Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1956/07 (Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Ništavost
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1956/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 1956/07, rješavajući apelaciju Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Amandmana I na Ustav Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 25/09), člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantonalnog pravobraniteljstva Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije broj 070-0-Rev-06-000785 od 3. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-142/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Ps-176/04 od 5. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Kantonalni javni pravobranitelj Azijada Šaćirbegović, podnijelo je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-
000785 od 3. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-142/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-176/04 od 5. maja 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Ps-176/04 od 5. maja 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-142/05 od 22. februara 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo, da se utvrdi, da je ništav i bez pravne važnosti ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj SU-1266/99 od 30. decembra 1999. godine, zaključen između JP «Elektroprivreda» HZ HB d.o.o. Mostar, PDP Novi Travnik, kao prodavca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Martina Marjanovića kao kupca (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a koji stan se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića broj 4, sprat II, stan broj 4., te da je prvotuženi dužan vratiti drugotuženom-kupcu iznos od 35.397,36 KM na ime kupopprodajne cijene stana, a zemljišno knjižni ured Općinskog suda, poništiti predmetni ugovor u zemljišnim knjigama.
3. Općinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, između ostalog, utvrdio da je prvotuženi raspolagao kao vlasnik predmetnim stanom tj. da je isti stan dodijelio drugotuženom kao svom uposleniku, a drugotuženi je zaključio ugovor o korištenju stana i potom ugovor o otkupu stana. Dalje je ustanovljeno da BNT TMiH na osnovu ugovora o kupovini broj 1537/89 od 9. oktobra 1989. godine nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, a iz kojeg razloga je apelant kao tužitelj tražio poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana između prvotuženog i drugotuženog. Općinski sud je utvrdio da nisu ispunjeni uslovi propisani članom 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za utvrđenje ništavosti osporenog ugovora o kupoprodaji, budući da je prvotuženi predmetni stan pravnim poslom-ugovorom kupio od investitora Stambeno komunalnog fonda Novi Travnik i izvršio dodjelu svom uposleniku. Također je ustanovljeno da je prvotuženi pri dodjeli predmetnog stana imao u vidu i stavove Federalnog pravobraniteljstva od 28. novembra 2000. godine, prema kojim se otkup stanova vrši prema Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05 i 36/06).
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku ( «Službene novine Federacije BiH» broj 53/03 u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je imajući u vidu odredbe Zakona o javnom pravobraniteljstvu («Službene novine Srednje bosanskog kantona br.6/97, 8/98, 1/00, 14/03, i 2/04 u daljnjem tekstu: SBK), a cijeneći materijalnu vezu koja postoji između apelanta i konkretnog predmeta, utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, jer nije ovlašten da predmetni tužbeni zahtjev istakne prema tuženim. Kantonalni sud je naveo da prema članu 11. Zakona o javnom pravobraniteljstvu Kantonalno javno pravobraniteljstvo obavlja svoju funkciju u okviru prava utvrđenih zakonom za područje Kantona, dok prema članu 12. stav 2. istog zakona Kantonalno javno pravobraniteljstvo u ostvarivanju svojih funkcija obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji imaju svojstvo pravnog lica, a koji se finansiraju iz budžeta Kantona ili u odnosu na njih vrši osnivačka prava.
5. Kantonalni sud je obrazložio da kupoprodajnim ugovorom koji je predmet spora, stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona, zaključujući da apelant nije ovlašten da podnese tužbu radi zaštite imovine trećih lica. Također, Kantonalni sud je dalje obrazložio da apelant nije ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora, odnosno nije aktivno legitimiran za podnošenje ovakve vrste tužbe prema tuženim, pozivajući se i na član 15. Zakona o javnom pravobraniteljstvu kojim je propisano da javno pravobraniteljstvo preduzima pravne radnje radi zaštite vlasništva Kantona, odnosno Općine kada je za to ovlašteno posebnim propisima, u kojem slučaju ima položaj i prava stranke, te da je članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđena samo obaveza pravobranitelja da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost i način obračuna cijene stana.
6. Vrhovni sud je revizioni prigovor apelanta ocijenio neosnovanim, navodeći da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka aktivne legitimacije primjenom Zakona o javnom pravobraniteljstvu SBK. Vrhovni sud je obrazložio da se stvarna legitimacija stranaka zasniva na materijalno-pravnom odnosu stranaka prema predmetu spora, te da je tužitelj aktivno legitimiran ako je on nosilac prava koje je predmet spora. Vrhovni sud je ocijenio da je u tom smislu trebalo primijeniti Zakon o javnom pravobraniteljstvu kao materijalno pravni propis koji određuje prava i obaveze Javnog pravobraniteljstva kao državnog tijela, koja su članom 1. precizirana na zaštitu imovine i imovinskih interesa SBK i općina u njegovom sastavu, te druge poslove u skladu sa zakonom. U tom smislu pravobraniteljstvo kao državno tijelo ima položaj zastupnika federalne jedinice, a ne položaj stranke.
7. Vrhovni sud je, imajući u vidu da je apelant kao državno tijelo u svoje ime tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o otkupu stana po članu 103.ZOO, pozivanje apelanta na primjenu navedenog člana kao zakonskog osnova za poduzimanje pravnog sredstva za zaštitu imovine i imovinskih interesa SBK, ocijenio neosnovanim. Vrhovni sud je naveo da je Kantonalno javno pravobraniteljstvo-apelant državni organ koji nema svojstvo pravnog lica, već to svojstvo ima samo SBK kao federalna jedinica, te je uz primjenu člana 103. ZOO u svojstvu zainteresiranog lica mogao samo SBK biti označen kao stranka koja je aktivno legitimirana za pokretanje spora za utvrđivanje ništavosti nekog ugovora, pod uslovom da su oštećena imovina i imovinski interesi navedenog kantona, a apelant je u tom slučaju mogao biti samo zastupnik navedenog pravnog lica. Vrhovni sud je zaključio da je u konkretnoj parnici, apelant mogao kao državni organ da se pojavi kao stranka po članu 15. stav 2. Zakona o javnom pravobraniteljstvu SBK, ali kako se nije radilo o zaštiti vlasništva kantona to nije bio aktivno legitimiran po zakonu u odnosu na konkretan zahtjev.
8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u tome jer je «Općinskom sudu dostavio dokaze o vlasništvu predmetnog stana te je dokazao da je vlasnik stana Tvornica mašina i hidraulike d.o.o. Novi Travnik, a ne prvotuženi. Sud ovaj dokaz nije cijenio niti se i jednom riječju osvrnuo i ocijenio tu bitnu i odlučnu činjenicu. Nasuprot ovom dokazu prvotuženi nije priložio ni jedan dokaz o svom vlasništvu, niti je dokazao na koji način je došao u posjed istog. Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da je apelant ovjerio ugovor o kupoprodaji i da uporno traži poništenje toga ugovora iz razloga apsolutne ništavosti». Apelant je dalje naveo da sudovi nisu u suštini imali u vidu član 5. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) niti čl. 7. i 12. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano «stanove će prodavati vlasnik iz člana 7. ovog zakona» prema kojem «svaki nosilac stanarskog prava … može podnijeti zahtjev za otkup stana od vlasnika, a vlasnik je obavezan prodati stan.
9. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ima aktivnu legitimaciju koja proizlazi i iz činjenice što je vršio privatizaciju svih stanova na području SBK a traži «poništenje svog akta, koji je ovjerio zbog priložene falsifikovane dokumentacije». Dalje smatra da su presudom Vrhovnog suda povrijeđena navedena prava kako apelanta, tako i vlasnika predmetnog stana (države Bosne i Hercegovine i TMiH d.o.o. Novi Travnik te prava radnika navedene tvornice». Također je u apelaciji navedeno da nema mjesta tvrdnji Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran, jer je «Kantonalno javno pravobraniteljstvo SBK upravo, kao i svako građansko lice, ovlašteno i dužno štititi državnu imovinu, kao što je imenovano Pravobraniteljstvo u konkretnom slučaju učinilo».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali, na tri sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimiran da tužbom (obzirom da se ne radi o imovini kantona odnosno njegovih organa kako je to zakonom propisano) podnesenom u svoje ime dokazuje da prvotuženi kao prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, a koji je zaključen sa drugotuženim kao kupcem, budući da samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava. Također je utvrđeno je da nije apsolutno ništav ugovor koji je zaključen između tuženih, te da ga ne može pobijati svako zainteresirano lice, pa stoga ni apelant. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović