Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2791/07 (S. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2791/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 2791/07, rješavajući apelaciju Siniše Karalića , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 6. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Karalića u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku pred Vrhovnim sudom Republike Srpske koji je okončan presudom broj 118-0-Rev-06-000 567 od 14. septembra 2007. godine, jer se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizilazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Karalića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 567 od 14. septembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1294/05 od 17. marta 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Karalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 18. oktobra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 567 od 14. septembra 2007. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1294/05 od 17. marta 2006. godine.

2. Apelant i S.S, V.Ž, M.A, V.B, O.D. i M.O. (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su tužbu 14. aprila 1995. godine protiv «Bobar osiguranja» a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete.

3. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj P-1197/99 od 19. februara 2002. godine, obavezao tuženog da apelantu i tužiteljima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete nadoknadi iznose pobliže navedene u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi Okružni sud je rješenjem broj Gž-1509/02 od 21. jula 2003. godine, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak.

5. Jedan od tužitelja (Draško Ostojić) podnio je prijavu 20. oktobra 2003. godine, Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) žaleći se između ostalog i na dužinu navedenog sudskog postupka. Prijava je registrovana pod brojem CH/03/13861.

6. U međuvremenu, u ponovnom postupku, Osnovni sud je presudom broj P-1468/03 od 30. maja 2005. godine, obavezao tuženog da isplati apelantu i tužiteljima na ime naknade materijalne i nematerijalne štete, iznose pobliže navedene u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. maja 2005. godine, pa do konačne isplate. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete za troškove sahrane i zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa je odbijen kao neosnovan.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora zahtjev apelanta i tužitelja za naknadu materijalne i nematerijalne štete iz osnova saobraćajne nesreće u kojoj su učestvovali M.M. vozač teretnog vozila marke «Mercedes» sa prikolicom i vozač putničkog vozila «Vartburg» kojim je upravljao O.M. koji je tom prilikom smrtno stradao sa još četiri saputnika, bliska srodnika apelanta i tužitelja. Osnovni sud je u toku postupka utvrdio da se saobraćajna nezgoda dogodila 9. februara 1994. godine, na magistralnom putu Banja Luka-Prijedor, da je predmetnu saobraćajnu nezgodu skrivio učesnik koji je upravljao teretnim vozilom M.M. (protiv kojeg je obustavljen krivični postupak zbog njegove smrti), jer se saobraćajne nezgoda desila na njegovoj lijevoj saobraćajnoj traci iako je bio dužan da se kreće desnom stranom kolovoza.

8. Odlučujući o prigovoru pasivne legitimacije, a od čije osnovanosti zavisi osnovanost potraživanja naknade štete, prvostepeni sud je utvrdio da je teretno vozilo koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu bilo osigurano kod tužene u vrijeme štetnog događaja i da je stoga bez osnova prigovor pasivne legitimacije. Svoju odluku o neosnovanosti prigovora pasivne legitimacije tužene, prvostepeni sud je zasnovao na «depeši» broj 08-03/3-75/1-94 od 14. marta 1994. godine, koja je dostavljena Centru javne bezbjednosti Banja Luka ( u daljnjem tekstu: CJB Banja Luka) od SUP-a Vojnić-Odsjek za upravne poslove, prema čijoj sadržini je teretno vozilo bilo osigurano kod tužene pod brojem 000015, registrovano 2. marta 1994. godine a priključno vozilo 10-43 VN u «Dunav osiguranju» polica broj 79044066 koja je važila do 1. marta 1994. godine. Prvostepeni sud je dalje istakao da «depeša» ne sadrži potpis ovlaštenog lica kao ni ovjeru potpisa ali da ista predstavlja javnu ispravu u smislu člana 132. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) za koju važi pretpostavka da je istinita. Naime sud je naveo da je iz tumačenja MUP Republike Srpske o načinu funkcionisanja teleprinterskog sistema veza u MUP koji je bio u funkciji do 1996. godine i služio za prijenos pisanih «depeša» između organizacionih jedinica policije, proizilazi da «depeša» nije mogla sadržavati potpis i pečat s obzirom na specifičnost komuniciranja u to vrijeme ali da ima dokaznu snagu isprave. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je teretno vozilo koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu bilo osigurano kod tužene i da postoji odgovornost tužene za predmetnu štetu apelantu i tužiteljima, pa cijeneći pokrivenost štete sumom osiguranja utvrdio obavezu naknade materijalne i nematerijalne štete od strane tužene na osnovu čl. 193. i 201. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89 i Službeni Glasnik RS», br. 17/93, 3/96 39/03 i 74/04).

9. Odlučujući o žalbama protiv prvostepene presude, Okružni sud je presudom broj Gž-1294/05 od 17. marta 2006. godine, žalbu apelanta i tužitelja odbio i presudu Osnovnog suda broj P-1468/03 od 30. maja 2005. godine, potvrdio u odbijajućem dijelu a žalbu tužene uvažio, presudu Osnovnog suda broj P-1468/03 od 30. maja 2005. godine, u dosuđujućem dijelu preinačio i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je tužena osporila autentičnost isprave na koju se tužitelji pozivaju kao na dokaz o zaključenom ugovoru o osiguranju teretnog vozila sa tuženim a apelant i tužitelji nisu dokazali istinitost navedene isprave. Okružni sud je istakao da i tumačenje isprave nije dato od organa od koga isprava potiče u smislu člana 132. stav 4. ZPP niti depeša SUP Vojnić predstavlja pouzdan dokaz koji upućuje na postojanje pasivne legitimacije tuženog. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 123. ZPP prema kojoj pribavljanje i izvođenje dokaza isključiva je dužnost i ovlaštenje stranaka pa u konkretnom slučaju, kako tužioci zahtjev za naknadu štete prema tuženom temelje na činjenici da je teretno vozilo kojim je prouzrokovana saobraćajna nezgoda bilo osigurano kod tužene, to je obzirom na osporavanje ove činjenice od strane tužene, postojala obaveza tužitelja da ne nesumnjiv način dokažu tu činjenicu.

11. Prihvaćajući da depeša SUP Vojnić uz tumačenje MUP Republike Srpske nema dokaznu snagu javne isprave o tome da je teretno vozilo koje je prouzrokovalo nezgodu bilo osigurano kod tužene, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud nepravilno primijenio odredbu člana 132. ZPP čime je počinio povredu odredaba člana 209. ZPP a što je uticalo na pravilnost i zakonitost presude. Također Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud nepravilnom ocjenom posredno izvedenih dokaza («depeše» SUP Vojnić i podneska MUP RS o tumačenju funkcionisanja sistema teleprinterskih veza) na kojima je zasnovao presudu u pogledu pasivne legitimacije tužene, izveo nepravilan zaključak o odgovornosti tužene, odnosno postojanju pasivne legitimacije. Kako navedeni posredni dokazi ne pružaju pouzdan osnova za zaključak da je teretno vozilo koje je prouzrokovalo saobraćajnu nezgodu bilo osigurano kod tužene a time da je ista odgovorna za predmetnu štetu, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja.

12. Protiv presude Okružnog suda broj Gž-1294/05 od 17. marta 2006. godine, apelant i tužitelji su izjavili reviziju 10. maja 2006. godine.

13. Cio spis je dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje po reviziji 21. juna 2006. godine.

14. S obzirom da je Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Komisija) prestala postojati 31. decembra 2006. godine Ustavni sud je dobio mandat, prema Sporazumu u skladu sa članom XIV Aneksa 6 uz Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini koji je zaključen u januaru 2007. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum iz 2007. godine), da odlučuje o predmetima podnesenim Domu za ljudska prava do 31. decembra 2003. godine. U skladu sa navedenim Sporazumom, Ustavni sud je na sjednici od 9. maja 2007. godine, odlučujući o prijavi koju je Domu podnio jedan od tužitelja (Draško Ostojić), donio Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/13861.

15. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da prijavu proglasi neprihvatljivom kao preuranjenu u dijelu u kojem se podnosilac prijave žali na presudu Okružnog suda broj Gž-1294/05 od 17. marta 2006. godine jer je postupak u toku a da prijavu proglasi prihvatljivom u vezi sa žalbenim navodima podnosioca prijave o kršenju njegovih prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) u smislu razumne dužine postupka. Ustavni sud je naredio Republici Srpskoj da preduzme sve potrebne korake da Vrhovni sud hitno razmotri izjavljenu reviziju i da donese konačnu i obavezujuću odluku bez daljnjeg nerazumnog odlaganja a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke. Ustavni sud je također naredio Republici Srpskoj da isplati podnosiocu prijave iznos od 3.348,00 KM na ime povrede prava na suđenje u razumnom vremenu u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke. Također, naloženo je da Republika Srpska podnosiocu prijave isplati zateznu kamatu od 10% (deset posto) godišnje na iznos utvrđen u zaključcima navedeno odluke, nakon isteka perioda utvrđenog tim zaključcima za isplatu tog iznosa ili bilo kojeg njegovog neisplaćenog dijela do datuma pune isplate kao i da u roku od mjesec dana od dana isteka roka obavijesti Ustavni sud o koracima preduzetim u provođenju spomenutih naredbi.

16. U obrazloženju odluke Ustavni sud je istakao da je: «Osnovni sud 21. juna 2006 godine dostavio predmetni spis Vrhovnom sudu i da je postupak još u toku. Također Ustavni sud zapaža da Zakon o parničnom postupku ne propisuje poseban rok u kojem je Vrhovni sud dužan donijeti odluku po izjavljenoj reviziji. Međutim, član 253. Zakona o parničnom postupku propisuje da ako u članu 237. do 252. ovog zakona nije što drugo određeno, u postupku povodom revizije shodno će se primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredbi o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom. To znači da je Vrhovni sud bio dužan da u skladu sa članom 217. st.3. i 4. donese odluku po reviziji do 5. septembra 2006. godine. Dakle, evidentno je da je Vrhovni sud prekoračio granice odlučivanja po izjavljenoj reviziji u razumnom roku».

17. Rješavajući o reviziji Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 567 od 14. septembra 2007. godine. reviziju odbio.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu štete apelant i tužitelji temelje na činjenici da je teretno vozilo koje je učestvovalo u predmetnom štetnom događaju osigurano kod tužene i tu činjenicu dokazuju, u nedostatku polise osiguranja, «depešom» MUP Vojnić od 14. marta 1994. godine, kao javnom ispravom, dok tužena osporava svoju pasivnu legitimaciju u ovom sporu tvrdnjom da predmetno vozilo u vrijeme štetnog događaja nije bilo osigurano kod nje te osporava istinitost sadržaja i autentičnost navedene «depeše». Spomenuta «depeša», naveo je dalje sud, nije sačinjena u propisanom pismenom obliku a iz njenog sadržaja proizilazi da je MUP Vojnić 14. marta 1994. godine, poslao obavještenje o osiguranju predmetnog vozila a povodom «depeše» CJB Banja Luka broj 11-2/09-221/94 od 28. marta 1994. godine, što dovodi u sumnju i istinitost njenog sadržaja. Kod činjenice da spomenuta «depeša» ima vanjske nedostatke, jer nije sačinjena u propisanom pismenom obliku te da je tužena osporavala valjanost ovog dokaza kao javne isprave, Vrhovni sud je zaključio da je teret dokazivanja njene autentičnosti i istinitosti podataka na apelantu i tužiteljima. Vrhovni sud je ukazao da su apelant i tužitelji prema članu 132. stav 4. ZPP mogli tražiti od suda da od organa koji je na ispravi naveden kao izdavač zatraži izjašnjenje o tome. Tumačenje CJB Banja Luka od 6. decembra 2000 godine, upućeno punomoćniku tužitelja, nije dato od izdavača isprave (MUP Vojnić) niti na način kako je to propisano navedenom zakonskom odredbom, te Vrhovni sud smatra pravilnim ocjenu Okružnog suda da «depeša» MUP Vojnić ne predstavlja pouzdan dokaz koji upućuje da je na dan štetnog događaja postojao ugovor o osiguranju zaključen između vlasnika spornog teretnog vozila i tuženog.

19. Na kraju Vrhovni sud navodi da je s obzirom na vrijeme kada se desio štetni događaj, postojala objektivna prepreka da se zatraži izjašnjenje MUP Vojnić kao izdavača sporne «depeše» na način kako to propisuje odredba člana 132. stav 4. ZPP. Međutim polisa osiguranja kao dokaz o postojanju ugovora o osiguranju zaključenog između vlasnika vozila i osiguravajuće organizacije izdaje se vlasniku vozila. U konkretnom slučaju vlasnik vozila je Đ.B. čije su saslušanje na ove sporne činjenice predlagali apelant i tužitelji ali su na ročištu za glavnu raspravu 25. marta 2005. godine, odustali od tog prijedloga. Na taj način, zaključio je Vrhovni sud, apelant i tužitelji su propustili da dokažu postojanje sporne polise kao dokaza o postojanju ugovora o osiguranju između vlasnika tog vozila i tužene a time i pasivnu legitimaciju tužene ali i istinitost sadržaja «depeše» MUP Vojnići od 14. marta 1994. godine o postojanju sporne polise osiguranja, što su bili dužni i prema odredbi člana

123. ZPP.

20. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije Suština povrede navedenog prava odnosi se na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava što je uticalo na nezakonitost osporenih presuda. Apelant je istakao da osporene presude vrijeđaju i ponižavaju članove uže porodice smrtno stradalih lica tako da je njihova bol intenzivirana te je predložio da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak. Apelant je također istakao da je Vrhovni sud odluku o izjavljenoj reviziji donio nakon 1 godine, 4 mjeseca i 17 dana čime je počinio povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant je naglasio da je Ustavni sud u svojoj odluci o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/13861 od 9. maja 2007. godine zapazio da je Vrhovni sud bio dužan donijeti odluku po reviziji do 5. septembra 2006. godine a isti je predmetnu odluku donio 14. septembra 2007. godine čime je prekoračio granice odlučivanja po izjavljenoj reviziji u razumnom roku.

21. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred Vrhovnim sudom Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. tačka 6. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva: [...]

6. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;.

23. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju i zbog dužine trajanja postupka pred Vrhovnim sudom koji je okončan presudom broj 118-0-Rev-06-000 567 od 14. septembra 2007. godine, te da se apelacija u ovom dijelu odnosi na ista pitanja o kojim je Ustavni sud donio konačnu i obavezujuću Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/03/13861 od 9. maja 2007. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni su je odlučujući o prijavi koju je Domu podnio jedan od tužitelja (Draško Ostojić) radi kršenja prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije u smislu razumne dužine postupka, zaključio da je Vrhovni sud prekoračio granice odlučivanja po izjavljenoj reviziji u razumnom roku i naredio Republici Srpskoj da preduzme sve potrebne korake da Vrhovni sud hitno razmotri izjavljenu reviziju i da donese konačnu i obavezujuću odluku bez daljnjeg nerazumnog odlaganja a najkasnije u roku od tri mjeseca od dana prijema odluke. Iz navedenog proizilazi da je u ovom predmetnom slučaju Ustavni sud donio meritornu odluku broj CH/03/13861 od 9. maja 2007. godine koja se odnosi na isto pitanje koje je predmet ovog dijela apelacije i kojom je utvrđena povreda iz člana 6. stav 1. Evropske konvenciju u smislu razumne dužine postupka pred Vrhovnim sudom.

24. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, po kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. Pri ispitivanju dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na ostale aspekte prava na pravično suđenje Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

26. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

27. Apelant je također nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima zbog toga što su redovni sudovi u parničnom postupku koji je okončan osporenim presudama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

28. Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim odlukama, nakon provedenog postupka, utvrdili da apelant i tužitelji nisu dokazali da je tužena pasivno legitimirana u konkretnom parničnom postupku, zbog čega je njihov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog i procesnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalnog i procesnog pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 6. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ako se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2791/07 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio