Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2525/07 (E. K.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravo na rad
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2525/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2525/07, rješavajući apelaciju Ermina Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ermina Kadrića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000752 od 12. juna 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Gž-1117/05 od 23. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ermin Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 7. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000752 od 12. juna 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1117/05 od 23. marta 2006. godine.
2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) presudom broj PR-354/02-B od 15. marta 2005. godine, poništio je kao nezakonitu odluku «Merkatora» Tržni centar d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 460/02 od 4. juna 2002. godine o otkazu ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme između apelanta i tuženog pod brojem N-9-02/02 od 15. januara 2002. godine. pa je obavezan tuženi da apelanta vrati na radno mjesto na odjeljenju pića u hipermarketu «Merkator»-
Tržni centar Sarajevo, na kojem je bio raspoređen shodno navedenom ugovoru o radu a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu nadoknadi plaće koje bi ostvarivao da je radio u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude i isplatiti na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.175,60 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva apelant je odbijen.
3. Općinski sud je u toku postupka utvrdio da je apelantu kao zaposleniku tuženog odlukom broj 460/02 od 4. juna 2002. godine, otkazan ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze izvršenjem radnje koja narušava ugled društva. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant kao zaposlenik tuženog zloupotrijebio bonuse Pika kartice i to na način da je istu davao trećim licima i na taj način sticao Pika bonitete kroz kupovinu trećih lica u vrijednosti od 80,00 KM. Sud je dalje istakao da iz odluke tuženog broj 532-1/01 od 16. jula 2001. godine, proizilazi da je tuženi istom regulisao način korištenja bonusa Pika kartice koja je osmišljena kao bonus kod kupovine proizvoda kod tuženog i da je propisao da svaka upotreba bonusa Pika kartice od strane uposlenika, koja bi se koristila na način koji nije dozvoljen, odnosno koja predstavlja moguću zloupotrebu, je zabranjena. Iz Pravilnika o radu tuženog od 15. novembra 2002. godine, sud je utvrdio da je tuženi članom 65. Pravilnika propisao da uposleniku može dati otkaz ugovora o radu bez obaveze poštivanja otkaznog roka u slučaju kada je zaposlenik odgovoran za teži prestup ili težu povredu radne obaveze iz ugovora o radu a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati da nastavi radni odnos Članom 66. Pravilnika o radu tuženi je decidno propisao šta predstavlja težu povredu radne obavezu te između ostalog da je to izvršenje radnje koja predstavlja krivično djelo protiv službene dužnosti ili drugo krivično djelo odnosno prekršaj kojim se narušava ugled društva i čini zaposlenika nedostojnim da radi u društvu. Općinski sud je naveo da tuženi kao poslodavac nije dokazao postojanje razloga za otkaz ugovora o radu odnosno nije dokazao da su za njegove uposlenike postojala drugačija pravila u pogledu korištenja Pika kartice u odnosu na pravila koja važe za sve druge korisnike te je usvojio tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu i obavezao tuženog da apelanta vrati na posao.
4. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je presudom broj Gž-
1117/05 od 23. marta 2003. godine, žalbu usvojio, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio. Apelant je obavezan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 3.723,00 KM.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istako da se u žalbi osnovano ukazuje da je apelant nepravilnim korištenjem Pika kartice tj. davanjem iste trećim licima zloupotrijebio svoj položaj i svoja ovlaštenja stičući bonus na svojoj kartici kupovinom robe od strane trećih lica. Nije sporno, istakao je dalje sud, da je kartica izdata određenom licu čije ime je navedeno na istoj, pa davanjem kartice na korištenje trećim licima, da bi se stekli boniteti kupovinom robe, predstavlja samo po sebi zloupotrebu prava na korištenje iste. Među strankama nije sporno da je apelant dao svoju Pika karticu trećim licima, te da je na taj način sticanjem boniteta pribavio sebi materijalnu korist. Bez obzira na činjenicu da li davanje Pika kartice za pribavljanje materijalne koristi sticanjem boniteta na istoj predstavlja krivično djelo ili ne u svakom slučaju predstavlja prekršaj– radnju kojom se narušava ugled tuženog i čini zaposlenika nedostojnim da radi u društvu. Kantonalni sud je ukazao da se apelant članom 12 ugovora o radu koji je zaključio sa tuženim obavezao da će čuvati ugled zaposlenika, pa korištenje Pika kartice na način opisan u prvostepenoj presudi, a koji nije sporan, predstavlja zloupotrebu iste i narušava ugled tuženog te je zaključio da je apelant svojim radnjama (sticanjem nezakonitih boniteta) napravio težu povredu radne obaveze koja je kao takva propisana Pravilnikom o radu. S obzirom na činjenicu da je u prvostepenom postupku na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo Kantonalni sud je na osnovu člana 299. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) preinačio prvostepenu presudu i tužbeni zahtjev odbio.
6. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000752 od 12. juna 2007. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena drugostepenog suda da je apelant zloupotrijebio svoj položaj nepravilnim korištenjem Pika kartice jer je davao trećim licima stičući bonus na svojoj kartici kupovinom robe od strane trećih lica. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani navodi apelanta da u vrijeme davanja otkaza ugovora o radu on nije preuzeo obavezu nedavanja Pika kartice na upotrebu trećim licima i da ta radnja nije predviđena kao teža povreda radne dužnosti i da kao takva ne postoji u Pravilniku o radu. Naime, ukazao je Vrhovni sud, u spisu se nalazi odluka tuženog broj 532-1/01 od 16. jula 2001. godine, kojom je regulisan način korištenja bonus Pika kartice a u članu 2. pasus 3. izričito je navedeno da svaka upotreba bonusa Pika kartice od strane uposlenika, koja bi se koristila na način koji nije dozvoljen, odnosno koja predstavlja moguću zloupotrebu, je zabranjena. Vrhovni sud je istakao da se apelant zaključenjem ugovora o radu obavezao čuvati ugled zaposlenika i društva (član 12) pa nesporno korištenje Pika kartice na način kako je to utvrđeno u prvostepenoj presudi, predstavlja zloupotrebu njenog korištenja, narušava ugled tuženog i predstavlja težu povredu radne dužnosti predviđenu članom 66. stav 1. Pravilnika o radu tuženog.
7. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant smatra da u toku postupka nije dokazano da su za zaposlenike tuženog postojala drugačija pravila u pogledu Pika kartice u odnosu na pravila koja važe za sve druge korisnike ove kartice. Apelant je istakao da navodi u osporenim presudama kako je on narušio ugled tuženog, ruše njegovo dostojanstvo i moral jer je kod tuženog obavljao poslove vrlo savjesno. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene presude.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant se, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom da se u suštini navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, o čemu je Ustavni sud već iznio svoj stav u prethodnim tačkama ove odluke, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, opravdati tvrdnju o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku, također očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se također žali da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se osporene odluke ni na koji način nisu odnosile na apelantovo pravo na poštivanje doma, te u tom smislu u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća. Shodno navedenome, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. U pogledu navoda apelanta da je diskriminisan u uživanju prava na rad Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama obrazložio da se svako različito postupanje smatra diskriminacijskim, ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi Ustavni sud, odluka broj U-116/03 od 15. juna 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine, broj 40/04).
15. U konkretnom slučaju, međutim, apelant u pogledu prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na rad iz Međunarodnog ugovora o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović