. godine sa poukom o pravnom lijeku. Također, apelant ističe da OMI Foča nije postupio u skladu sa članom 56. stav 1. i 2. Zakona o opštem upravnom postupku, a u pogledu manjkavosti u formi i sadržaju njegovog prijedloga za ponavljanje postupka. S tim u vezi apelant smatra da ove propuste u radu prvostepenog organa ne treba da snosi on već odgovorni organ uprave. Apelant zaključuje da je drugostepeni organ osporenim rješenjem mogao samo poništiti prvostepeno rješenje i naložiti OMI Foča da mu dostavi rješenje od 16. aprila 2002. godine sa poukom o pravu na žalbu. Nadalje, apelant ističe da je u prvostepenom rješenju OMI Foča, zamjenivši svoje rješenje od 16. aprila 2002. godine uvažio apelantov prijedlog da se njegov podnesak od 31. oktobra 2003. godine smatra žalbom, ukoliko rješenje od 16. aprila 2002. godine nije postalo konačno. S tim u vezi ističe da je nezakonit stav u osporenoj presudi i rješenju da on više ne može tražiti povrat stana u posjed, s obzirom da ne može uložiti žalbu na rješenje od 16. aprila 2002. godine, odnosno ne može tražiti obnovu postupka. Apelant nadalje ističe da je obrazloženje da 30. aprila 1991. godine nije bio u posjedu stana s obzirom da mu je stan dodjeljen 30. jula 1991. godine, a da se stanovi mogu vratiti samo licima koja su bila u posjedu stana 30. aprila 1991. godine i posjed izgubila proje 19. decembra 1998. godine nezakonit i u suprotnosti sa članom I/1 Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, a koji svim izbjeglicama garantuje pravo da se vrate svojim kućama. U prilog tome apelant ističe da je u vođenom postupku, kao nesporna činjenica utvrđeno da je u spornom stanu živo sa svojom porodicom, te da je isti napustio nakon 30. aprila 1991. godine a prije 19. decembra 1998. godine.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U konkretnom slučaju apelant prije svega ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjenjeničnog stanja. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšte zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»

18. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju predmet raspravljanja u postupcima pred organom uprave i sudom bio apelantov zahtjev za ponavljanje postupka. Na temelju stanja predmetnog spisa Ministarstvo za izbjeglice RS je utvrdilo da je apelant sazano za rješenje prvostepenog organa 31. oktobra 2003. godine. Ovu činjenicu prvostepeni organ je utvrdio na temelju izjave apelantovog punomoćnika na raspravi održanoj 2. decembra 2003. godine i 19. septembra 2006. godine. S obzirom na ovako utvrđenu činjenicu zaključeno je da, i ako u spisu nije bilo dostavnice, da su apelant i njegov punomoćnik, za prvostepeno rješenje saznali navedenog dana, te da im je od ovog dana počeo teći rok za izjavljivanje žalbe na osporeno rješenje. Također, u vezi sa navednim, zaključeno je da apelantov podnesak od 28. avgusta 2003. godine nije mogao smatrati prijedlogom za ponavljanje postupka, s obzirom na činjenicu da rješenje od 16. aprila 2002. godine u tom trenutku nije bilo konačno jer navedno rješenje nije bilo uručeno apelantu niti je imao saznanja o njemu. Na temelju navedenog, zaključeno je da prvostepeni organ i nije imao prijedlog za ponavljanje postupka, pa shodno tome, da nije imao po čemu postupati. Ovakvi zaključci su jasno obrazloženi i zasnovani na relevantnim odredbama Zakona o opštem upravnom postupku. Nadalje, postupajući po apelantovoj žalbi na osporeno rješenje Ministarstva za izbjeglice RS, Okružni sud je ocijenio, da je drugostepeni organ pravilno primjenio relevantne odredbe Zakona o opštem upravnom postupku na kojim je zasnovao svoju odluku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da apelant u vođenim postupcima, kao ni u samoj apelaciji, nije osporio činjenicu da je bio upoznat da je rješenje od 16. aprila 2002. godine donesno. Naime, apelant i u apelaciji navodi da je o postojanju navedenog rješenja bio usmeno obaviješten prilikom posjete OMI Foča od nadležnog referenta, ali da tom prilikom nije tražio na uvid navedeno rješenje, kao ni njegovu predaju. Dakle, apelantov punomoćnik i poreed saznanja da je navedeno rješenje doneseno nikada nije tražio da mu ono bude dostavljeno i tek u apelaciji ističe da mu rješenje nije dostavljeno na način propisan Zakonom o opštem upravnom postupku. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je u vođenim postupcima došlo do povrede ili zanemarivanju apelantovih ustavnih prava ili prava garantovanih Evropskom konvencijom, odnosno da je u apelantovom slučaju primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Nadalje, iz svega predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je u vođenim postupcima raspravljano i odlučivano o apelantovom pravu na imovinu i pravu na dom. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja i presude nedvosmisleno proizilazi da su i Ministarstvo za izbjeglice RS i Okružni sud konstatovali da apelantov zahtjev za povrat stana ne može biti predmet raspravljanja u ovom postupku, već u posebnom postupku u skladu sa Zakonom o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine. Nadalje, u samoj apelaciji se ne ukazuje na koji način je neko od ovih prava povrijeđeno osporenim rješenjem i presudom, a apelant u tom pravcu ne nudi niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim rješenjem i presudom povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, pravom na dom i pravom na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).

21. Apelant u apelaciji ničim nije potkrijepio navode o diskriminaciji u odnosu na pobrojana prava, niti je uz apelaciju dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti mogućim i vjerovatnim ove apelantove navode, a na drugačiji zaključak ne upućuju informacija i dokumenata predočena Ustavnom sudu. U vezi sa navedenim Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna, pa u skladu s tim zaključuje i da su apelantovi navodi o poveredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravom na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3051/07 (S. Đ.) | Sudska praksa | Aktio