Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3014/07 (Z. Š.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravo na odbranu
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Dokaz
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 272
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 202
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravilnik o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 9
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga
- Pravilnik o izmjenama i dopunama pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga · čl. 9
- Zakon o porezu na promet proizvoda i usluga
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3014/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3014/07, rješavajući apelaciju Zdene Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdene Šarić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-000209 od 25. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj: 043-0-K-06-000235 od 11. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zdena Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vukica Marjanović Suljić advokat iz Zenice, podnijela je, 13. novembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000209 od 25. septembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-K-06-000235 od 11. maja 2007. godine. Apelantica je, također podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3014/07 od 13. decembra 2007. godine, kojom je odbio apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Općinski sud je presudom, broj 043-0-K-06-000235 od 11. maja 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj 004-0-Kž-07-000209 od 25. septembra 2007. godine, apelanticu oglasio krivim što je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude počinila krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osudio je na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci i novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 KM, koju kaznu je dužna platiti u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03; 37/03, 56/03. 78/04, 28/05, 55/06, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP) apelantica je obavezana da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 1.392,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Na osnovu člana 111. stav 1. KZ FBiH apelantica je obavezana da imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 966.734,92 KM uplati u korist budžeta Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom na osnovu člana 299. tačka c. ZKP optuženi K. P. oslobođen je od optužbe da je na način i u vrijeme pobliže navedeno u dispozitivu presude počinio krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. i u vezi sa članom 25. KZ FBiH.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelantičino negiranje krivičnog djela cijenio kao neosnovano i sračunato na izbjegavanje krivične odgovornosti. Ovo iz razloga što je odbrana apelantice u cijelosti opovrgnuta dokazima provedenim na glavnom pretresu. Naime, naveo je Općinski sud, iz izvoda iz registracije firme «JUP Comerce» d.j.l. Zenica, čiji je vlasnik i direktor bila apelantica, utvrđeno je da je ovo društvu bilo registrovano za trgovinu motornih goriva i maziva i da je za ovo društvo bila vršena kupovina nafte i naftnih derivata od strane apelantice i njenih punomoćnika. Navedeno je potvrđeno izjavom svjedoka V. M. inače rukovodioca prodaje u rafineriji Bosanski Brod koji je istakao da je u kritičnom periodu apelantica, prilikom kupovine nafte njemu predočila rješenje o registraciji firme te je ista na blagajni rafinerije za svoju firmu više puta vršila uplatu za kupovinu nafte. Općinski sud je također istakao da je navedeno potvrđeno i nalazom i mišljenjem vještaka Kerime Prašljivić iz kojeg je utvrđeno da je u periodu od 5. augusta 1998. godine do 2. augusta 1999 godine rafinerija Bosanski Brod fakturisala 86 računa za kupovinu nafte i naftnih derivata firmi «JUP Comerce» d.j.l. Zenica u ukupnom iznosu od 2.779.834,16 KM te da za preuzetu robu nije obračunat i plaćen porez na promet proizvoda u iznosu od 747.252,63 KM, naknada za puteve u iznosu od 219.502,29 KM što ukupno iznosi 966.754,92 KM. Općinski sud je naveo da je iz informacije Porezne uprave Kantonalnog ureda u Zenici utvrdio da navedeno društvo u kritičnom periodu nije prijavilo a niti uplatilo javne prihode a što je bilo u obavezi prema odredbama Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije BiH» br. 6/95 i 25/97). Općinski sud se pozvao na čl. 5, 6. i 7. navedenog zakona te na čl. 9. i 43. Pravilnika o primjeni odredaba Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga («Službene novine Federacije BiH» br. 4/97 i 27/97) prema kojem se porez na promet plaća na promet proizvoda koji služe krajnjoj potrošnji među koje proizvode spada nafta i naftni derivati a uvjet za plaćanje poreza je da roba bude plaćena gotovinom. Iz nalaza spomenutog vještaka utvrđeno je da na 86 računa fakturisanih od rafinerije Bosanski Brod na firmu «JUP Comerce» d.j.l. Zenica nije bio plaćen porez na promet proizvoda i usluga prema propisima Republike Srpske iz čega proizilazi da se navedeni porez trebao platiti u Federaciji BiH prema federalnim propisima a što u konkretnom slučaju apelantica nije učinila. Iz odbrane optuženog K. P. te izjave svjedoka Dragoslava Kojića Općinski sud je utvrdio da su nafta i naftni derivati kupljeni od strane firme «JUP Comerce» d.j.l. Zenica dalje prodavani trećim licima a na tako stečen prihod apelantica nije obračunala i platila ni naknadu za puteve čija visina je propisivana posebnom odlukom Vlade Federacije BiH te je na taj način oštetila budžet Federacije za 219.502,29 KM. Općinski sud je zaključio da je u radnjama apelantice sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH a da je djelo počinila sa umišljajem budući da joj je kao direktoru firme bilo poznato da mora prijaviti prihod stečen prodajom nafte koju je kupila od rafinerije Bosanski Brod, koja činjenica je bila bitna za obračun poreza a što ona nije učinila.
5. Na kraju Općinski sud se osvrnuo i na zahtjev apelantice za postavljanjem branioca zbog slabog imovnog stanja koji je postavila na glavnom pretresu 10. maja 2007. godine kada je sud odbio taj prijedlog. Naime Općinski sud je imao u vidu da apelantica živi u stanu svoga oca koji ostvaruje penziju, sa sinom koji je zaposlen, da ima kćerku koja je završila sa redovnim školovanjem te činjenicu da ostvaruje zaradu šivanjem i prodajom radne odječe da je posjedovala putničko vozilo do marta 2006. godine i da se liječi kod privatnih ljekara. Navedene činjenice po ocjeni suda ne predstavljaju takve činjenice koje bi ukazivale da se radi o osobi slabog imovnog stanja i kojoj je u smislu člana 60. stav 1. ZKP neophodno postavljanje branioca. Također sud je naveo da je apelantica na glavnom pretresu od 25. januara 2007. godine, na upit suda da joj se postavi branilac po službenoj dužnosti uz upozorenje da je optužena za krivično djelo za koje nije propisana obavezna odbrana i da će konačnu odluku o snošenju troškova krivičnog postupka donijeti sud, izjavila da će se sama braniti bez branioca. Dakle, podnošenjem ponovnog zahtjeva 10. maja 2007. godine za postavljanjem branioca po službenoj dužnosti zbog navodnog slabog imovnog stanja, bez isticanja novih činjenica koje se odnose na imovno stanje, sud je cijenio neosnovanim radi čega nije ni udovoljio tako postavljenom zahtjevu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud nakon održanog glavnog pretresa cijenio sve izvedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi i našao da su se u radnjama optužene stekli elementi bića krivičnog porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je istakao da je neosnovan žalbeni prigovor apelantice da joj je bilo uskraćeno pravo na odbranu jer je uvidom u krivični predmet utvrđeno da je rješenjem Općinskog suda od 30. marta 2006. godine za branioca po službenoj dužnosti postavljen Nikola Bodul advokat iz Zenice koji je dopisom od 4. aprila 2006. godine, otkazao odbranu zbog teške saradnje sa apelanticom. Dalje Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud svojim dopisom od 31. maja 2006. godine, tražio od apelantice da dostavi finansijsku i drugu dokumentaciju kako bi odlučio u smislu člana 60. ZKP i postavio branioca zbog slabog imovnog stanja, međutim apelantica nije dostavila tražene podatke a svojim dopisom od 4. oktobra 2006. godine tražila je da joj sud omogući uvid u spis radi kopiranja. Dalje je Kantonalni sud istakao da je uvidom u zapisnik sa glavnog pretresa koji je održan 25. januara 2007. godine utvrđeno da je apelantica poučena u smislu člana 274. ZKP o njenim pravima i da je izjavila da želi iznijeti svoju odbranu bez branioca. Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni prigovori apelantice neosnovani jer je prvostepeni sud pozivao apelanticu da je upozna sa njenim pravima na odbranu bilo po službenoj dužnosti ili po izboru odnosno na odbranu po osnovu siromašnog prava ali je odbila da postupi po uputama i izjavila da će odbranu dati bez branioca.
7. Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda ne sadrži bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer je jasna, konkretna i određena i dala je valjane razloge o svim odlučnim činjenicama te su neosnovani navodi da prvostepeni sud nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio zakon. U vezi žalbenog prigovora da prvostepeni sud nije saslušao svjedoka M. F. i svjedoka C. K. protiv kojeg je vođen krivični postupak i koji je u odvojenom postupku oglašen krivim, Kantonalni sud ističe da iskazi tih svjedoka ne bi izmijenili činjenično stanje jer se iz sporazuma o priznanju krivnje C, K. vidi da je imao punomoć apelantice i da je radio za nju i uz njenu saglasnost. Na kraju, Kantonalni sud zaključuje da je za ovo krivično djelo zakonom predviđena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina ali imajući u vidu učestalost ovih krivičnih djela i umišljaj apelantice za nezakonito pribavljanje protiv pravne imovinske koristi u čemu su joj pomagala i druga lica, po ocjeni tog suda, sa manjom od izrečene kazne zatvora u konkretnom slučaju se ne bi mogla postići svrha kažnjavanja.
8. Apelantica smatra da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c Evropske konvencije (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer je prvostepeni sud odbio saslušati kao svjedoka glavnog aktera ovog posla C. K. koji je navodno priznao krivnju i sklopio sporazum sa Kantonalnim tužilaštvom, te dogovorio uslovnu osudu. Smatra da je ocjena dokaza proizvoljna, da sud nije pribavio kompletnu dokumentaciju iz koje bi se tačno utvrdilo ko je naručio robu, ugovorio posao i izvršio gotovinske uplate. Apelantica se također žali da u toku prvostepenog postupka nije imala branioca iako joj je rješenjem suda od 3. marta 2006. godine, postavljen branilac po službenoj dužnosti ali je otkazao zastupanje. Apelantica ističe da joj sud nije postavio branioca iako je ona insistirala jer je neuka i nema sredstava ali je naknadno odustala od tog zahtjeva da bi ponovo, shvativši da se radi o kompleksnom predmetu, tražila branioca po službenoj dužnosti ali je odbijena. Smatra da joj je na ovaj način povrijeđeno pravo na odbranu odnosno da je sud postupio suprotno članu 60. ZKP.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U odnosu na apelanticine navode da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
13. U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženje osporenih presuda Ustavni sud zapaža da u tim odlukama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelantica počinila krivično djelo i da je krivično odgovorna za izvršenje istog. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao svjedoke, proveo vještačenje po vještaku finansijske struke te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je apelantica u kritičnom periodu u svojstvu osnivača, vlasnika i direktora u pravnom licu DJL «JUP Comerce» d.j.l. Zenica kupovala od rafinerije nafte iz Bosanskog Broda naftu i naftne derivate u količini od 5.573,736 litara, zatim angažovala prijevoznike i u namjeri potpunog izbjegavanja plaćanja poreskih obaveza prodavala naftu i naftne derivate nepoznatom kupcu u gotovom novcu, čime je počinila krivično djelo porezne utaje iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Za naprijed navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu porezne utaje. Naime Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka Kerime Prašljivić u pogledu fakturisanja 86 računa od strane rafinerije Bosanski Brod za kupovinu nafte i naftnih derivata na firmu «JUP Comerce» d.j.l. Zenica te dovodeći ga u vezu sa iskazom svjedoka V.M, Č.M. i K.D. detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio nalaz i mišljenje tog vještaka te zašto je poklonio vjeru iskazu navedenih svjedoka. Također, sud je sasvim jasno obrazložio zašto nije prihvatio navode odbrane, ocjenjujući ih kao subjektivne i date u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti apelantice. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u odnosu na sve apelantičine žalbene navode. Osim toga, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelantica isticala u toku postupka pred redovnim sudovima a o tim navodima su se kako je već navedeno izjasnili redovni sudovi dajući odgovarajuće obrazloženje na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. U odnosu na navode apelantice da je sud odbio da kao svjedoka sasluša glavnog aktera ovog posla C. K., Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine).
15. U tom smislu Ustavni sud zapaža da apelantica nije u konkretnom slučaju dostavila bilo kakav dokaz da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njen prijedlog za izvođenje navedenog dokaza, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelantice: Ustavni sud smatra da je redovni sud imao razumno opravdanje što je odbio zahtjev apelantice za provođenjem dokaza saslušanjem svjedoka C. K. Odbijanje suda da provodi predloženi dokaz, u okolnostima kada su činjenice zbog kojih se traži provođenje tog dokaza, utvrđene na drugi način, je diskreciono pravo suda i ne predstavlja povredu člana 6. Evropske konvencije. Redovni sud je dovoljno jasno obrazložio iz kojih razloga nije prihvatio prijedlog apelantice za provođenjem određenih dokaza istakavši «da iskazi tih svjedoka ne bi izmijenili činjenično stanje jer se iz sporazuma o priznanju krivnje C. K. vidi da je imao punomoć apelantice i da je radio za nju i uz njenu suglasnost».
16. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je povrijeđeno i pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije jer joj sud nije dodijelio branioca odnosno postupio je suprotno članu
60. ZKP (postavljanje branitelja zbog slabog imovnog stanja), Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c. člana 6. stav 3. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti je li „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći“ (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije, to se u principu može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da 'žalbeni sud' može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, gore navedenu presudu Quaranta, str. 18).
17. Iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu, Ustavni sud je utvrdio da je apelantici od strane sudije za prethodno saslušanje rješenjem od 30. marta 2006. godine bio određen branilac po službenoj dužnosti Nikica Bodul advokat iz Zenice bez posebne provjere podataka o imovnom stanju apelantice. Advokat Nikica Bodul je 4. aprila 2006. godine otkazao odbranu zbog teške saradnje sa apelanticom nakon čega je Općinski sud dopisom od 31. maja 2006. godine tražio od apelantice da dostavi finansijsku i drugu dokumentaciju kako bi odlučio u smislu člana 60. ZKP i apelantici postavio branioca zbog slabog imovnog stanja. Na glavnom pretresu koji je održan 25. januara 2007. godine, apelantica je poučena o njenim pravima u smislu člana 274. ZKP nakon čega je izjavila da će se braniti sama bez branioca. Međutim na zadnjem glavnom pretresu apelantica je ponovo postavila zahtjev za postavljanje branioca po službenoj dužnosti zbog navodnog slabog imovnog stanja bez isticanja novih činjenica koje se odnose na imovno stanje, radi čega sud nije udovoljio njenom zahtjevu. Apelantica je angažovala advokata u žalbenom postupku i u žalbi protiv presude Općinskog suda jedan od žalbenih razloga je bila i povreda člana 60. ZKP koju je apelantica obrazložila navodima koje je kasnije ponovila i u apelaciji a koji se tiču razloga zbog kojih apelantica smatra da joj je u postupku pred Općinskim sudom trebao biti postavljen branilac.
18. Kantonalni sud je presudu Općinskog suda ispitao, kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu pravnih pitanja, i ocijenio da su neosnovani apelantičini žalbeni navodi da joj je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 60. ZKP. Kantonalni sud je zaključio da su žalbeni prigovori apelantice neosnovani jer je prvostepeni sud čak pozivao apelanticu da je upozna o njenim pravima na odbranu bilo po službenoj dužnosti ili po izboru odnosno na odbranu po osnovu siromašnog prava ali je odbila da postupi po uputama i izjavila da će odbranu dati bez branioca.
19. U skladu sa več spomenutim stavom Ustavnog suda, prema kojem nije nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke ovih sudova krše ustavna prava u pravilu, Ustavni sud se neće upustiti u način na koji su redovni sudovi primijenili svoje diskreciono pravo u primjeni člana 60. ZKP. To će biti slučaj samo ukoliko se radi o proizvoljnoj procjeni i očiglednom zanemarivanju postojanja „interesa pravde“. Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu to nije slučaj. Prvenstveno zbog toga što su redovni sudovi dali jasna i precizna obrazloženja zašto su utvrdili da, u konkretnom slučaju, nije ispunjen uvjet slabog imovnog stanja odnosno interes pravičnosti da bi apelantici bio postavljen branitelj. Zatim, što je apelantica u žalbenom postupku imala branitelja koji ju je efektivno zastupao, a Kantonalni sud je ispitao prvostepenu presudu, kako u pogledu navoda u vezi s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem tako i u pogledu navoda o bitnim povredama odredaba krivičnog postupka i povredama krivičnog zakona, odnosno odluke o kazni. S obzirom na navedeno Ustavni sud je zaključio da su navodi apelantice da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka c. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka c. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i o
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović