Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3275/07 (I. V.)
Odluka donesena 12. 01. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3275/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3275/07, rješavajući apelaciju Ibre Vilića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 61/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ibre Vilića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-268/04 od 19. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P-
159/03 od 5. februara 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ibro Vilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Mirsad Seferagić, advokat iz Cazina, podnio je 3. decembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-268/04 od 19. septembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj P-159/03 od 5. februara 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-159/03 od 5. februara 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-268/04 od 19. septembra 2007. godine, apelant je kao tuženi obavezan da tužiteljici Ajki Vampula (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kao vlasnici preda u posjed oslobođen od stvari dio nekretnine-zemljišne parcele pobliže označene u presudi, odnosno dio parcele površine 40 m2, koju apelant drži u posjedu, prema skici koja je sastavni dio ove presude. Apelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.817,20 KM u roku od trideset dana od dana donošenja presude.
3. Općinski sud je utvrdio da je među strankama nesporno da je apelant ugovorom o kupoprodaji ov. br. 359/84 od 27. marta 1984. godine od oca tužiteljice kao prodavca kupio određene zemljišne parcele. Među strankama je bilo sporno da li je tužiteljica vlasnik i onog dijela svoje parcele kč. 1866/5 iz PL-903 koji je apelant ogradom ogradio i objedinio kao cjelinu sa ostatkom svoje kupljene parcele. Tužiteljica je tvrdila da je ona vlasnik i toga dijela parcele.
4. Općinski sud je u toku dokaznog postupka obavio uviđaj na licu mjesta uz angažiranje vještaka geodetske struke čiji nalaz i uviđaj su nesumnjivo potvrdili da ograđeni dio parcele (označen žutom bojom na skici vještaka), pripada parceli koja je vlasništvo tužiteljice koju je stekla pravnim poslom odnosno ugovorom o darovanju od svoga oca kao darodavca. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza tj. obavljenog uviđaja, nalaza vještaka i saslušanja jednog svjedoka utvrdio da ograđeni dio parcele od 40m2 pobliže označen u presudi apelant drži u faktičkoj vlasti, odnosno da je taj dio parcele ogradio na kojoj je posijao travu i zasadio voćna stabla, te spojio sa svojom drugom parcelom. 5. Općinski sud je na osnovu navedenih činjenica uz primjenu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima F BIH («Službene novine F BiH» broj 6/98) prema kojem vlasnik stvari može tužbom tražiti od posjednika povraćaj individualno određene stvari, s tim da mora dokazati da je on vlasnik stvari čiji povrat traži, a da pravo na podnošenje tužbe ne zastarijeva, zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kao vlasnika za povrat dijela zemljišne parcele koju treća osoba odnosno apelant drži u faktičkoj vlasti. Općinski sud je odredio da je skica sporne nekretnine sastavni dio ove presude iz razloga što samo predmetna skica koju je sačinio vještak, nesumnjivo i precizno određuje veličinu, lokaciju i oblik dijela parcele čije je vraćanje u posjed traženo. Općinski sud je ocijenio da je bez značaja dokaz koji je ponudio apelant odnosno rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju dvorišne ograde, iz razloga što je navedenim rješenjem data saglasnost za izgradnju ograde upravo na onoj parceli kč. br. 1881 koju je apelant kupio, a svi izvedeni dokazi posebno geodetsko vještačenje i uviđaj potvrđuju da je ograda sagrađena sa 3 strane na parceli 1866/5 koja je posjed i vlasništvo tužiteljice, zaključivši da isprava na koju se apelant pozvao potvrđuje da je apelant bio dužan ogradu izgraditi na svojoj parceli, što nije učinio nego je istu izgradio na dijelu susjedne parcele u vlasništvu tužiteljice. Također, sud je odbio prijedlog apelanta za određivanje vrijednosti predmeta spora na iznos od 10.500,00 KM, iz razloga što je sud ocijenio da vrijednost predmeta spora koja je u tužbi određena u iznosu od 5.000,00 KM, predstavlja realnu visinu s obzirom na veličinu spornog dijela parcele od 40m2 i s obzirom na lokaciju parcele koja se nalazi izvan gradske zone u selu Mutnik.
6. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je tužiteljica na osnovu ugovora o darovanju stekla pravo vlasništva na parceli označenoj u presudi, a da se dio parcele označen žutom bojom na skici sačinjenoj na licu mjesta nalazi na k.č. br. 488/127 iz Zk.ul.br. 1007 k.o. Mutnik čiji je vlasnik tužiteljica a ograđeni dio parcele u površini od 40m2 u faktičkoj vlasti drži apelant bez pravnog osnova. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari utvrdio sve odlučne činjenice te je na tako utvrđene činjenice pravilno primijenio materijalno pravo i donio osporenu presudu, zbog čega je žalbu apelanta ocijenio neosnovanom. Kantonalni sud je apelantov žalbeni prigovor da je vrijednost spora od 5.000,00 KM nisko određena također ocijenio neosnovanim. U tom smislu Kantonalni sud je naveo da je predmet spora označen u tužbi na iznos od 5.000,00 KM, te da apelant u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu nije prigovorio na označenu vrijednost spora. Nadalje, pripremno ročište je održano i završeno 10. novembra 2003. godine a apelant pismenim podneskom od 18. novembra 2003. godine prigovorio je vrijednosti spora, te je prvostepeni sud izveo valjan zaključak kada je ovaj procesni prigovor odbio. Kantonalni sud je obrazložio da je apelant ovaj prigovor mogao iznijeti najkasnije na pripremnom ročištu, poslije održanog pripremnog ročišta apelant je prekludiran sa isticanjem procesnih prigovora, zaključujući da je žalbeni prigovor u vezi sa vrijednošću spora neosnovan. Također, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud izveo valjan zaključak da je u konkretnom predmetu bez značaja rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju dvorišne ograde, jer je ovim rješenjem data saglasnost apelantu za izgradnju ograde na parceli označenoj kao k.č. br. 1881 koja je apelantova parcela, ali iz utvrđenih činjenica pred prvostepenim sudom što prihvata i ovaj sud ograda je sagrađena sa tri strane na parceli br.1866/5 koja parcela jeste vlasništvo tužiteljice. Imajući u vidu navedene razloge, Kantonalni sud je ocijenio, da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj i nepravilnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je predmetnu nekretninu kupio 1984. godine, te u prisustvu prodavca (oca i sestre tužiteljice) uz sudjelovanje vještaka geometra J. P. (koji je sada u Americi pa je nedostupan) ušao u posjed nekretnina koje je kupio a koje i danas nesmetano uživa. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravičan i fer postupak, jer mu je uskraćeno pravo da izjavi reviziju iz razloga što je odbijen njegov prijedlog za utvrđivanje realne vrijednosti spora, bez objektivnih dokaza i mjerila za konkretan zaključak. Apelant je također naveo «da sudovi nisu na zakonit način dovoljno brižljivo cijenili dokaze i argumente koje je on prezentirao, a koji su bili od značaja za donošenje drugačije odluke, te da je usljed takve proizvoljne procjene dokaza uslijedilo proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava». Kao dokaz za navedenu tvrdnju apelant se pozvao na činjenicu da je u spis uložio rješenje o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju dvorišne ograde, koju činjenicu prvostepeni sud «cijeni bez značaja».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nepravilne primjene materijalnog prava, te uskraćivanjem korištenja prava na reviziju, budući da je odbijen njegov prijedlog za utvrđivanjem realne vrijednosti spora. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Kantonalnog i Općinskog suda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kao vlasnika za povrat dijela zemljišne parcele koju apelant drži u faktičkoj vlasti, da je vrijednost predmeta spora 5000,00 KM i da takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi primijenili pravo, te smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno ispitati.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović