Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3180/07 (L. K., D. D. i B. G.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Naknada štete
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3180/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-3180/07, rješavajući apelaciju Ljiljane Krunić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljiljane Krunić, Dragice Davidović i Branke Grujičić podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 366 od 20.

septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0- P-06-000028 od 13. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljiljana Krunić, Dragica Davidović i Branka Grujičić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Foče, podnijele su 20. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 366 od 20. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-P-06-000028 od 13. jula 2006. godine.

2. Apelantice su tužbom za naknadu štete pokrenule postupak pred Osnovnim sudom zbog neisplaćenih naknada za rad u svojstvu članova Upravnog odbora Centra za kulturu i informisanje Foča (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i opštine Foča, kao njegovog osnivača (u daljnjem tekstu: prvotužena). U tužbi su istakle da se u skladu sa članom 12. Zakona o javnim službama u pogledu drugotuženog, kao javne ustanove, shodno primjenjuju propisi koji se odnose na preduzeća u pogledu njegovog osnivanja, organizacije i rada. S tim u vezi, ukazano je da je članom 61. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima regulisano da skupština (kao organ preduzeća) bira i opoziva članove upravnog i nadzornog odbora i određuje im primanja odnosno naknade. Najzad, u tužbi je istaknuto da prvotužena u svojstvu osnivača, a čija skupština ih je i imenovala za članove upravnog odbora, kao ni drugotuženi u čijem upravnom odboru su članovi, nisu ispunili zakonsku obavezu određivanja naknade za rad članovima upravnog odbora drugotuženog. Apelantice su zaključile da su zbog neplaćanja naknada za rad u upravnom odboru drugotužene pretrpile štetu, koju su im prvotužena i drugotuženi dužne nadoknaditi u skladu sa članom 154. stav 1. a u vezi sa članom 206. Zakona o obligacionim odnosima.

3. Osnovni sud je presudom broj 094-0-P-06-000028 od 13. jula 2006. godine tužbeni zahtjev odbio. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 51. Zakona o javnim preduzećima («Službeni glasnik RS» broj 75/04) propisano da stupanjem na snagu ovog zakona prestaje da se primjenjuje Zakon o državnim preduzećima («Službeni glasnik RS» br. 3/95, 4/96, 21/96 i 3/97). S obzirom da je Odluka o visini naknade članovima upravnog i nadzornog odbora državnih preduzeća («Službeni glasnik RS» broj 22/96), a koju je donijela Vlada Republike Srpske, zasnovana na članovima 65. i 85. Zakona o državnim preduzećima, to je prestankom njegove primjene prestala da se primjenjuje i navedena odluka. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da ova odluka, a na koju su apelantice ukazale i koja bi, po njihovom mišljenju, trebalo da se analogno primjeni i u njihovom slučaju, ne može biti primjenjena. Nadalje, istaknuto je da se ni prvotužena, ni drugotuženi niti jednim aktom nisu obavezali da će vršiti isplatu naknade za rad u upravnom i nadzornom odboru, tj. ni u konkursu za imenovanje članova upravnog odbora, ni u aktu o imenovanju kojim su apelantice imenovane za članove upravnog odbora, odnosno da bilo kojim drugim aktom prvotužene ili drugotuženog nije regulisano da će se članovima upravnog i nadzornog odbora plaćati naknada za rad u navedenim tijelima.

4. Na presudu Osnovnog suda apelantice su izjavile žalbu ističući da im pravo na naknadu za rad u upravnom odboru pripada u skladu sa članom 12. Zakona o javnim službama, a koji upućuje na primjenu Zakona o preduzećima. Nadalje, u žalbi je istaknuto da se tužbeni zahtjev zasnivao na članu 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a po osnovu odgovornosti za štetu iz osnova krivnje, te u vezi s tim da prvotužena nije ispunila svoju zakonsku obavezu u smislu člana 61. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima, odnosno da nije, prilikom izbora članova upravnog odbora drugotuženog, odredila i visinu naknade za rad članovima navedenog tijela. Također, visinu naknade za rad propustio je da odredi i drugotuženi. Apelantice su u žalbi zaključile da su im prvotuženi i drugotuženi zbog nedonošenja odluke kojom bi regulisali visinu naknada za rad članovima upravnog odbora prouzrokovali štetu po osnovu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, te da im je u vezi s tim povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ovaj navod obrazložen je tvrdnjom da su naknade za rad u upravnom odboru pravo koje je ustanovljeno zakonom, te da je neisplaćena pripadajuća naknada njihova imovina u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

5. Okružni sud je presudom broj 015-0-Gž-06-000 366 od 20. septembra 2007. godine žalbu apelantica odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je nesporno da su apelantice na zakonit način imenovane za članove upravnog odbora drugotuženog, koji je javna ustanova, osnovana u skladu sa Zakonom o javnim službama. Nadalje, članom 12. navedenog zakona predviđeno je da se na organizaciju, osnivanje i rad ustanova shodno primjenjuju propisi o preduzećima, ako navedenim zakonom nije što drugo predviđeno, te da navedeni zakon ne propisuje obavezu kao i način isplate naknade za rad članovima upravnog odbora. Okružni sud je nadalje ukazao da se u konkretnom slučaju ne može primjeniti Odluka o visini naknade članovima upravnog i nadzornog odbora državnih preduzeća («Službeni glasnik RS» broj 22/96) jer je drugotuženi ustanova, a navedena odluka se isključivo odnosi na članove upravnog i nadzornog odbora državnih preduzeća. Okružni sud je zaključio da se prvostepeni sud pogrešno pozvao na odredbe Zakona o javnim preduzećima, tj. član 51., a iz razloga što drugotužena nije preduzeće. Okružni sud je ponovio stav prvostepenog suda da je prestankom primjene Zakona o državnim preduzećima prestala da se primjenjuje i Odluka Vlade Republike Srpske na koju su apelantice ukazale, a koja je donesena na temelju navedenog zakona. Najzad, Okružni sud je zaključio da apelantice nisu bile u radnom odnosu, niti su sklopile bilo kakav sporazum ni sa prvotuženom, kao osnivačem, ni sa drugotuženim, te da u toku postupka nisu uspijele dokazati da im je radnjama-nečinjenjem kroz nedonošenje akta o naknadama prouzrokovana šteta bilo od prvotuženog, bilo od drugotuženog, odnosno da su usled toga pretrpile štetu.

6. Apealantice smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelantice smatraju da je postojala pozitivna obaveza prvotužene da, u skladu sa članom 12. Zakona o javnim službama, a u vezi sa članom 61. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima donese akt kojim će regulisati visinu naknade za rad članovima upravnog odbora drugotužene čiji je i osnivač. Na drugoj strani, drugotužena nije ništa preduzela kako bi se ovakvo stanje otklonilo već se «zaklanjala iza nepostojanja odluke o visini naknade». Apelantice smatraju da su im prvotužena i drugotužena izbjegavanjem propisivanja visine naknade, a što se može pripisati u njihovu krivicu, pričinili materijalnu štetu jer su uskraćene za isplatu naknada za rad u upravnom odboru. Nadalje, apelantice ističu da je njihov zahtjev za naknadu štete utemeljen na članu 154. stav 1. a u vezi sa članom 206. Zakona o obligacionim odnosima pogrešno interpretiran, te da su stavovi izneseni u obrazloženju osporenih presuda neprihvatljivi. Naime, apelantice smatraju da su sudovi, umjesto da cijene njihov zahtjev na temelju citiranih odredbi Zakona o obligacionim odnosima, pogrešno tumačili da su one svoj zahtjev zasnovale na Odluci o određivanju visne naknade članovima upravnog i nadzornog odbora državnih preduzeća. U vezi s tim naglašavaju da su se na navedenu odluku pozvale samo kao na mogući model za izračunavanje visne naknade. Nadalje, apelantice ističu da im je pravo na naknadu za rad u upravnom odboru, ustanovljeno članom 12. Zakona o javnim službama, a u vezi sa članom 61. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima, uskraćeno jer su prvotužena i drugotuženi propustili da donesu provedbeni propis na temelju kojeg bi im se omogućila realizacija ovog prava. Apelantice zaključuju da im je zbog toga povrijeđeno pravo na imovinu jer naknade za rad u upravnom odboru predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Najzad, apelantice ističu da su se u predhodno vođenim postupcima pozivale na povredu prava iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ali da su postupajući sudovi u potpunosti propustili da se izjasne o ovom navodima, odnosno da osporene presude ne sadrže ni riječ o tome. Ovakvo postupanje sudova po apelanticama pokreće pitanje njihove nepristrasnosti i ukazuje na povredu prava na pravično suđenje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi s navodima iz apelacije o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.

10. U konkretnom slučaju, apelantice su tražile naknadu štete zasnivajući svoj zahtjev na relevantnim odredbama Zakona o obligacionim odnosima, a koju su pretrpile zbog propusta-nečinjenja prvotužene i drugotuženog da odrede visinu naknade za rad članovima upravnog odbora. Apelantice smatraju da je u odnosu na prvotuženu i drugotuženog postojala pozitivna obaveza da ovo pitanje urede svojim aktom, te da su propustom da to učine povrijedile njihovo pravo na naknadu za rad u upravnom odboru koje im je garantovano zakonom. Iz predočenog Ustavnom sudu proizilazi da su postupajući sudovi upravo cijenili postojanje pozitivne obaveze na strani prvotužene i drugotuženog da donesu akt kojim bi uredili ovo pitanje. Na temelju relevantnih odredbi Zakona o javnim službama postupajući sudovi su zaključili da navedenim zakonom nije ustanovljena obaveza ni na strani osnivača, ni na strani ustanove da članovima upravnog i nadzornog odbora plaćaju naknadu za rad u navedenim tijelima. Iz obrazloženja presude Okružnog suda proizilazi da je ovakav zaključak utemeljen na činjenici da član 12. Zakona o javnim službama upućuje na primjenu propisa koja se odnose na preduzeća samo ako ovim zakonom nije što drugo određeno. S obzirom da citirani zakon ne propisuje obavezu plaćanja naknade za rad upravnog i nadzornog odbora, zaključeno je da se na ovo pitanje ne mogu shodno primjeniti odredbe relevantnog zakona o preduzećima. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da je tužbeni zahtjev apelantica cijenjen i u svijetlu Odluke o određivanju visne naknade članovima upravnog i nadzornog odbora državnih preduzeća, te da je zaključeno da zahtjevu apelantica ne može biti udovoljeno ni po ovom osnovu, odnosno da se navedena odluka ne može primjenjivati jer je donesena na temelju Zakona o državnim preduzećima koji je prestao važiti. Na temelju navedenog postupajući sudovi su zaključili da prvotužena i drugotuženi nisu svojom radnjom-propuštanjem da odrede visinu naknade za rad članovima upravnog odbora prouzrokovali štetu apelanticam na čijoj naknadi su one insistirale. Najzad, u pogledu navoda iz apelacije da je u skladu sa članom 12. Zakona o javnim službama u njihovom slučaju trebalo primjeniti član 61. stav 1. tačka 7. Zakona o preduzećima, Ustavni sud primjećuje da je citiranom odredbom Zakona o preduzećima propisano da je skupština preduzeća, kao njegov organ, nadležna da imenuje članove upravnog i nadzornog odbora i da određuje visinu naknade za njihov rad. Iz citirane odredbe ne može se zaključiti da ona konstituiše «zakonom ustanovljeno pravo na naknadu za rad članovima upravnog i nadzornog odbora», a kako to apelantice navode u apelaciji. Također, u vezi sa pozivanjem apelantica na zakonsku odredbu citiranu odredbu, Ustavni sud primjećuje da je primjena Zakona o preduzećima propisana članom 99. kojim je regulisano da se opšte odredbe ovog zakona (a u kojim se nalazi i odredba na koju su se pozvale apelantice) ograničena na sve oblike preduzeća, a u konkretnom slučaju apelantice su članovi upravnog odbora drugotuženog koji je ustanova, a ne preduzeće u smislu navedenog zakona. Najzad, u vođenim postupcima je kao nesporno utvrđeno, a što apelantice ne osporavju ni u apelaciji, da ni prvotužena ni drugotuženi obavezu plaćana naknade nisu preuzeli ni u konkursu za imenovanje članova upravnog odbora na koje su se apelantice dobrovoljno prijavile, te ni u aktu o njihovom imenovanju. Najzad, ni prvotužena ni drugotuženi nemaju bilo koji drugi akt kojim bi bile ustanovljene naknade za rad članovima upravnog i nadzornog odbora. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud je zaključio da apelantice u konkretnom slučaju nisu imale ni potraživanja u odnosu na koja su mogle imati bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati, a koja su obuhvaćena «imovinom» čiju zaštitu garantuje pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa shodno tome, navodi iz apelacije u ovom dijelu su očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer su u toku postupka pred redovnim sudovima isticale da im je povrijeđeno pravo garantovano članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvciju, a da u obrazloženju osporenih presuda nema ni riječi izjašnjenja na ove navode, što po apelanticama pokreće pitanje nepristrasnosti postupajućih sudova. U vezi sa navedenim, Ustavni sud prije svega podsjeća da u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku sudovi, pri ispitivanju tužbenih ili žalbenih navoda nisu vezani za pravnu kvalifikaciju na kojoj stranke temelje svoje navode. Također, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem). Najzad, Ustavni sud podsjeća da se nepristrasnost suda u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. Međutim, pri odlučivanju postoji li u nekom predmetu legitiman razlog za bojazan da neki sudac nije nepristran, stav dotične osobe važan je ali ne i odlučan. Ono što je odlučno jeste može li se ta bojazan smatrati objektivno opravdanom (vidi Evropski sud, Wettstein v. Switzerland, presuda od 21. decembra 2000. godine, aplikacija broj 33958/96, stav 44., ECHR 2000-XII).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su sudovi u osporenim odlukama dali jasne i obrazložene razloge u pogledu tumačenja i primjene zakonskih odredbi relevantnih u konkretnom slučaju. Pri tom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su sudovi u tumačenju i primjeni relevantnih zakonskih odredbi postupali proizvoljno i diskriminatorski, odnosno da su povrijedili ustavom garantovana prava apelantica. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, Ustavni sud, odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/02). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da iz svega predočenog nije mogao zaključiti da u konkretnom slučaju postoje činjenice ili dokazi koji dovode u pitanje bilo subjektivnu ili objektivnu pristrasnost suda. U tom smislu apelantice nisu ponudile niti jedan dokaz ni u samoj apelaciji koji bi upućivao na drugačiji zaključak. S obzirom na već izneseni zaključak da iz osporenih presuda nije moguće zaključiti da su sudovi u tumačenju i primjeni prava postupali proizvoljno i dikriminatorski, odnosno da su povrijedili neko od ustavom garantovanih prava apelanticama, te u nedostatku bilo kakvih dokaza koji bi mogli učiniti vjerovatnim nepristrasnost postupajućih sudova, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3180/07 (L. K., D. D. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio