Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3111/07 (M. P.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Zastara
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3111/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3111/07, rješavajući apelaciju Mersudina Preldžića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mersudina Preldžića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001376 od 23. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1003/04 od 28. avgusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj P.119/03-K od 28. maja 2004. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Preldžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, a kojeg zastupa Šemso Numanović, advokat iz Tuzle, podnijeo je 21. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001376 od 23. avgusta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1003/04 od 28. avgusta 2006. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Odjeljenje u Kladnju broj P.119/03-K od 28. maja 2004. godine
2. Presudom Općinskog suda broj P. 119/03-K od 28. maja 2004. godine odbijena je u cijelosti apelantova tužbu od 2. juna 2003. godine, a kojom je tražio da se Federacije Bosne i Hercegovine, Vojska Federacije Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu nadoknadi štetu na ime umanjene opšte životne sposobnosti, za pretrpljene bolove i pretrpljeni strah, te mu isplati razlike renete koju je primao od 1. januara 2003. godine pa nadalje. U tužbi je istaknuto da je apelant, kao pripadnik Armije R BiH, pri izvršenju zadatka 20. jula 1992. godine zadobio tešku i po život opasnu povredu, u vidu višestrukog oštećenja lijeve ruke, a koja povreda je prouzrokovala višestruke komplikacije, tako da liječenje do danas nije završeno, a zbog čega je utvrđena i invalidnost od 60%. S obzirom da je nastavnik fiskulture, više nije u mogućnosti obavljati svoju profesiju. Tužbeni zahtjev je zasnovan na odredbama Zakona o obligacionim odnosima, odnosno principu objektivne odgovornosti tuženog. U odgovoru na tužbu tuženi je istako prigovor zastare potraživanja, pozivajući se na član 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima, ističući da su protekli rokovi od 3 odnosno 5 godina od kada je apelant saznao za štetu i za lice koje je štetu počinilo. Na temelju potvrde Uprave za odbranu, Odjeljenje Kladanj, Općinski sud je utvrdio da je apelant ranjen 20. jula 1992. godine na zadatku, kao pripadnik Armije BiH. Na temelju uvida u rješenje Sekretarijata za boračko-invalidsku zaštitu općine Kladanj od 5. decembra 1997. godine utvrđeno je da je apelant ratni vojni invalid VI grupe sa 60% invaliditeta, a po osnovu zadobijenih povreda u Armiji R BiH, sa priznatim pravom na invalidninu. Navedeno rješenje izdato je na temelju nalaza i mišljenja Ljekarske komisije za pregled lica obuhvaćenih Zakonom o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca od 24. novembra 1997. godine, a kojim je utvrđen procenat apelantove invalidnosti, te povrede i posljedica koje su nastupile ranjavanjem. Na temelju navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelant za konačan obim štete i posljedice ranjavanja saznao dana 24. novembra 1997. godine, na temelju nalaza i mišljenja Ljekarske komisije, a od kada je počeo teći rok zastarijelosti od 3 godine iz člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Nadalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka specijaliste za ortopedsku hirurgiju od 14. aprila 2004. godine utvrđeno je da su kod apelanta nastupile teške tjelesne povrede zbog kojih je 6 puta boravio u bolnici i 5 puta hirurški zbrinjavan. Prema mišljenju vještaka, apelantu je, kao trajna posljedica ostala upala lijeve nadlaktne kosti. Upoređujući ovaj nalaz sa nalazom i mišljenjem Ljekarske komisije, Općinski sud je zaključio da iz oba nalaza proizilazi da se radi o istim povredama koje su nastupile kao posljedice ranjavanja, a iz čega proizilazi da je apelant 24. novembra 1997. godine saznao za konačne posljedice ranjavanja i obim štete. Na temelju navedenog, a s obzirom da je tužba podnesena 2. juna 2003. godine, Općinski sud je zaključio da je podnesena nakon proteka objektivnog roka od 5 godina iz člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima. Najzad, Općinski sud je zaključio da, na temelju provedenih dokaza, proizilazi da je prigovor tužene o zastari potraživanja osnovan u smislu odredbi člana 376. stav 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima.
3. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1003/04 od 28. avgusta 2006. godine žalbu apelanta na presudu Općinskog suda odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje nepravilno primjenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je istakao da je šteta koju je apelant pretrpio nastala kao posljedica ratnih događaja, te da je učinjena od neprijatelja, u vrijeme kada je apelant bio pripadnik oružanih snaga R BiH, na zadatku. Nadalje, ukazano je na član 2. stav 2. Zakona o utvrđivnju ratne štete („Službene novine RBiH“ br. 6/92, 24/92 i 13/94) kojim je propisano da se pod ratnom štetom podrazumjeva šteta učinjena od neprijatelja, ilegalnih grupa, legalnih tjela Republike, kao i saveznika navedenih grupa i tijela, ukoliko je nastala od 30. maja 1991. godine do prestanka neprijateljstava i ratnih operacija. Kantonalni sud je zaključio da je, u skladu sa citiranom odredbom, šteta koju je apelant pretrpio nastala kao posljedica ratnih dešavanja i da predstavlja ratnu štetu. Najzad, Kantonalni sud se pozvao i na stav Vrhovnog suda izražen u odluci Rev. broj 423/03, a po kojem štetu koju je apelant pretrpio treba podvesti pod pojam ratne štete, a za koju, usljed nedostatka propisa koji bi regulisali da li i ko odgovara za ratnu štetu, nema osnova da tužena bude obavezana za njenu naknadu dok se ne donese poseban zakon.
4. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001376 od 23. avgusta 2007. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju na presudu Kantonalnog suda. Vrhovni sud je ocijenio da je odluka Kantonalnog suda pravilno i zakonito donesena. U vezi s tim, u cijelini su ponovljeni stavovi Kantonalnog suda o pojmu ratne štete, primjeni člana 2. stav 2. Zakona o utvrđivanju ratne štete, te konstatovano da, usljed nedostatka propisa da li i ko odovara za ratnu štetu, nema osnova da tužena bude obavezana na njenu naknadu, a sve dok se ne donese poseban zakon. U pogledu navoda da se na konkretni odnos mogao primjeniti Zakon o obligacionim odnosima, Vrhovni sud je istakao da citirani zakon ne propisuje naknadu ratne štete za slučaj povrijeđivanja usled neprijateljskih aktivnosti. Isti zaključak po mišljenju Vrhovnog suda vrijedi i u pogledu odredbi Uredbe o kriterijima i normativima za raspoređivanje građana i materijalnih sredstava u oružane snage i za druge potrebe odbrane.
5. Apelant smatra da mu je osporeni pesudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su se u konkretnom slučaju trebale primjeniti odredbe Zakona o obligacionim odnosima, a ne Zakona o utvrđivanju ratne štete kako su to učinili Vrhovni i Kantonalni sud. Nadalje, apelant ističe da je svoj tužbeni zahtjev temeljio na odredbama člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, a u skladu s kojim tuženi odgovara po principu objektivne odgovrnosti, tj. on nije morao dokazivati krivicu na strani tuženog, te da je na temelju istih odredbi doneseno na hiljade presuda u Republici Srpskoj, Srbiji i Crnoj Gori, te Hrvatskoj. Najzad, apelant smatra da razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva koji su istakli Vrhovni i Kantonalni sud, a koji se sastoji u nedostatku propisa, ne može biti prepreka za ostvarivanje prava na pristup sudu i ostvarivanje sudske zaštite imovinskih prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U konkretnom slučaju apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje prije svega povrijeđeno zbog pogrešene primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, apelant ne navodi bilo kakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat).
10. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, a time i pravo da zaštiti pravo na imovinu, s obzirom na činjenicu da se sudovi, u obrazloženju osporenih presuda istakli da nije donesen propis koji bi regulisao da li i ko treba da nadoknadiratnu štetu. U vezi sa ovim navodom Ustavni sud primjećuje da sama činjenica da je apelantizdejstvovao da nižestepeni sudovi donesu osporene odluke, nepobitno potvrđuje da je pravoapelanta na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno. Ovo zato što su nižestepeni sudovio tužbenom zahtjevu apelanta raspravljali i odlučivali o meritumu ovog predmeta, što, samopo sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da apelant ni u vođenim postupcima, a ni u samoj apelaciji i svemu predočenom Ustavnom sudu nije ponudio niti jedan dokaz koji bi opovrgao konstataciju iz osporenih presuda da tužena ne može biti oglašena odgovornom zaštetu koju je pretrpio. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da nepostojanje propisa na koji se ukazuje u obrazloženju osporenih presuda nije bila prepreka da, u slučaju da je apelant dokazao odgovornost tužene za štetu koju je pretrpio, bude i utvrđena njena odgovornost. Najzad, osporenim sudskim odlukama apelant nije lišen mogućnosti da u budućnosti, kada relevantni propis bude donesen, eventualno ostvari prava koje je isticao u vođenim postupcima. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na pristup sudu očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno da apelant nema “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Obzirom da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na identičnim navodima koji su već razmotreni u pogledu prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović