Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2410/07 (A. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2410/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 12. januara 2010. godine, u predmetu broj AP-2410/07, rješavajući apelaciju Aldina Mujkanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Aldina Mujkanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1182/05 od 15. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj P-

39/05 od 1. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Aldin Mujkanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 23. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-

1182/05 od 15. juna 2007. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-39/05 od 1. jula 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-39/05 od 1. jula 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosu od 6.000 KM, na način kako je specificirano izrekom prvostepene presude, kao i da mu naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U tužbi koju je apelant podnio protiv tuženih je navedeno da su mu tuženi, u mjestu Donje Hrasno, 20. jula 2000. godine u večernjim satima izlazeći iz kluba nanjeli tjelesne povrede. U toku postupka provedeni su dokazi saslušanjem tuženih kao stranaka i svjedoka S. J., obavljeno vještačenje od strane vještaka medicinske struke, a izvršen i uvid u spis Općinskog suda broj K-122/01, kopije priznanice za participaciju od UKC Tuzla broj 5642 broj kartona 217/00 i 634-7/00. Među strankama je bilo nesporno da su 20. jula 2000. godine bili na igranci u Donjem Hrasnom, ali je sporan način na koji je nanesena laka tjelesna povreda apelantu, jer je ona evidentna. Apelant nije došao na glavnu raspravu da bi sudu detaljno objasnio način na koji je došlo do povređivanja, ko mu je nanio povredu i zbog čega, i radi suočenja sa tuženim, jer je u tužbi samo uopšteno naveo da su ga tuženi udarali pesnicama i nogama. Također, uvidom u spis Općinskog suda broj K-122/01 vidi se da je krivični postupak protiv tuženih obustavljen, jer nije utvrđena njihova krivica, pa je odgovornost za štetu apelantu trebalo utvrđivati u parničnom postupku. Tuženi su u toku postupka negirali da su sa apelantom bili u verbalnom ili fizičkom kontatku, a sam teret dokazivanja činjenica spora je bio na tužitelju odnosno apelantu. Iako se vještak medicinske struke nije decidno izjasnio o tome na koji način je došlo do povrede apelanta, punomoćnik apelanta nije imao primjedbi na nalaz vještaka, ne isistirajući na njegovom prisustvu radi dopunskog izjašnjenja na navedenu relevantnu okolnost nastanka povrede kod apelanta. Međutim, prema nalazima vještaka i drugim dokazima koji su provedeni na glavnoj raspravi je utvrđeno da apelant nije predložio dovoljno dokaza na okolnost postojanja uzročne veze između radnji tuženih i zadobivenih povreda, a što je bio dužan u smislu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03- u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, ovom odredbom je utvrđeno da «ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Konačno, usljed nedostatka dokaza, a koje apelant nije predlagao niti je došao na glavnu raspravu, sud je povjerovao iskazima tuženih i na osnovu tih iskaza došao do uvjerenja da tuženi nisu apelantu nanjeli lake tjelesne povrede. Svoje uvjerenje sud je zasnivao na ocjeni da su tuženi prilikom davanja iskaza djelovali uvjerljivo, davali logične odgovore, nisu skloni svađama i fizičkim obračunima i nisu imali nikakav motiv za konflikt sa apelantom, jer ga lično nisu poznavali i ne žive u istom mjestu. Priznanje jednog od tuženih da je odgurnuo apelanta za sud nije bio dovoljan razlog da bi mogao utvrditi da mu je on nanio lake tjelesne povrede, pogotovo što su iskazi tuženih i saslušanog svjedoka saglasni, pa im je tim prije sud i povjerovao.

4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1182/05 od 15. juna 2007. godine, koju je apelant primio 25. juna 2007. godine, žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je složio sa utvrđenjem Općinskog suda da su činjenice predmetnog spora pravilno utvrđene i da apelant nije uspio dokazati vezu između radnji tuženih i pričinjene mu materijalne i nematerijalne štete u vidu uništenih stvari, troškova liječenja, fizičkih bolova, pretrpljenog straha i naruženosti. Kantonalni sud je također utvrdio da ne postoji zakonska mogućnost da drugostepeni sud zakaže raspravu i sasluša apelanta kao parničnu stranku, što je apelant tražio u žalbi, jer se na raspravi pred drugostepenim sudom mogu ponovo izvesti samo već izvedeni dokazi (član 217. stav 2. ZPP FBiH).

5. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenih prava apelant vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, iz koje su sudovi izveli zaključak da tuženi nisu odgovorni za pričinjenu štetu apelantu nanesene lakom tjelesnom ozljedom. Apelant navodi da se u konkretnom slučaju jasno da zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o fizičkom napadu tuženih na apelanta, a ne o padu apelanta u zemljeni kanal koji služio kao zapreka parkiranju automobila blizu ugostiteljskog objekta gdje su te večeri nalazili tuženi i apelant. Također, vještak nije savjesno obavio svoj posao jer nije naveo odakle potiču povrede na apelantovom tijelu. Apelant zaključuje da u konkretnom sporu činjenice nisu pravilno i potpuno utvrđene, pa predlaže da se njegova apelacija razmotri i uvaži.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav.1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje na okolnosti uzročne veze između radnji tuženih i materijalne i nematerijalne štete koje pretrpio usljed tjelesnih povreda. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povređeno jer sudovi nisu prihvatili njegov navod da postoji veza između radnji tuženih i pričinjene mu materijane i nematerijalne štete usljed tjelesnih povreda u vidu uništenih stvari, troškova liječenja, fizičkih bolova, pretrpljenog straha i naruženosti. Apelant je isticao da je tjelesne povrede zadobio od tuženih, mada su njegovi navodi ostali na nivou uopštenih konstatacija. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, odnosno člana 154. ZOO koji traži obavezno utvrđivanje krivice za štetnika i postojanje uzročne veze između tih radnji i posledica da bi se mogla konstituisati odgovornost za štetene radnje u vidu tjelesne povrede apelanta, a takvo obrazoženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdao njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove navedene u prethodnim stavovima ove odluke, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2410/07 (A. M.) | Sudska praksa | Aktio