Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3016/07 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Otpremnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 46
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3016/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3016/07, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kanton, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001427 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu broj P-8/04-S od 1. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) Tuzla, kojeg zastupa Kantonalno pravobraniteljstvo Tuzla, podnio je 12. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001427 od 15. oktobra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Gradačcu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-8/04-S od 1. septembra 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-8/04-S od 1. septembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001427 od 15. oktobra 2007. godine, djelomično je usvojen tužbeni zahtjev Fatime Malkić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je tuženi Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant) obavezan da tužiteljici, na ime otpremnine zbog neskrivljenog prestanka radnog odnosa isplati iznos od 1.580,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 19. jula 2003. godine pa do konačne isplate, kao i da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 640,00 KM u roku od petnaest dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužiteljica je odbijena sa viškom tužbenog zahtjeva.
3. U obrazloženju prvostepene presude istaknuto je da je sud cijeneći provedene dokaze utvrdio da je tužiteljica, sa ukupnim radnim stažom od pet godina i devet mjeseci stavljena na raspolaganje rješenjem predsjednika Općinskog suda za prekršaje u Srebreniku broj Su-84/03 od 17. marta 2003. godine, za vrijeme od tri mjeseca i to od 18. marta 2003. godine do 18. juna 2003. godine od kada joj je počeo teći otkazni rok u trajanju od trideset dana. Općinski sud je u toku postupka izvršio uvid u ostala rješenja koje je donio Općinski sud za prekršaje, odnosno rješenje broj Su-84/03 od 25. marta 2003. godine kojim je odbijen prigovor tužiteljice na rješenje o stavljanju na raspolaganje, zatim rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici broj Su-212/03 od 18. juna 2003. godine, prigovor na rješenje o prestanku radnog odnosa broj Su-212/03 od 18. juna 2003. godine i rješenje o odbijanju prigovora broj Su-212/03 od 23. juna 2003. godine.
4. Općinski sud je obrazložio da je tužiteljica u vrijeme donošenja rješenja kojim je stavljena na raspolaganje, bila u radnom odnosu na neodređeno vrijeme u navedenom Općinskom sudu za prekršaje, na poslovima daktilografa-birotehničara. Za vrijeme trajanja radnog odnosa, protiv tužiteljice nikada nije vođen postupak zbog povrede radne obaveze, niti je radni odnos tužiteljici prestao disciplinskom mjerom, niti joj je prilikom prestanka radnog odnosa isplaćena otpremnina. Općinski sud je istakao da je Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH( u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima-«Službene novine Federacije BiH», broj 13/98) koji je bio na snazi u vrijeme otkaza tužiteljici nije bilo regulirano pitanje otpremnine prilikom prestanka radnog odnosa, nakon vremena provedenog na raspolaganju, ali je članom 7. navedenog zakona propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju opći propisi i Kolektivni ugovor. Općinski sud je ocijenio, imajući u vidu da navedeni zakon upućuje na primjenu općih odredaba Zakona o radu i primjenu Kolektivnog ugovora, da tužiteljici u skladu sa članom 39. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH ( u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor «Službene novine Federacije BiH» broj 23/00) pripada pravo na otpremninu najmanje u visini njene tri plaće ostvarene u Federaciji BiH, u prethodnom mjesecu, ako je to za službenika povoljnije, jer je tužiteljici služba prestala bez njene krivice, a nakon isteka statusa službenika na raspolaganju i isteka otkaznog roka. Općinski sud je utvrdio da visina tri prosječne plaće u Federaciji BiH za period koji je prethodio prestanku radnog odnosa tužiteljice iznosi 1.580,37 KM.
5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta u obrazloženju presude istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio pravni osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva pozivajući se na član 39. Kolektivnog ugovora, koji se u smislu člana 7. Zakona o radnim odnosima primjenjivao u vrijeme datog otkaza tužiteljici. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o neskrivljenom prestanku radnog odnosa, te da je u smislu navedene zakonske odredbe, pravilno utvrđena i visina tri prosječne plaće u Federaciji BiH za period koji je prethodio prestanku radnog odnosa tužiteljice, kao isplatu otpremnine tužiteljici, i dospjelost tog potraživanja sa posljednjim danom rada (član 39. stav 2. Kolektivnog ugovora). Kantonalni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti osnovanim žalbeni navodi apelanta da zakonskim propisima nije predviđena mogućnost isplate otpremnine tužiteljici iz razloga prestanka radnog odnosa, na konkretan način, zbog toga što je i odredbama zakonskih propisa na koje se apelant pozvao u žalbi i to članom 32. stav 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave Tuzlanskog kantona («Službene novine TK broj 14/01) bilo predviđeno «da se na ostala pitanja u vezi sa plaćama i drugim primanjima i naknadama po osnovu rada, koja nisu utvrđena ovim Zakonom, primjenjuju opći propisi o radu i Kolektivni ugovor». Kantonalni sud je dalje naveo da je i članom 51. tačka e) u vezi sa članom
53. Zakona o državnoj službi («Službene novine F BiH» broj 29/03) u slučaju prekobrojnosti, kakav je i slučaj tužiteljice, predviđeno pravo na isplatu otpremnine, a što propisuju i odredbe člana 46. Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH («Službene novine F BiH» broj 49/05).
6. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na nediskriminaciju iz člana II/ 4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kao i prava iz člana 13. i 17. Evropske konvencije. Povredu ovih prava apelant vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, naglašavajući da je apelant obavezan da izvrši konkretnu novčanu isplatu apelantici «a koja sredstva nisu planirana u Budžetu apelanta kao tuženog za tekuću godinu, niti su bila planirana u Budžetu koji je vrijedio za utuženi period». Apelant je naveo da iako je Kolektivni ugovor neposredni izvor radnog prava u našem pravnom sistemu i da u odnosu na individualne ugovore o radu djeluje kao zakon, «Kantonalni sud je zanemario činjenicu da je odložena primjena čl. 24., 31. i 32. Kolektivnog ugovora, dok se u Budžetu Tuzlanskog kantona, ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uslovi za potpunu primjenu Kolektivnog ugovora».
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali na dvije sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili pravo tužiteljice, a obavezu apelanta da tužiteljici na ime otpremnine zbog neskrivljenog prestanka radnog odnosa isplati dosuđeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje, prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz Ustava Bosne i Hercegovine, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović