Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/07 (A. L.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3061/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP 3061/07, rješavajući apelaciju Ankice Lesko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 61/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ankice Lesko podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-00 1068 od 7. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ankica Lesko (u daljnjem tekstu: apelantica) iz G.V. Ograđenik-Čerin, koju zastupaju Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šain, odvjetnice iz Čitluka, podnijela je 14. novembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-00 1068 od 7. septembra 2007. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 I 020263 061 od 30. marta 2007. godine odbijen je kao neosnovan prigovor TP «Brotnjopromet» d.o.o. Čitluk kao izvršenika ( u daljnjem tekstu: izvršenik) protiv rješenja Općinskog suda broj 07 58 I 020263 06 I od 24. januara 2007. godine, kojim je na osnovu pravomoćne i izvršne presude Općinskog suda broj P-267/03-Č od 9. januara 2006. godine, dopušteno izvršenje po prijedlogu apelantice, isplatom iznosa od 1.809,97 KM na ime glavnog duga i troškova parničnog postupka u iznosu od 648,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu za vremenske periode pobliže označene navedenim rješenjem. Istim rješenjem Općinskog suda broj 07 58 I 020263 061 od 30. marta 2007. godine izvršenik je obavezan da nadoknadi apelantici troškove sastava odgovora na prigovor u iznosu od 280,80 KM u roku od trideset dana.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je izvršenik podnio prigovor na rješenje Općinskog suda broj 07 58 I 020263 06 I od 24. januara 2007. godine kojim je dopušteno izvršenje na osnovu pravomoćne i izvršne presude istog suda. Apelantica je na navedeni prigovor izvršenika dostavila odgovor, te predložila da sud obaveže izvršenika da joj nadoknadi troškove sastava odgovora na prigovor u iznosu od 280,80 KM.

4. Općinski sud je primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br.53/03,73/05 i 19/06-u daljnjem tekstu: ZPP) obavezao izvršenika da apelantici nadoknadi tražene troškove na ime sastava odgovora na prigovor.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi izvršenika protiv rješenja Općinskog suda broj 07 58 I 020263 06 I od 30. marta 2007. godine uvažio žalbu i rješenjem broj 007-0-Gž-07-00 1068 od 7. septembra 2007. godine, prvostepeno rješenje preinačio tako što je apelantica odbijena sa zahtjevom za nadoknadu troškova odgovora na prigovor.

6. Kantonalni sud je ocijenio da je žalba izvršenika osnovana, obrazlažući da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno član 386. stav 1. ZPP. Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti član 387. stav 1. ZPP kojim je propisano da će pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Kantonalni sud je ocijenio da troškovi odgovora na prigovor nisu bili potrebni radi vođenja izvršnog postupka, pogotovo što je apelantica u istom samo ponavljala već do tada iznesene navode, ne iznoseći nove koji bi eventualno utjecali na donošenje odluke prvostepenog suda.

7. Apelantica smatra da joj je navedenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica vidi u «pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava odnosno člana 387.ZPP, tvrdeći da je sud trebao da primijeni stav 2. navedenog člana koja glasi: ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi». Apelantica traži da Ustavni sud ukine osporeno rješenje Kantonalnog suda, te da naloži Kantonalnom sudu da u ponovnom postupku obaveže izvršenika da joj isplati troškove sastava odgovora na prigovor kao i troškove apelacije u iznosu od 561,60 KM.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud ističe da se garancije člana 6. Evropske konvencije primjenjuju na sve faze postupka za određivanje građanskih prava i obaveza, ne isključujući faze postupka nakon presude u meritumu. Postupak kojim se određuje iznos troškova postupka se mora sagledavati kao sastavni dio postupka u cjelini i, u skladu s tim, kao dio «utvrđivanja građanskih prava i obaveza» (vidi, Evropski sud, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva presuda od 23. septembra 1997. godine, stav 25. f). Stoga, Ustavni sud smatra da je član 6. Evropske konvencije primjenjiv u predmetnom slučaju.

12. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u predmetnom postupku, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdio koje će parnične troškove nadoknaditi apelantici kao stranci, uzimajući u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Ustavni sud ističe da, o tome koji su to troškovi i koji je njihov iznos odnosno visina odlučuje sud ocjenjujući brižljivo u skladu sa članom 387. ZPP. Zakon se, dakle, kod određivanja osnova za udovoljavanje zahtjevu za naknadu troškova postupka, ne služi subjektivnim već objektivnim kriterijem. Ne traži se izričito da su ovi troškovi bili potrebni radi svrsishodnog vođenja parnice, no očigledno je da standardni izraz «potrebni» treba dopuniti odnosno shvatiti u tom smislu. Inače bi sud bio primoran usvojiti zahtjev za naknadu i onih troškova koji su, sa stajališta stranke koja ih je imala bili potrebni zato da ona vodi postupak kako želi, ali se u odnosu na vođenje postupka nisu pokazali svrsishodni radi ostvarivanja krajnjeg cilja u postupku. Nesvrsishodne troškove snosi definitivno stranka koja ih je prouzročila, pa nema prava na naknadu ni kada u parnici uspije (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2700/06 od 10. januara 2008.godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao jasne razloge za svoju odluku o troškovima odgovora na prigovor, te stoga, smatra da u osporenoj odluci u dijelu koji se tiče naknade troškova prouzrokovanih procesnom radnjom, odgovorom na prigovor, nema ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u primjeni propisa. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo odnosno odredbe ZPP. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati.

13. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3061/07 (A. L.) | Sudska praksa | Aktio