Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2064/07 (D. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2064/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010 godine, u predmetu broj AP 2064/07, rješavajući apelaciju Drage Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Aleksića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-
07-000 380 od 22. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine. u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Aleksića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Pžp-
07-000 380 od 22. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine, u odnosu na prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
OBRAZLOŽENJE
1. Drago Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 10. jula 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Pžp-07-000 380 od 22. maja 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 078-0-Pr-06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine. Apelant je, naknadno dopunom apelacije od 20. augusta 2007. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom »B» kategorije do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2064/07 od 18. oktobra 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Policijska stanica za bezbjednost saobraćaja Prnjavor podnijela je Osnovnom sud zahtjev broj 220-46/06 od 11. januara 2006. godine za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta zbog prekršaja pobliže opisanog u zahtjevu.
4. Rješenjem Osnovnog suda, broj 078-0-Pr-06-000 2086 od 12. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-07-000 380 od 22. maja 2007. godine, apelant je oglašen krivim što je dana 30. decembra 2006. godine u 18,00 časova, na magistralnom putu u mjestu Prnjavor, opština Prnjavor zatečen da upravlja TMV marke «Fiat» reg.broja 009-A-634 pod dejstvom alkohola, pa je nakon izvršenog alkotestiranje utvrđeno da isti ima 0,77 promila alkohola u organizmu, čime je počinio prekršaj iz člana 164. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima («Službeni glasnik RS», broj 12 /94, u daljnjem tekstu: ZOOBS), te je na osnovu člana 226. stav 1. tačka 28. istog zakona i člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prekršajima («Službeni glasnik RS» broj 40/98) kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 80,00 KM. Apelantu je na osnovu člana 226. stav 2. ZOBS-a izrečena obavezna zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca koju će izvršiti nadležni organ unutrašnjih poslova po pravosnažnosti rješenja. Apelant je obavezan da na ime troškova prekršajnog postupka plati iznos od 30 KM.
5. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je na osnovu priznanja apelanta te provedenih dokaza utvrdio da je apelant odgovoran za prekršaj koji mu se stavlja na teret jer su se u svim radnjama stekla bitna obilježja prekršaja te ga je i oglasio krivim i odgovornim i izrekao novčanu kaznu i zaštitnu mjeru. Prilikom određivanja visine novčane kazne sud je apelantu izrekao novčanu kaznu i obaveznu zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom «B» u trajanju od tri mjeseca cijeneći težinu učinjenog prekršaja, okolnosti pod kojima je prekršaj učinjen, olakšavajuću okolnost priznanja prekršaja, raniju neosuđivanost, da učinjenim prekršajem nisu nastupile teže posljedice u saobraćaju te cijeneći lične i porodične prilike i imovno stenje apelanta.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da odlučujući o žalbi nije našao postojanje bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, niti je na štetu apelanta povrijeđen materijalni propis o prekršajima. U pogledu žalbenih navoda apelanta vezano za izrečenu zaštitnu mjeru i primjenu blažeg propisa, Okružni sud je istakao da je prekršaj počinjen 30. decembra 2005. godine, u vrijeme kada se primjenjivao ZOOBS po kojem je apelant oglašen krivim. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio zakon koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja, te da se ne može prihvatiti žalbena tvrdnja apelanta da ZOOBS Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/06, u daljnjem tekstu: novi ZOOBS) za koncentraciju alkohola od 0,77 promila ne propisuje izricanje zaštitne mjere, već samo izricanje novčane kazne. Takva tvrdnja, istakao je sud, nije osnovana jer je u članu 174. stav 2. novog ZOOBS-a propisano da vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu ako je pod dejstvom alkohola u količini većoj od 0,3 g/kg, dok je u članu 235. stav 2. istog zakona za počinjeni prekršaj propisano obavezno izricanje zaštitne mjere upravljanja motornim vozilima u trajanju od jednog do četiri mjeseca. S obzirom da je po navedenoj zakonskoj odredbi uz novčanu kaznu propisano obavezno izricanje navedene zaštitne mjere i određivanje dva kaznena boda, Okružni sud je zaključio da novi ZOOBS nije povoljniji za apelanta kao učinioca prekršaja. Sud je također naveo da kod donošenja odluke koji je blaži propis za apelanta potrebno je cijeniti konkretan slučaj sa svih aspekata, kako visine propisane novčane kazne, mogućnosti izricanja zaštitne mjere i njene dužine trajanja tako i sa aspekta određivanja kaznenih bodova i troškova postupka a ne samo sa stanovišta u kom trajanju je apelantu izrečena zaštitna mjera. Okružni sud je na kraju istakao da je apelantu izrečena zaštitna mjera upravljanja motornim vozilima «B» kategorije u trajanju od tri mjeseca, a koja mjera se može u istom trajanju izreći i po novom ZOOBS, koji propisuje i obavezno određivanje kaznenih bodova, te sveobuhvatnim posmatranjem zakonskih odredbi ZOOBS, koji je važio u vrijeme izvršenja prekršaja i novog ZOOBS koji je donesen nakon počinjenog prekršaja, te zaključio da je za apelanta povoljniji zakon koji je i primijenio prvostepeni sud.
7. Apelant smatra da je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska). Apelant je istakao da je nakon izvršenog prekršaja izmijenjen ZOOBS i da je na pravnu snagu stupio novi ZOOBS koji se počeo primjenjivati od augusta 2006 godine, te smatra da se na njegov slučaj trebao primijeniti novi ZOOBS kao blaži propis. Apelant je istakao da je prema novom ZOOBS, za upravljanje motornim vozilom pod dejstvom alkohola u količini od 0,77 promila, predviđena samo novčana kazna bez zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom. Apelant se poziva i na povrede Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima iz 1966 godine.
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stava 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glase:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije “žrtva” kršenja Ustavom zaštićenih prava tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. 4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
9. Shodno svojoj ranijoj praksi Ustavni sud zaključuje da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u konkretnom slučaju, s obzirom da se radilo o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovoj 'krivičnoj optužbi' u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2468/05 od 21. decembra 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/07).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi u prekršajnom postupku proizvoljno primijenili materijalno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
12. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 11. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili materijalno-pravne propise i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant također navodi i povredu prava iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovog prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenog dodatnog sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravom nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović